U srijedu, 14. svibnja 2025. godine, u Multimedijalnoj dvorani Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar održala se znanstvena tribina “Distorzija genocida nad Romima u Republici Hrvatskoj”. Potrebno je navesti kako je genocid nad Romima nedovoljno istraženo područje unutar hrvatske historiografije, a slična neistraženost primjetna je i u drugim europskim historiografijama. Takav marginalan odnos znanosti prema genocidu nad Romima omogućio je pojavu distorzičnih teza o samom genocidu. Ovakve teze fokusirale su se na pitanja odnosa ustaških vlasti prema Romima (u kontekstu rasnih zakona), oduzimanja imovine deportiranih Roma, položaja Roma u jasenovačkom logoru, mjesta masovnih zločina nad njima te utvrđivanja točnog broja ubijenih i mučenih Roma. Iz navedenog nameće se potreba znanstvene rasprave o pitanju pojave i razmjera distorzičnog diskursa prema Romima.
Organizatori tribine su Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, Institut za istraživanje migracija i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Sudionici tribine bili su Stéphane Laederich (Rroma Foundation, Zürich, Švicarska), Filip Škiljan (Institut za istraživanje migracija, Zagreb) i Danijel Vojak (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb). Moderator je bio Darko Gavrilović (Institut za istraživanje migracija, Zagreb). Potrebno je istaknuti ulogu Danijela Velića, voditelja Romskog memorijalnog centra Uštica, i Tomislava Vodičke, tajnika Instituta za istraživanje migracija, u organiziranju ove tribine.
Tribina je započela pozdravnim govorima njenih organizatora. Tomislav Vodička je kao domaćin skupa pozdravio sve prisutne i istaknuo kako se ova tribina održava po četvrti puta, čime ona postaje jedno od ključnih mjesta za znanstvenu raspravu oko pitanja počinjenog genocida nad Romima. Zatim je Ljiljana Dobrovšak kao pomoćnica ravnatelja Instituta Ivo Pilar u pozdravnom govoru posebice istaknula kako Institut sustavno znanstveno istražuje povijest, kulturu i druge posebnosti manjinskih skupina u Hrvatskoj, napose Židova i Roma. Vezano uz istraživanje položaja Roma u hrvatskom društvu, Dobrovšak je navela izdavanje više znanstvenih publikacija. Nakon toga slijedilo je obraćanje Marine Perić Kaselj, ravnateljice Instituta za istraživanje migracija, u kojem je istaknula uspješnu suradnju Instituta sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ kao bitnu podršku za sustavna znanstvena proučavanja romske manjinske skupine. Nakon toga je Veljko Kajtazi, zastupnik u Hrvatskom saboru, pozdravio okupljene, navevši značaj rada ove tribine u utvrđivanju povijesnih činjenica o onome što se dogodilo Romima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zastupnik Kajtazi zatim je istaknuo važnost i nužnost suradnje romske zajednice sa znanstvenom zajednicom, što potvrđuje suradnja Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“ s Institutom za istraživanje migracija i Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar.
Nakon kraćeg odmora tribina je započela izlaganjem Stéphanea Laedericha na temu distorzija genocida nad Romima u europskim zemljama. Europske države nakon završetka Drugog svjetskog rata nisu priznale stradanje Roma kao genocid, već su smatrale da su se nacističke vlasti i njezini saveznici prema njima odnosili kao prema besposličarima, kriminalcima, siromašnima i strancima. Prema Laederichu, to je predstavljalo distorzičan (iskrivljeni) pogled/stav prema stradanju Roma. To se započelo mijenjati tek priznanjem njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, koji je 1982. u ime njemačke države službeno priznao da su nacističke vlasti počinile genocid nad romskim stanovništvom. Ovo priznanje genocida bila je posljedica višegodišnjeg rada romskih aktivista, poput Romanija Rosea i drugih istaknutih romskih lidera. Zatim je Laederich naveo pitanje utvrđivanje točnog broja ubijenih Roma kao sljedeće područje u kojem je vidljiva distorzija genocida nad Romima. Određeni znanstvenici negiraju da se dogodilo genocidno stradanje Roma, dok drugi znanstvenici nastoje iznimno visokim brojevima o stradanju Roma pogrešno ukazati na visoku razinu njihova stradanja. Obje ove skupine čine, prema Laederichu, dio distorzičnih pojava u europskim društvima. Sljedeća njegova teza vezana uz distorziju jest ona koja se odnosi na isticanje Roma kao vječnih stranaca u europskim društvima, unatoč njihovom prisustvu u Europi od 9. stoljeća.
Nakon toga slijedilo je izlaganje Filipa Škiljana, koji je započeo s kritičkim pregledom ključnih područja distorzičnih tumačenja genocida nad Romima u Hrvatskoj. Tako je posebno problematično utvrđivanje stvarnog brojčanog stanja romske populacije uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Upravo nepreciznost popisa stanovništva, kao i poslijeratnih popisa ratnih žrtva, omogućili su određenim pojedincima manipulaciju tumačenja dimenzije stradanja Roma. Škiljan se zatim posebno osvrnuo na ključan rad djelatnika Spomen-područja Jasenovca u utvrđivanju stvarnog broja ubijenih žrtava jasenovačkog logora, a tako i onih romskih žrtava. Nažalost, dio romskih žrtava i dalje je anoniman, što nameće potrebu daljnjih i sustavnih znanstvenih istraživanja. Zatim Škiljan propituje pitanje oduzimanja romske imovine, položaja i odnosa vlasti prema “Bijelim Ciganima” kao dio povijesti genocidnog stradanja Roma na hrvatskim područjima.
Posljednje predavanje, kojeg sam ja održao, nastojalo je sumirati distorzične stavove prema romskom genocidnom stradanju. Naveo sam kako su se takvi distorzični stavovi počeli oblikovati odmah nakon Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji /Hrvatskoj. Njene vlasti su na temelju ideološkog političnog diskursa “bratstva i jedinstva” nastojale uklopiti sve žrtve u zajednički pojam „žrtava fašističkog terora“. Posljedica takve politike bilo je neobilježavanje stradanja Roma u javnosti, nepodizanje spomenika, izostanak učenja o njihovom stradanju u obrazovnom sustavu i sl. Iznimka od ove prakse činilo je postavljanje spomen-ploče u Uštici 1971. ili spomenika u Žeravici (okolici Bosanske Gradiške). Romi u Republici Hrvatskoj nisu bili u početku spomenuti u tzv. Božićnom Ustavu iz 1990., niti u drugim relevantnim zakonskim odredbama vezanim uz priznanje njihovog položaja kao nacionalne manjine. To se dogodilo tek 2002. godine kada središnje hrvatske vlasti donose poseban ustavni zakon o nacionalnim manjinama, a u ovom zakonu po prvi puta u povijesti Hrvatske Romima je priznat položaj nacionalne manjine. Nakon toga slijedila je promjena u kulturi sjećanja na romske žrtve genocida, jer su sada sami Romi postali inicijatori i organizatori brojnih događaja vezanih uz romske žrtve genocida uz potporu središnjih i lokalnih vlasti. Središnji događaj odvio se 2. kolovoza 2012. kada je Veljko Kajtazi s drugim romskim nevladinim organizacijama započeo u Uštici, na mjestu masovnih grobnica romskih žrtava, obilježavati Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve. Slijedilo je priznavanje ovog dana od strane Hrvatskog sabora, izbor prikladnog pojma Samudaripen kao ključnog naziva stradanja Roma, izgradnja Romskog memorijalnog centar Uštica, Zida boli, Aleje romskih žrtava i Parka pravednice sa spomenikom Hajriji Imeri-Mihaljić.
Nakon toga, na tribini je završno slijedila rasprava oko brojnih pitanja vezanih uz genocid nad Romima, poput pitanja utvrđivanja stvarnog broja ubijenih Roma, potrebe uvođenja ove tematike u hrvatski obrazovni sustav i sl. Skup je zatvorio Veljko Kajtazi, navevši potrebu daljnjih sličnih aktivnosti u oblikovanju ustavne i pravedne kulture sjećanja na romske žrtve genocida.
