Daniel Petrovski romski je antropolog, autor i redatelj filmskih i dramskih djela te slobodni novinar. U svom istraživačkom radu bavi se temama romske tradicije i jezika te je u svom dokumentarnom filmu Sa O Roma iz 2018. godine obradio temu Đurđevdana u skopskoj zajednici Šuto Orizari donoseći presjek promjena tog za Rome važnog praznika kroz posljednjih pedeset godina. Autor je i redatelj i drugih filmova koji su se prikazivali na raznim festivalima i za koje je dobitnik niza nagrada i priznanja. Kroz svoje znanstveno djelovanje bavi se i temom tumačenja za Rome u jugoslavenskoj leksikografiji i narodnoj književnosti kao osnovi za stvaranje stereotipova i predrasuda koju je predstavio na međunarodnoj konferenciji održanoj povodom Svjetskog dana Roma ove godine u Zagrebu.
Kada govorimo o folkloru romske zajednice u Makedoniji što biste izdvojili kao najznačajnije njegove odlike? Kako su na folklor, ali i općenito tradiciju i običaje utjecale pojave poput globalizacije i komercijalizacije?
Folklor izražava kulturni izričaj naroda predstavljen kroz narodno stvaralaštvo koji se prenosi kroz stoljeća s koljena na koljeno. Polazeći od toga, teško je izdvojiti najvažnije oblike folklora, jer predstavlja širok spektar djela iz materijalne, društvene i duhovne kulture. Pri predstavljanju i analizi romskog folklora, uvijek se mora imati na umu povijest Roma, koja uključuje različita migracijska kretanja. Ovaj aspekt povijesti je najvažniji kontekst za formu, varijacije i fragmentacije romskog folklora. Tako u nekim zemljama možemo primijetiti da se folklorno djelo pojavljuje kao isto, u nekim se razlikuje ili smanjuje, a u nekim zemljama uopće ne postoji. Kada govorimo o folkloru, ne možemo ne spomenuti romski jezik koji je neizbježan dio usmenog stvaralaštva i stoga ga mogu nazvati “usmenom knjigom Roma“, jer je jezik naš identitet koji se prenosi kroz generacije. Odavde su Romi u Makedoniji, koristeći se jezikom, kroz generacije prenosili narodne pjesme, priče i kratki folklor: poslovice i izreke, legende, uspavanke. Što se tiče duhovne kulture, važno je spomenuti obrede i običaje koji se prakticiraju kao dio folklora, posebno tijekom tradicionalnih blagdana Vasilice i Džurdževdana (Jurja), ali i tijekom obreda koji pokrivaju cijeli životni ciklus: rođenje, svadbe i smrt.
Ono što moram naglasiti, a što sam primijetio posljednjih desetljeća, je redukcija folklornih djela kao posljedica različitih procesa – komercijalizacije i industrijalizacije, integracije i religijskog aspekta. Do kraja prošlog stoljeća u Makedoniji su postojala romska kulturno-umjetnička društva koja su njegovala i afirmirala folklor zajednice, ali nažalost više ne postoje. Narodne pjesme i općenito nisu dio kolektivnog pamćenja većine zajednice u Makedoniji, a ista je situacija i s pričama i legendama. Iako Romi u Makedoniji još uvijek tumače pjesme na romskom jeziku, u romskim se pjesmama koriste mnogi makedonske, srpske i druge međunarodne riječi kao i turcizmi. Smanjenje folklornog stvaralaštva, odnosno običaja i obreda može se uočiti tijekom svadbenog obrednog sklopa, posebice tijekom poziva mladenke.
Kakva je, u tom tradicijskom i folklornom smislu, primjena romskih svadbenih običaja u Makedoniji? Je li romska svadba jedna od rijetkih institucija koja i dalje njeguje romsku kulturnu baštinu?
Ceremonija vjenčanja jedan je od najvažnijih trenutaka u životu osobe. Rituali tijekom svadbe skup su nekoliko radnji koje se rade kako bi se obilježio važan dio životnog ciklusa. Svadbene ritualne aktivnosti sadrže arhaične značajke magičnih elemenata čija je glavna svrha zaštita od zlih duhova. Zapravo, to su radnje koje donose sreću, zdravlje i sklad novim supružnicima i prisutne su kod svih naroda tijekom obreda inicijacije. Vjenčanje kao institucija u romskoj zajednici najvažniji je ritualni obred prelaska osobe iz jednog društvenog oblika u drugi: bekjari – džamutro – rom(momak – mladoženja – muškarac), čhaj – bori – romni (djevojka – nevjesta – žena). Romska zajednica najveću važnost pridaje svadbi jer je ona temelj za potomstvo. Tijekom svadbenih pjesama najčešći motiv koji se može pronaći u samim stihovima je želja mladenaca da dobiju dječaka kao prvorođeno dijete. Godine 2016. u svojoj knjizi ‘Monografija i katalog za romsko vjenčanje u Skoplju i okolici – Barvalipe’ (Bogatstvo) ističem da je svadba kao institucija po mnogočemu važno životno postignuće za romske obitelji. Najprije zbog nastavka obiteljske loze, a potom i zbog stjecanja ugleda u društvu kao ‘dobrih domaćina i dobre obitelji’. Svadbeni običaji i rituali kod Roma mogu se podijeliti u tri dijela: predsvadbeni običaji, svadbeni običaji i običaji nakon svadbe. Važan obred koji se obavlja tijekom vjenčanja je stavljanje kane (hane) na nevjestu, obred koji se prenio iz Indije naših predaka, a još ga čuvaju Romi u Makedoniji. Također je važno spomenuti i narodne plesove i plesove koji su prisutni tijekom cijelog procesa vjenčanja. Osim toga, romska svadba je možda i jedina institucija u kojoj se tumače i njeguju tradicija i folklor, posebice romska nošnja.
Romi su kroz povijest bili stigmatizirani i diskriminirani – takvo nešto utječe na cjelokupni nacionalni identitet. Vi se, antropološki i etnološki, bavite promatranjem razvoja i unutarnjim promjenama u romskim zajednicama – kako biste u tom kontekstu opisali stanje identiteta romskog društva?
U prošlosti, kada se odvijala javna represija nad Romima, bilo je normalno da svatko od njih želi zaštititi sebe i svoju obitelj. Represija prema Romima bila je najveći razlog nerazvijenosti cjelokupnog romskog društva. Imali smo mnogo takvih primjera u prošlosti – odluke Marije Terezije u Austro-Ugarskoj, ropstvo u Rumunjskoj, zločini tijekom Drugog svjetskog rata i drugi. Za to vrijeme mnogi Romi su izgubili živote, neki od njih su doživjeli različite strahove, a neki su bili prisiljeni odreći se identiteta ili su asimilirani. Takve represije nad Romima izazvale su velike strahove, što je zauzvrat pridonijelo fragmentaciji romskog identiteta, stvaranju kompleksa manje vrijednosti i postupnom napuštanju ‘romanipea’ . Mimikrija je imitacija oblika, boja i načina života organizama koji ne posjeduju nikakve obrambene mehanizme. S etničke točke gledišta, ovaj fenomen “etnomimikrije” vodi dubokoj asimilaciji, želeći izbjeći kompleks manje vrijednosti, koji su nam drugi stvorili, a koji je drugačiji od stvarne etničke pripadnosti. S jedne strane, zaštita samoga sebe, ali s druge strane, ovaj fenomen etnomimikrije svjesno ili nesvjesno postaje samoubilački napad na romsko biće. Zapravo, neki ljudi u stvarnom životu pokušavaju se približiti “obrambenim mehanizmima” govoreći njihov jezik, tumačeći svoju kulturu, izbjegavajući svoj stvarni život i druge oblike oponašanja. Kroz ovaj proces oni sami sebi stvaraju takozvani “dvostruki identitet”. Njihova fizička antropologija podsjeća na zajednicu, kao i njihov kulturni život, ali u želji da izbjegnu diskriminaciju oponašaju etničke i kulturološke karakteristike drugih, kako bi se približili “boljima”. Ovdje moram naglasiti dvije važne percepcije: prvo, one koji izbjegavaju svoj identitet i istodobno ga poriču, njihova zajednica odbacuje; drugo, oni koji pokušavaju nalikovati na “druge” koji ih ne prihvaćaju i ne doživljavaju ih takvima, već ih naprotiv, još više koriste u svoje svrhe i u stvarnosti ih diskriminiraju. Fenomen etno mimikrije stvara “dvostruki identitet” koji rezultira dvostrukom diskriminacijom.
Režirali ste film Sa o Roma o pedeset godina Đurđevdana u Skoplju. Kako je Đurđevdan došao u fokus vašeg istraživanja?
Đurđevdan za Rome u Makedoniji bio je jedan od najvažnijih i najljepših blagdana tijekom godine. Osim spomenutog, Romi za ovaj proljetni praznik koji se obilježava od 6. do 9. svibnja koriste i izraz „Erdelezi“. Romi iz naselja Šuto Orizari – Šutke, ovaj praznik slave od 2. svibnja, kada se na veliko raskršće u naselju dovoze najljepša mlada janjad. Naime, Đurđevdan-Jurja / Erdelez je prijelaz iz zime u ljeto, kao inicijacija iz jednog vremena u drugo. Glavna obilježja ovog blagdana su čišćenje kuće i kićenje kuće topolovim grančicama, posjet svetom mjestu, obično crkvi, klanje janjeta i dijeljenje mesa među susjedima, kuhanje blagdanskih jela te slavlje i gozba na otvorenom na 9. svibanj. Моје zanimanje za istraživanje ovog praznika počelo je 2011. godine, kada sam snimio kratki dokumentarac o ovom blagdanu, uvidjevši kontinuitet i promjene. U tom razdoblju započela je intenzivna suradnja s profesoricom emeritusom Elsie Ivančić Dunin sa Sveučilišta California, Los Angeles (UKLA). U tom razdoblju završavala je svoje pedesetogodišnje istraživanje ovog romskog praznika u Skoplju. Godine 2018. bila je autorica velike multimedijalne izložbe “Sa o Roma” koja sadrži fotografije, video zapise i romske nošnje iz 1967. godine. Materijali s izložbe bili su izloženi u raznim etnografskim muzejima u Makedoniji i Hrvatskoj u gradovima poput Zagreba, Rijeke, Pule, Dubrovnika i Pazina. U okviru te izložbe bio sam kustos i autor dizajna izložbe. Osim toga, režirao sam i istoimeni dokumentarac koji je predstavljen na raznim festivalima etnografskog filma u Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj i Njemačkoj. Kroz izložbu i dokumentarni film željeli smo predstaviti blagdan Đurđevdan / Erdelezi, kao važnu kulturnu baštinu Roma iz Makedonije.
Pola stoljeća poprilično je vrijeme te je zasigurno obilježavanje Đurđevdana prošlo kroz neke promjene, s utjecajima izvana i prilagodbama iznutra.
Kao što sam već rekao, folklor i tradicija nisu statični i fiksni kulturni obrasci koje treba prakticirati na isti način. To posebno spominjem za našu zajednicu koja živi u zemljama u kojima većinske kulture utječu na formu i obrazac folklornog ili etnološkog djela. Za blagdan Đurđevdan/Erdeleza u zadnjih 50 godina mogu istaknuti nekoliko bitnih promjena i utjecaja koji su tome pridonijeli. Tako se, primjerice, može primijetiti promjena mise tijekom proslave ovog blagdana. Đurđevdan/Erdelezi je do kraja 90-ih bio središnji praznik Roma iz Makedonije. Danas sve manje Roma slavi Đurđevdan/Erdelez, uglavnom iz vjerskih razloga. Također, ono što sam primijetio kroz video i fotografije, Romkinje su tijekom proslave ovog praznika nosile svečanu romsku nošnju, koja se sada koristi samo za vrijeme svadbe. Promjena se može primijetiti na proslavi kultnog mjesta “na francuskom groblju” u Skoplju. Sve do kasnih 1990-ih ovo je mjesto bilo središnja prekretnica za skopske Rome 9. svibnja. Profesorica Dunin je 1967. godine u svom istraživanju zabilježila da je bilo oko deset tisuća Roma koji su pjevali, plesali i guštali posljednjeg dana. Prema svom istraživanju 2011. godine, primijetio sam samo dvije obitelji na istom mjestu koje slave ovaj blagdan. Naime, na ovom kultnom mjestu za Rome, koje se nalazi u blizini romskog naselja Topana, izgrađeno je Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država.
Koje su to interpretacije Roma u jugoslavenskoj leksikografiji koje su bili osnova za kreiranje stereotipa i predrasuda koje pokazuju sličnosti u svim leksikografskim izdanjima?
U Zagrebu sam na međunarodnom skupu “Romi kao dijaspora Indije – neraskidive veze” predstavio svoj stručni rad “Tumačenja Roma u jugoslavenskoj leksikografiji – stereotipi i predrasude”. Prije svega, tijekom istraživanja i analize podataka o Romima u enciklopedijama, rječnicima i leksikonima objavljenim od 1880. do 1986. pitao sam koji su podaci o Romima. Naime, Romi su se u jugoslavenskoj leksikografiji nazivali “Cigani”, a ne Romi. Tumačenje pojma “Cigani” u jugoslavenskim rječnicima često je bilo u negativnoj konotaciji, a u pojedinim slučajevima navode se i primjeri usmenog folklora. Primjerice, izraz “Ciganović” u Rječniku hrvatskoga i srpskoga jezika iz 1882. tumači se kao osoba koja laže i čini prijevaru. U Rječniku hrvatskoga jezika iz 1901. pod pojmom “čistiti”, između ostalog, dano je tumačenje s primjerom: “Ciganin mrzi biti bolestan (drugi lude i plaču, a cigan ga mrzi ljubiti)”. Kroz ovaj primjer se dovodi u pitanje higijena Roma i kroz spomenutu rečenicu tretirani su kao narod koji manje želi biti čist i održavati higijenu za razliku od ostalih. U makedonskom rječniku sa srpskohrvatskim tumačenjima iz 1966. godine pojam “ciganin” tumači se kao nešto što je nekulturno i loše i odnosi se na ciganski način života, tj. “živi na ciganski način”. Loše su i tumačenja za Romkinje. U Rječniku srpskohrvatskog književnog jezika iz 1976. izraz „orculja“ ima pogrdno značenje za nemoralnu ženu, kurvu. Za tumačenje ovog pojma autori su se opet poslužili primjerom koji se odnosi na Romkinju: “Ja nikad… nisam rekao ‘Mator Ciganko! Rago! Orculjo!'” U tumačenju pojma “ciganka” navodi se da ima ružno značenje za ženu koja se želi svađati i da je neuredna žena: (ciganka) ružna: neuredna žena.
U izlaganju ste naveli da je Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio iz 1956. možda po prvi put upotrijebila termin Rom. Što je to značilo u ono doba, ali i iz današnje pozicije?
U jugoslavenskoj leksikografskoj literaturi pojam “Romi” možda je prvi put upotrijebljen 1956. godine u Enciklopediji Jugoslavije, knjiga 2 Bosna-Dio, ali ne kao zaseban pojam već kao kontekst za naziv Cigani. Autor članka “Cigani” u ovoj enciklopediji je Milenko Filipović, istaknuti jugoslavenski antropolog i etnolog koji je napisao više članaka o Romima. Autor Milenko Filipović je bio student Tihomira Đorđevića i Jovana Cvijia, autora čija je većina tekstova bila o Romima, a između ostalog u njihovim djelima spominje se da su se “Cigani” međusobno nazivali pojmom Romi / Roma. Zašto ovo spominjem? U Srpsko-hrvatsko-slovenskoj nacionalnoj enciklopediji iz 1929. godine autor djela “Cigani” bio je Drobnjaković Borivoje, koji je prilikom pisanja članka bio kustos Etnografskog muzeja u Beogradu. Iako se poziva i na Đorđevićevu literaturu, ni u jednoj rečenici nije spomenuo da su se “Cigani” međusobno nazivali Romima, iako je Đorđevićeva literatura o Romima koja je izlazila gotovo dva desetljeća bila široko rasprostranjena. Također, korištenje pojma Romi kao naziva romske zajednice u Jugoslaviji širili su romski aktivisti 50-ih i 60-ih godina, posebno romski publicisti poput Slobodana Berberskog, koji je isticao ideju korištenja pojma Romi u srpskim novinama „Večernje novosti“ šezdesetih godina. Iz ovoga možemo izvući činjenicu da većina autora koji su pisali o Romima u to vrijeme nisu bili dovoljno stručni i upoznati s romskom poviješću, kulturom i jezikom.
Jesu li odluke donesene na prvom Svjetskom kongresu Roma napravile značajnu razliku u korištenju terminologije, osobito u enciklopedijama i leksikonima obzirom da je jedna od odluka Kongresa bila upravo o korištenju službenog naziva “Rom”?
Nakon održavanja Prvog svjetskog kongresa Roma 1971. godine uočava se razlika u korištenju terminologije naziva romske zajednice. Naime, u Rječniku srpskohrvatskih književnih jezika iz 1976. godine postoji zasebno tumačenje pojma Romi/Romi, za koje se može reći da je to prvo tumačenje u jugoslavenskoj leksikografiji. Također, najznačajnija knjiga o Romima u Jugoslaviji, objavljena 1983. godine, nosi naslov Romi (Cigani) u Jugoslaviji, autora Tatomira Vukanovića. Nadalje, u Rečniku književnih pojmova, objavljenom u Beogradu 1986. godine, postoji tumačenje “ciganske poezije”, ali ono što sam primijetio je da se narativ ovog pojma tumači kao “romska poezija”: „Poezija koju su stvorili Romi , ali također i sa tematikom o Romima“. Općenito, nakon Kongresa ima pomaka, ali su se i dalje tumačili nazivi koji potječu od pojma “cigani”.
Kakva su vaša saznanja kada je riječ o suvremenim tumačenjima u leksikografiji? Možemo li govoriti o pomaku u percepciji i tumačenju znanstvenog kruga o romskoj manjini?
Da, ima promjena po tom pitanju, ali teško je potpuno izbaciti iz leksikografije upotrebu pojma “Cigan” jer se ta riječ još uvijek koristi u narodu i dio je njihova jezika i vrlo ju je teško iskorijeniti. Prošle godine Vlada Republike SjeverneMakedonije, promovirala je digitalni rječnik makedonskog jezika u kojem se, između ostalog, pogrdnim tumačenjem tražio pojam “Cigan”. Skupina romskih aktivista prosvjedovala je i javno reagirala te je termin odmah uklonjen iz digitalne verzije makedonskog rječnika. No, upotreba izraza “Cigan” ne može se iskorijeniti u moderno doba, posebno u znanstvenoj literaturi, jer podaci iz prošlosti upućuju na stalnu upotrebu tog negativnog izraza, a moderna znanost trebala bi ga zabilježiti i prenijeti u izvornom obliku. Društvo može osuditi znanstvenike koji koriste pojam “Cigani”, ali činjenica je da je posao etnologa, antropologa i povjesničara uočiti promjenu koja se događa i prenijeti je u izvornom obliku. Da, potrebno je i u znanstvenoj literaturi smanjiti upotrebu pojma “Cigan”, ali kada se već mora koristiti, mora se navesti da je riječ o terminu koji za Rome ima uvredljivu konotaciju. U moderno doba u leksikografskoj literaturi postoji značajna razlika. Na primjer, riječi izvedene iz izraza “Ciganin” rjeđe se nalaze u rječnicima i enciklopedijama. Ono što sam primijetio je da se pod pojmom “Ciganin” navodi tumačenje: vidi Romi / Romi – što je za razliku od prije, tumačenje bilo opširnije, pa čak i uvredljivo.
Sudionici na konferenciji donijeli su i usvojili deklaraciju kojom će zatražiti priznanje Roma kao dijaspore Republike Indije i u tom smislu uspostavljanje trajnih i sadržajnih odnosa na svim područjima društvenog života i djelovanja. Kako komentirate značaj te deklaracije i kakve dojmove nosite s konferencije?
Ideju o priznavanju Roma kao naroda Indije od strane indijskih vlasti u prošlosti su proklamirali romski aktivisti, posebno nakon Prvog kongresa. Indira Gandhi je u jednom od svojih govora 1983. rekla da se osjeća bliskom s Romima i nazvala ih jednim od izgubljenih plemena Indije. Međutim, 1984. ona je umrla i ideja o priznanju ostala je samo duboko ukorijenjena u kolektivnom sjećanju Roma kao neostvarena želja, ali i potreba za “velikim bratom” koji će biti zaštitnik. Mi Romi se nemamo na koga osloniti. Da, živimo u različitim zemljama koje smatramo svojom domovinom, ali ipak, duboko u sebi, osjećamo se kao gosti, kao građani drugog ili trećeg reda. Uostalom, taj osjećaj raste iz dana u dan jer skrivena diskriminacija, isključenost i nepotpuna uključenost u društvo stvara osjećaj manje vrijednosti. Ideja SRRH “KALI SARA” i saborskog zastupnika Veljka Kajtazija je zaista hvale vrijedna i smatram je ozbiljnom, s obzirom na to da su oni bili inicijatori obilježavanja 5. studenoga kao Svjetskog dana romskog jezika. Dobro bi bilo imati “velikog brata” – Indiju koji će nas štititi, ali nam u isto vrijeme pomoći u ukupnom razvoju zemalja u kojima živimo.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
