Prvi ovogodišnji broj časopisa Phralipen u velikoj je mjeri posvećen ženama, jer smo ožujku obilježili Međunarodni dan žena održavanjem dvaju okruglih stolova. Jedan je bio posvećen zapošljavanju Romkinja nakon 50-e godine života, a drugi prisutnosti Romkinja u digitalnim i tiskanim medijima. Stoga se i ovaj tekst odnosi na žene i posebno na Romkinje, iz neke moje perspektive. Posvećujem ga djevojčicama, mladim djevojkama, majkama, bakama, svim ženama koje su kroz život puno toga prošle da bi sačuvale svoju obitelj i svoje brakove. Odmalena sam govorila sebi da se nikada neću udati za Roma jer ne želim biti prevarena, tako sam ja to posložila u svojoj dječjoj glavi. Bilo mi je jasno da se u romskoj zajednici muškarac smatra glavom kuće pa tako romski dječaci mogu raditi sve što požele, uz odgovor ili opravdanje “on je muško”. Nekada su dogovoreni brakovi bili nešto ‘normalno’ i prihvaćeno u društvu. Prisjećam se da sam čitala kako je u jednom takvom braku bila i hrvatska novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka koja je u brak koji su dogovorili njezini roditelji ušla sa 17 godina.
Nekada, ali malo manje davno, Romi su imali dogovorene brakove, dvoje mladih ljudi, koji se ne poznaju ili se slabo poznaju, i ožene se, a nigdje nema ljubavi. Žena se mora truditi da brak funkcionira, da u kući sve bude na svome mjestu jer inače nije dobra žena, a muškarac koji ne voli svoju ženu s vremenom počne tražiti dalje, i to je u redu. U mojoj okolini ima dosta parova u kojima je muškarac prevario ženu. Mnoge među njima su godinama patile, plakale, gubile svoje zdravlje jer ih muž ne poštuje. Svakom djetetu koje dolazi iz takvog braka ne može biti dobro u životu. Ili će se naviknuti na takav način života pa će kad odraste i samo tako živjeti ili će stvoriti totalnu averziju, kao što sam i ja. Nije lijepo gledati svoju majku, sestru, tetku, sestričnu koje plaču svakoga dana, koje su nesretne, a koje ne poduzimaju ništa po tom pitanju. Zašto ne poduzimaju ništa? Zbog ekonomske ovisnosti. Većina Romkinja nije zaposlena i na žalost, ne mogu si priuštiti razvod u situaciji koja je loša za njih. Nemaju gdje otići i nemaju od čega živjeti, pa izabiru trpjeti bol i prevaru u nadi da će nekada u budućnosti biti bolje, iako i same znaju da neće. Svakoj ženi koja se nađe u sličnoj situaciji želim da pronađe hrabrost i snagu u sebi kako bi se maknula iz okruženja koje je za nju štetno, prije nego li to okruženje uništi njezino zdravlje. Svakoj želim prenijeti poruku da NISTE SAME, uvijek će se naći osoba koja će vam moći i željeti pomoći, makar savjetom i podrškom kroz razgovor. Kojeg smisla ima na platnu života, iznova i iznova crtati sebe u jarkim bojama za onoga tko je daltonist.
