Dok se iza ostvarenog, stabilnog muškarca nalazi čvrsta podrška žene, za žene kažu da se u pozadini i dubljoj istini njene ostvarenosti i snage nalazi životna priča koja joj nije pružala drugi izbor ili izlaz. Žene 21. stoljeća povlače za sobom stoljeća protesta i borbi za današnji status “ravnopravnosti” u društvu. I dok pišem ovo stavljam ravnopravnost u navodnike jer smo daleko od one zamišljene pozicije koju, ne samo da trebamo postići već smo je odavno zaslužile. Od naroda do naroda, od kulture do kulture, tradicije, običaja i navika, žene diljem svijeta imaju zajedničku crtu koja ih obilježava – patrijarhalno društvo u kojem se rađaju, rastu, formiraju i svakodnevno nose teret autoriteta i vodstva koje “zna bolje i pametnije”. U nekim sredinama ovo je vodstvo suptilno nametnuto, dok je u drugima eksplicitno izraženo, ali svejedno jer u oba slučaja žene proživljavaju isto.
Djevojke, žene, Romkinje. Zašto ovakva podjela? Čisto zbog gradacije, potpuno ustaljeno. Ljepši, nježniji spol, kojem je potrebna zaštita jačeg, sve jasno. Sve dok se ne spomenu Romkinje, onda postaje ozbiljnije, bolje rečeno odbojnije. Romkinju će se teže razumijeti, prihvatiti, ona je nama iz nepoznatog, stranog naroda, čak i ako nam je zadnji izbor za radno mjesto, radije ćemo pričekati da Hrvatska primi još azilanata. Poželi li završiti srednjoškolsko obrazovanje unatoč svim preprekama s kojima se suočava u svojoj zajednici, usmjeriti ćemo ju na upisivanje najslabije plaćenih zanimanja, tako ćemo imati još cvjećarica ili obućarki.
Ako si dopustite ući malo dublje u materiju raznoraznih rezultata znanstvenih istraživanja na ovu temu, žene su degradirane u svim segmentima kulturnog, obrazovnog, karijernog ostvarenja. Odete li korak dalje od toga, i ako si samo dopustite malo slušanja stavova i razmišljanja okoline i promatranja sa strane, Romkinje su tri do četiri stepenice niže već od trenutka dolaska na svijet. U samom pogledu spola, otac se pita: “Prvo je, zašto nije muško?”, a onda tek slijedi izlazak iz zajednice u “svijet ne-Roma”, ostalo možete pretpostaviti. Ukorijenjeni stavovi, mišljenje društva koje se opravdava demokracijom, slobodnim izražavanjem, iznošenje osobnog stajališta iako se time negativno konotira čitav jedan narod, sve je to sloboda. I dok neki samo promišljaju o ovome, drugi koriste svoje glasove kako bi okolinu osvijestili o osjetljivosti teme i posljedica na čitavo društvo nastavi li se s negativnim trendovima poput govora mržnje, marginalizacije, stigmatizacije, predrasuda, i svih onih popularnih filtera i naočala na koje beskonačni rezultati društveno-kulturoloških istraživanja neumorno upozoravaju.
I dok je kod nekih žena samostalnost, neovisnost i autonomija opjevana i na sve strane naglašena, većina nas se ipak treba popeti više stepenica da bi si tu autonomiju mogle priuštiti.
Što je potrebno djevojkama, ženama, Romkinjama? Projekti koji krenu pa stanu, potpora koja je opipljiva samo u duhovnom svijetu, poduke i opaske, mjesečne naknade, još državnih programa, dobro strukturirana i gramatički točno napisana prava na papiru, nanizane presude europskog suda, promjena prezimena, iseljenje iz države? Potrebno je zasukati rukave, uhvatiti se provedbe programa s dugoročnim promjenama, primjena obećanog, kvalitetno bavljenje pojedinačnim slučajevima, popratni proces stabilizacije na svim razinama života tih djevojaka i žena, od osiguranja mjesta u vrtićima do pružanja izbora pri odabiru srednjoškolskih programa.
Zahvaljujući SRRH “KALI SARA”, djevojke unutar Hrvatske napokon imaju pristup potrebnim informacijama i potpori koja nije privremena, već smo tu da bi se na njihove potrebe moglo odgovoriti, ali isto tako i postaviti temelje za buduće generacije.
