Odgovor na pitanje iz naslova teško je reći, jer ne postoji jedan odgovor, već postoji nekoliko njih. I svi oni su istodobno točni i istodobno netočni, ovisno iz koje (europske) zemlje nastojite odgovorite na ovo pitanje.
Nakon Drugog svjetskog rata romsko stradanje bilo je potisnuto na margine kulture sjećanja u gotovo svim državama. O njemu se nije govorilo u javnosti, kao o stradanjima drugih naroda. Razlog tome može se naći u činjenici da nije bilo države, institucije, organizacije ili pojedinaca, koji bi inicirali raspravu o ovom pitanju u široj javnosti. Ne želeći ući u osvrt na odnos prema pitanju priznavanje ili bolje rečeno nepriznavanja genocidnog stradanja Roma u europskim državama, fokus u kontekstu ovog pitanja stavljam na područje Hrvatske, koja je nakon rata bila dio jugoslavenske države. U socijalističkoj Jugoslaviji o romskim žrtvama se nije posebno govorilo, pisalo, niti znanstveno (povijesno) istraživalo. U javnim komemoracijama romske žrtve bile bi “utopljene” u opće prihvaćen pojam “žrtava fašističkog terora”, unutar kojeg su se nalazile i druge etničke skupine žrtava. Na spomenicima bi romska imena i prezimena bila većinom samo navedena bez njihove etničke identifikacije. Trgovi, ulice, škole i drugi javni prostori nisu nosili nazive istaknutih romskih antifašističkih boraca ili romskih žrtava. U Hrvatskoj se 1971. na lokalitetu groblja u Ušticama postavila manja betonska spomen – ploča, kao spomen obilježje stradanja Roma u jasenovačkom sustavu logora za vrijeme rata.
Tek kada su Romi stekli priznanje položaja kao nacionalna manjina 2002. godine posebnim zakonom, događa se iznimno zanimljiv proces u kojem nositelj kulture sjećanja na romske žrtve postaje sama romska zajednica i njezini predstavnici organizirani u razne nevladine organizacije. Istaknuti romski pojedinci, poput saborskog zastupnika Veljka Kajtazija postaju inicijatori brojnih aktivnosti, poput obilježavanja međunarodna dana stradanja Roma u Ušticama od 2012., službenog priznanja tog stradanja od strane Hrvatskog sabora (2014. godine i 2017. godine), izgradnje Romskog memorijalnog centra u Ušticama (2020.), gdje je ubrzo nakon toga na tom prostoru izgrađen Zid boli, Aleja romskih žrtava, Park pravednica. Na mjesnom groblju u Draškovcu bio je prije desetak godina podignut križ u znak sjećanja na romske bajaške žrtve ubijene na tom području u zadnjim danima rata. Prije nekoliko godina na toj je lokaciji podignut spomenik te se organiziraju komemoracije na kojima sudjeluju Romi i predstavnici lokalnih vlasti. Istodobno, komemoracije romskih žrtva započele su se obilježavati izvan jasenovačkog područja i to na području Gornje Trebinje i Marije Gorice.
Na temelju ovih primjera uočljivo je kako je sama romska zajednica postala nositelj kulture sjećanja na svoje žrtve. Jedan dio takvog procesa odnosio se na pitanje korištenja odgovarajućeg termina za romske žrtve. To se ponajviše može vidjeti na primjeru održavanja komemoracija romskim žrtvama u Ušticama. Naime, od 2012. u Ušticama se održavaju komemoracije romskim žrtvama, a prva takva bila je nazvana Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta. Slijedeće godine ista komemoracije bila je nazvana Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta. U prosincu 2014. Hrvatski sabor je na inicijativu zastupnika Kajtazija prihvatio prijedlog i proglasio Međunarodni dana sjećanja na romske žrtve Pojramosa/Holokausta. Taj naziv je promijenjen na inicijativu istog zastupnika 2017. godine u Hrvatskom saboru, u kojoj je predložio da se riječi “porajmos/holokaust” zamijene riječima “genocida u Drugom svjetskom ratu/Samudaripen”. U samom prijedlogu istaknuto je kako se time želi slijediti odluku 9. kongresa Međunarodne romske unije (održano u Rigi 2016.) i zaključke s Međunarodnog znanstvenog skupa, gdje je zaključeno kako je pojam “porajmos” i “njegove ostale varijante” neprimjeren te ga se treba zamijeniti pojmom “Samudaripen“. Hrvatski sabor je to prihvatio 31. ožujka 2017. i odredio naziv Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu/Samudaripen. Od tada do danas se pod tim imenom održavaju komemoracije u Ušticama. Naravno, nameće se pitanje zašto je dolazilo do ovih promjena u nazivu komemoracija? Odgovor se može vidjeti u činjenici da nakon rata stradanje Roma nije bilo priznato u mnogim europskim zemljama, a slijedom toga nije bio niti posebno imenovano. Krajem 1970ih i u 1980im stradanje Rome se pokušalo obuhvati pojmom holokaust, čime se nastojalo povezati njihovo stradanje sa stradanjem židovskog naroda u istome ratu. Uz taj termin “romski holokaust” pridodavan je pridjevak “zaboravljeni”, jer većina javnosti nije znala dovoljno o samom stradanju Roma. Od 1990ih sve češće se koristio termin “romski holokaust”, kojeg su koristile i međunarodne političke institucije unutar Europske unije, romske organizacije u Poljskoj i Bugarskoj. Dio znanstvenika, poput Iana Hancocka, početkom 1990ih predlažu pojam Porraimos/Porajmos za stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu, što u prijevodu znači razdiranje, proždiranje, silovanje. Drugi su kritizirali ovaj pojam kao “etički i lingvistički neodgovarajući”, jer ponajprije označava seksualno nasilje i nije dio “povijesne memorije” Roma. Zbog toga su romski lingvisti, poput Marcela Courthiade, predložili pojam Samudaripen, koji u hrvatskom prijevodu označava potpuno uništenje/ubijanje. U javnosti se još pojavljuju termini poput Zigeunermord, kao analognim terminu Judenmord, zatim Kali Traš (hrv. “crni strah”), Berša Bibahtale (hrv. “nesretne godine”). Međunarodna romska unija je u kolovozu 2016. predložila je korištenje novog pojma Samudaripen, koji se koristi u Republici Hrvatskoj.
Istodobno, postoje određene nedoumice oko pitanja korištenja pravog termina koji se odnosi na širu diskriminaciju Roma tijekom povijesti, što uključuje i razdoblje njihovog genocidnog stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. U dijelu europskih zemljama koristi se termin “anticiganizam” (“antygypsism”), dok se u drugim zemljama koristi termin “antiromska diskriminacija” (“antiroma discrimination”). Termin “anticiganizam” prvi puta su koristili romski intelektualci (“aktivisti”) 1920ih u Sovjetskom Savezu, točnije Rom Alexander German je u 1928. u jednom članku o Romima skovao taj termin. No, tek se od 1970-ih ovaj termin sve više koristi u znanstvenim raspravama oko položaja i povijesti Roma. Tako je ovaj termin među prvim znanstvenicima koristio Ian Hancock, koji primjerice 1987. u djelu The Pariah Syndrome: an account of Gypsy slavery and persecution koristi ovaj termin u kontekstu progona i diskriminacije Roma u povijesti i sadašnjosti. Deset godina kasnije isti autor je analizirao povijesne korijene “anti–ciganizma”, posebno se fokusiravši na istraživanje njihovog progona u Njemačkoj i nastojeći objasniti “povijesnu pozadinu” holokausta nad Romima. Dio znanstvenika problematizira sam termin “anticiganizam” (“antigypsism”), koji se koristi unutar engleskog govornog područja (naziv “Gypsy”) i njemu suprotstavlja termin “antiziganism” kao relevantniji termin za šire europsko područje (oblici naziva “Zigan” koji se koriste u drugim europskim državama). U ovom kontekstu problematično je korištenje naziva “Gypsy” i “Zigan” (“Zigeuner”, “Cigan”, “Cingany”, “Tsigange”), koji se smatraju pejorativnim i trebaju biti zamijenjeni nazivom “Romi”. Oblikovanje i korištenje ovog pojma novijeg je datuma i većinom se koristi posljednjih desetak godina u javnom i političkom diskursu. Institucije Europske Unije bile su među prvima koje su prihvatile i istaknule termin “antigypsism” („anticiganizam“) na području političkog djelovanja. Tako je Europski parlament u posljednjih desetak godina u nekoliko rezolucija koristio upravo ovaj termin, npr. 2015. donio European Parliament resolution of 15 April 2015 on the occasion of International Roma Day – anti-Gypsyism in Europe and EU recognition of the memorial day of the Roma genocide during World War II (2015/2615(RSP)). Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA) je 2020. usvojio radnu definiciju koju je naslovio “The non-legally binding working definition of antigypsyism/anti-Roma discrimination”. Ona je u Hrvatskoj prevedena kao “Pravno neobvezujuća Radna definicija antiromskog rasizma i diskriminacije”, u kojoj je izostavljen termin “antygspsism”, ponajprije zbog protivljenja romske zajednice. Takav odnos prema navedenoj terminologiji bio je vidljiv u siječnju 2023., kada je Vlada Republike Hrvatske usvojila “Zaključak o usvajanju pravno neobvezujuće Radne definicije antiromskog rasizma i diskriminacije Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA)”, kojom je u ponešto sažetom obliku usvojila ovu definiciju. Uočljivo je kako je u hrvatskom prijevodu korišten termin “antiromski rasizam i diskriminacija”, a ne “anticiganizam”, zbog određene povezanosti s neprimjerenim korištenjem pejorativnog naziva “cigani” za pripadnike romskog naroda. Ovaj primjer ukazuje na to kako je potrebna suradnja vlasti s romskom zajednicom i to posebno u pitanjima koja su vrlo osjetljiva za samu zajednicu, a jedno od takvih pitanja zasigurno je i njihovo stradanje za vrijeme Drugog svjetskog rata.
