Teorije o pradomovini Roma uglavnom su bile spekulativne sve do prema kraju 18. stoljeća, no danas je svima poznata općeprihvaćena činjenica da su oni narod indijskog podrijetla. Godine 1771. profesor Christian Büttner naslutio je kako bi romski jezik mogao biti indijskog ili afganistanskog podrijetla, no Johann Rüdiger, profesor na Sveučilištu u Halleu, može se smatrati pravim otkrivačem podrijetla romskog naroda kada je 1782. godine objavio lingvističko istraživanje u kojem je govor Romkinje Barbare Makelin usporedio s hindustanskim jezikom.
Također, tisućljetna migracija Roma iz pradomovine Indije u novije je vrijeme sve češći predmet zanimanja, a jedan od primjera vrlo iscrpnog tekstualnog i slikovnog povijesnog prikaza svakako je izložba Rromengo drom – tisuću godina migracija Roma organizirana 2018. godine u Arheološkom muzeju u Zagrebu u suradnji sa Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” i saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem. Bez da ulazimo u dubinu migacija koje su se odvijale u nekoliko faza, oko čega se slažu svi povjesničari i znanstvenici, ovom je prilikom važno istaknuti kako su Romi krenuvši iz sjeverozapadne Indije prvo nastanili područja Afganistana i Irana, a odakle je dio plemenskih skupina nastavio u smjeru Sirije i Egipta, uz sjeverozapadnu Afriku te preko Gibraltara u Španjolsku, dok je najveći dio preko Turske došao u Europu. Romi koji i danas žive na području Irana nazivaju se Luri, a ta riječ perzijskog podrijetla najstariji je dokumentirani naziv za Rome, sačuvan za vrijeme dinastije Yuan.
Romi pak na području Afganistana nazivaju se Kochi, a da ih prije 22 godine u kampu Spin Boldak u Afganistanu bilo 55 tisuća procijenio je Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice, a što je konstatirao Juan de Dios Ramírez-Heredia Montoya u svojem najnovijem tekstu na španjolskom portalu Romska unija (Unión Romaní). No ovom se činjenicom služi kako bi istaknuo realniju brojku pripadnika romske zajednice u Afganistanu, a koja kaže može doseći i cifru od 100 tisuća, uključujući potomke prvih valova migracija iz pradomovine kao i one koji su se tamo nastanili u različito vrijeme. Naime, nadalje kazuje, Romi i Romkinje u Afganistanu, kao i njihovi romski preci, još su uvijek bili nomadi. Živjeli su na vrhovima planina, a kada im je vrijeme to dopuštalo naseljavali su sušne stepe ove regije. Uz one koji su živjeli u spomenutom kampu, još je nekoliko tisuća obitelji bilo okupljeno u različitim logorima u blizini granice s Pakistanom, čemu valja pridodati i one obitelji koje su živjele u istrošenim šatorima na liticama iznad rijeke Helmand.
Kada su Amerikanci predvodeći oružanim snagama drugih zemalja članica NATO-a prije 20-ak godina napali Afganistan, porazivši talibansku državu, život Roma na tom području drastično se promijenio. Romskom narodu humanitarna je pomoć stigla posljednja, kazao je također Ramírez-Heredia, no usprkos tome hrana i lijekovi koje su dobili spasili su ih od bolesti i gladi izazvanih stravičnom sušom posljednjih godina. Ipak, suša je ubila njihove deve i ovce te tako dovela u opasnost njihov dotadašnji način života budući da su s njima prelazili zemlju u svojim prikolicama, putujući kroz gradove poput Ghaznija i Herata, provincijom Uruzgan ili dolinama južnog i središnjeg Afganistana.
Problemi Roma u Afganistanu nisu prestali porazom talibana prije dvadesetak godina. Što će im se sada dogoditi kada su talibani preuzeli vlast? Hoće li oni i dalje biti Romi na rubu afganistanskog društva i njegovih običaja?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
