O grafitima koji u našem sokaku slave nasilje i mržnju na Phralipenu smo već pisali. Po Zagrebu ih je još uvijek mnogo, a gradske su vlasti desetljećima pristupale samo kao činu vandalizma, kako se to i isticalo u izvještajima o pojavi i mjerama sprječavanja grafitiranja. Nije se radila, i još uvijek se uglavnom ne radi, razlika između sadržaja poruka ispisanih i iscrtanih na zidovima i ulicama ovoga grada. Sve se trpa u isti koš kao “uništavanje imovine” i “nagrđivanje grada”, što je usko i manjkavo shvaćanje – kako govora mržnje, tako i ulične umjetnosti.
Ulična umjetnost kao otpor
S razlogom je mnogo pažnje, naročito u manjinskim medijima, posvećeno grafitima mržnje, a posebice potrebi da se njihovu pojavu adekvatno kontekstualizira. Međutim, želja nam je ovim tekstom malo usmjeriti pogled i prema grafitima i muralima koji su izraz (samo)organiziranja za bolje društvo.
Ulična umjetnost svoje korijene ima u pobuni, u otporu. Često je bila jedini alat gradske sirotinje, obespravljenih, marginaliziranih. Zidovi, asfalt, vagoni vlakova, ulični stupovi, prisvajani su kao prostor izražavanja od strane onih koji uglavnom nisu imali svoje mjesto pod nebom, zagarantiranu infrastrukturu, mogućnosti koje s njom dolaze. Motivirajući stvaralački imperativ bilo je nezadovoljstvo, siromaštvo i, urbana trulež, a osim što su ulice postale prostor artikulacije problema, korištene se i kao prostor imaginacije – kroz aspiracijske grafite i murale, kojima se crtalo izlaze iz kolotečine očaja.
Kao takva, ulična umjetnost je vjerojatno najprogresivniji umjetnički pravac, u smislu širine izražavanja, slobode sudjelovanja, enormnosti “platna” i onih koji ga stvaraju, ali i promatraju, s njime se u kontinuitetu angažiraju. Svaka površina može biti platno. Obrazovanje nije faktor koji određuje mogućnost sudjelovanja u stvaranju djela, kao ni u angažmanu s djelom. Ulica kao medij približila je umjetničko, ali i aktivističko i političko izražavanje generacijama ljudi koji u nisu uključeni u prostore inače namijenjene artikulaciji u te svrhe – galerije, fakultete, knjižnice, itd.
Mnogo se toga u kontekstu ulične umjetnosti promijenilo posljednjih desetljeća – sve se rjeđe stvara bez zakonskog dopuštenja (što slabi oštricu kritike i umanjuje pobunjenički potencijal), zamjetan je pomak od grafita prema muralima (muralisti su češće plaćeni za svoja djela, što jest dobro, ali time se potiče i ističe samo uža kategorija ulične umjetnosti i izražavanja), sve je češće korištenje ulične umjetnosti u komercijalno-turističke svrhe, kao i u svrhe “uljepšavanja” kvartova kroz zahvate gentrifikacije (naspram ranije aktivističke srži tog pravca umjetnosti). Unatoč tim problematičnostima, potencijal djelovanja na ulicama uvijek postoji, i važno je ukazivati na potrebu da ga se koristi, da se javni prostor prisvaja, da se u njega upisuje svoju egzistenciju.
Kolektivi za promjene
Umjesto fokusa na individualne zvijezde ulične umjetnosti (poput Banksyja), spomenut ćemo, na aktivističkom tragu, nekoliko kolektiva koji mogu biti poticajni primjeri (samo)organiziranja.
WOM Collective je londonski kolektiv umjetnica i aktivistkinja, koje godinama stvaraju prostor za umjetnice da izlažu i prodaju svoja ulična umjetnička djela, ali i djeluju aktivistički – organiziraju radionice po kvartovima, uključuju lokalce u oslikavanje gradskih zidova, povezuju se s drugim kolektivima, sudjeluju u uličnim izložbama, koncertima, projekcijama filmova. Posebno su posvećeno feminističkom radu, ispisivanju i oslikavanju feminističkih grafita i murala u Londonu, ali i u drugim gradovima svijeta (ove su godine za Osmi mart organizirale Mural Trail, feministička crtanja i druženja po Londonu).
Od 2011. godine u SAD-u djeluje kolektiv Few and Far Women, koji je u desetak godina postojanja uspio povezati aktivistkinje od Miamija, do Havaja i Kostarike. Zajedničke su stvarale, primjerice, murale posvećene Black Lives Matter pokretu u Sacramentu. Uz velike javne murale, Few and Far organizira i sudjeluje u brojnim skateboarding događajima po Americi i šire, zalagajući se i tako za osnaživanje žena i odvažnije bivanje u javnom prostoru, u subkulturi kojom još uvijek dominiraju muškarci. Kolektiv ima članice iz Los Angelesa, San Francisca, Oaklanda, Sacramenta, New Yorka, Miamija, Seattlea, New Jerseya, Velike Britanije, Ekvadora, Venezuele, Meksika, Katmandua i Australije. Njihovoj ulici, čini se, nema kraja. Takvu bismo, makar jednu, rado vidjeli i u našem sokaku.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
