Međunarodni dan žena, kolokvijalno poznat kao 8. mart, praznik je kojim se svake godine obilježava borba za prava žena. Pokret je inicijalno smješten u rano 20. stoljeće i vezan je uz različite inicijative ženskih socijalističkih i radničkih organizacija diljem Europe i Amerike, ponajprije uz pokret za ostvarenje prava glasa žena. Prema nekima, vezivanje uz taj datum seže sve do sredine 19. stoljeća i do prosvjeda njujorških tekstilnih radnica 1857. godine. Danas se Dan žena obilježava u svim dijelovima svijeta s fokusom na rodnoj ravnopravnosti, reproduktivnim pravima žena te na zaštiti od rodno uvjetovanog nasilja. Međutim, u usporedbi s prvim obilježavanjima početkom prošlog stoljeća, praznik je uvelike izgubio svoju socijalnu angažiranost ušavši i u korporativnu sferu koja ga je komercijalizacijom razvodnila.
Dan žena prilika je da se veća pozornost usmjeri i na romski feministički pokret čija je tradicija duga stotinjak godina. O romskom feminizmu na prostoru Srednje i Istočne Europe već je opširno pisano na portalu Phralipen, a od nedavnih lokalnih inicijativa istaknut ćemo projekt “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!” kojeg je Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” pod vodstvom Suzane Kunac provodio s ciljem obrazovanja mladih Romkinja o ženskim pravima.
Ovogodišnji Dan žena u SRRH “KALI SARA” se obilježavao na hibridan, za neke možda i kontroverzan način. U prvome dijelu o položaju Romkinja danas i u prošlosti te o osobnim iskustvima govorile su predsjednica SRRH “KALI SARA” Suzana Krčmar, organizatorica obilježavanja Suzana Kunac te aktivistkinje Anesa Šabani i Nura Ismailovski. Govornice su istaknule da je rodna diskriminacija Romkinja prisutna na svim razinama, od obitelji u kojima su većinom svedene na tipične uloge poput obavljanja poslova domaćice, zatim preko obrazovanja u kojemu su vrlo rano izložene prekidu školovanja zbog braka i trudnoće pa sve do sfere zapošljavanja u kojoj, nakon što nadiđu prethodne dvije prepreke, trpe zbog svog etničkog podrijetla i, poput žena općenito, zbog svoje rodne pripadnosti. Zbog generalnog marginaliziranog položaja Roma, Romkinje su, dakle, stavljene u dvostruko nepovoljnu poziciju – i rodno i etnički. Usprkos svemu tome, Anesa Šabani i Nura Ismailovski ukazale su na činjenicu da pozitivni pomaci postoje i da se sve više Romkinja nastavkom školovanja odlučuje na tešku ali važnu promjenu cjelokupne paradigme.
Drugi dio obilježavanja Dana žena bio je posvećen promociji Romske kuharice autorice Mirele Beko. Kontroverza se mogla javiti upravo uz ovaj dio događaja budući da se na praznik koji, pored ostalog, zagovara ‘izlazak žena iz kuhinje’ promovirala jedna kuharica. Međutim, priča je složenija iz najmanje tri razloga. Prvo, u zajednici kao što je romska u kojoj je pismena tradicija stara tek nešto više od stotinu godina i u kojoj je prosječan stupanj obrazovanja niži od prosjeka ukupne populacije – i to ponajmanje krivicom same te zajednice – objavljivanje ovakve knjige na ovakav dan ne bi trebao izazivati nikakav poseban prijepor, dijelom i zato što se u kuharici objedinjuje važan aspekt romske kulture. Usto, u većinskoj su zajednici kuharice, molitvenici i slične bilježnice također bile rani oblici pismenosti kod neprivilegiranih društvenih klasa. Drugo, predstavljanje kuharice zasad je jedan od rijetkih načina koji bi, barem u Hrvatskoj, u većem broju mogao javno okupiti žene iz romske zajednice povodom ‘ženske teme’. Sudjelovanje na prosvjedu ili isključivo na predavanju o povijesti romskog ženskog pokreta, koliko god ih se više ili manje direktno tiče, još nije dio njihove borbe. I treće, kako je rekla Suzana Kunac, organizatorica ovog obilježavanja Dana žena, osim što slavimo sve one žene koje su svojim aktivizmom i borbom doprinijele poboljšanju položaja Romkinja u svojim lokalnim, regionalnim i međunarodnim zajednicama, isto tako slavimo onaj nevidljivi, neplaćeni mentalni i emocionalni rad koji najčešće doprinosi obitelji, a onda i zajednici. Tu su, naravno, i različiti kućanski poslovi koje žene obavljaju. Bez kuhanja, koje nam je danas u fokusu, ionako težak romski život, poručila je Kunac, bio bi puno, puno teži.
Samu Romsku kuharicu autorice Mirele Beko predstavila je njezina rođakinja Talita Jašarevski. Kuharica se temelji na receptima Mireline majke Ines Jašarevski Fazlievski, ili ‘tete Ines’, koja je u lokalnoj romskoj zajednici ostavila dubok trag. Ona je svojom kuhinjom, ali i ne samo njome, širila zajedništvo i svojim je primjerom dokazivala da se od ničega, ukoliko postoji ključan sastojak – ljubav, solidarnost ili kako već to nazovemo – može napraviti zaista mnogo.
