Zagreb je glavni grad Hrvatske, što ga čini svjedokom mnogih povijesnih trenutaka pa je i naše putovanje krenulo iz Zagreba. Iako život Roma ni trenutno nije bajan na nekim područjima ne može se uspoređivati s onime što se događalo u prošlosti. Stoga vjerujem da je suočavanje s prošlošću bitan korak za razumijevanje mladih o njihovoj povijesti.
Glavna mjesta, odnosno najvažniji simboli stradanja su Jasenovac, Uštica i Marija Gorica.
Jasenovac je mjesto koje sadrži digitalni sadržaj, od monitora, 27 televizora, fotografija, dokumenata, vitrina s 3D predmetima do nešto iskaza preživjelih zatočenika. No u razdoblju od 1941. do 1945. bio je koncentracijski logor, mjesto genocida, masovnih ubijanja nekoliko etničkih skupina. Među njima su bili i pripadnici romske nacionalnosti. Dolazilo je do odvajanja žena i djece koje su deportirali u Donju Gradinu te zatim ubijali, a muškarce i mladiće su ostavljali na životu neko vrijeme, samo radi radne snage. Dio Roma prebačen je u Ušticu, ali su većinom ubijani na licu mjesta. Ubijani su na razne načine, no kako možemo vidjeti u muzeju koristili su se predmetima koji ne garantiraju brzu smrt. Sjekira, nož, čekić, malj neka su oružja koja su pronađena na prostoru logora III Ciglana Jasenovac i u Donjoj Gradini. Strahota…
Jedna od stvari koje su mi ostale u sjećanju u posjeti bio je ulaz u muzej ispunjen imenima poginulih osoba. Posebno zbog riječi voditelja u kojima je objasnio da su imena na stropu napisana na staklu zbog metafore u kojima su ti ljudski životi bili krhki poput tog stakla.
Već spomenuta Uštica bila je dio Jasenovačkog logorskog sustava, samo za Rome. Prolazeći kroz Romski memorijalni centar, Zid boli i romsko groblje nisam mogla pojmiti koliko je tu imena navedeno, još veći šok bila mi je sama brojka od 16 173 ubijenih Roma koja se nalazi na podignutom spomeniku. Prolazeći pored masovnih grobnica obuzela me misao da sam na tim popisima, u toj brojci bez problema mogla biti ja, samo da sam se rodila ranije.
Obišli smo i groblje u Mariji Gorici, na kojem smo vidjeli spomenik podignut u spomen romskim žrtvama ustaškog zločina ubijenih 24. i 25. travnja 1945. godine. Sam taj prizor imena s godinama koje prikazuju da su djeca poginula sa samo 3 ili 4 godine bio je doista potresan.
Nakon svih tih nimalo laganih događaja došli smo i do Srebrenice koja nas je na drugačiji način ostavila bez teksta. Vidjevši te dokaze i slušajući osobe kako prepričavaju svoja iskustva tijekom tih godina, o događajima koji nisu bili u toliko dalekoj prošlosti dodalo je toj percepciji realnost, da se to dogodilo, što za percepciju genocida nad Romima ne mogu reći. U jednu ruku zbog toga što ni ne vjerujem da ima puno preživjelih koji bi pričali o brutalnosti koju su Romi doživljavali, a u drugu zbog toga što ukoliko se priča o genocidu u Drugom svjetskom ratu rijetko se može čuti da su žrtve bili Romi. U tome sam prepoznala smisao Ljetne škole suočavanja s prošlošću.
Škola je za mene bila stvarno poučna i zahvalila bih organizatorici Lei Oršuš što nas je uputila da popunimo prijavnice i omogućila nam da osvijestimo što se zapravo dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Važno je širiti sve što smo naučili da se ne dogodi zaborav žrtava, odnosno da ljudi saznaju koji narodi spadaju u one tri točke nakon što se nabrajaju žrtve poginule u Drugom svjetskom ratu. Kako se ne bi dogodile priče da Romima nije bilo tako strašno, da je to preuveličavanje ili još gore, da se nije ni dogodilo. Trebamo znati, trebamo se sjećati.
