Irena Vukas Çufalar glavna je i odgovorna urednica Radija92 FM, prve neprofitne radiopostaje u Republici Hrvatskoj osnovane 2014. godine od strane Društva multiple skleroze Brodsko-posavske županije.
Biste li ukratko predstavili vaš radio, na čemu radite, koliko je ljudi uključeno, kako se financirate?
Radio92 FM je dostupan lokalno i preko interneta. Radio smo zajednice, iz Slavonskog Broda. Volimo naglasiti to ‘zajednica’ zato što osim medijskog dijela u eteru radimo i niz društvenih kampanja i uključujemo se u projekte drugih udruga. Samim time smo i dobar projektni partner. Naš osnivač je Društvo multiple skleroze Brodsko-posavske županije, dakle udruga osoba s invaliditetom. U našem programu u fokusu su nam osobe s invaliditetom te pitanja i problemi s kojima se one suočavaju. Ono što je druga zanimljivost radija jest da uključujemo sve druge marginalizirane skupine – mlade, osobe treće životne dobi, Rome i tako dalje, a bavimo se i drugim inicijativama, poput borbe za prava životinja. Radio je također vrlo dobra platforma za volontere. Njegujemo taj duh volonterizma, uključujemo volontere, posebno mlade, u naš rad. Kažu da smo možda previše alternativni, ali to je nama kompliment.
Koliko su mladi uključeni u radio i koliko su općenito zainteresirani za radio kao medij?
Najteže je doći do njih, a kada dođemo pomoću nekih radionica ili društvenih kampanja, onda postanu izuzetno zainteresirani. Često danas u našem prostoru spominjemo mentalno zdravlje pa osobe koje se suočavaju s takvim teškoćama dolaskom na radio se otvore. Može se reći da radio ima terapijski učinak.
Što mislite, kakva je budućnost radija kao medija s obzirom na sve veću popularnost i prisutnost Youtube-kanala, drugih vrsta kanala, kratkih videa i tako dalje? Ima li radio budućnost?
Još uvijek mislim da ima budućnost, posebno što se tiče lokalne frekvencije. Možda je radio za starije generacije, ali, kad me uhvati panika oko ovoga, pitam svog direktora hoćemo li mi opstati, a on meni uvijek odgovori da radio nikad neće umrijeti. Dobili smo koncesiju na sljedećih dvadeset godina tako da sljedećih dvadeset godina moramo opstati.
