O podrijetlu Roma određene su osnovne činjenice već dobro poznate: zna se da su Indiju počeli napuštati sredinom prvog tisućljeća nove ere i da su se europskim kontinentom raširili sredinom drugog tisućljeća. U ranom periodu boravka u Europi – kao, uostalom, i u kasnijim periodima – bavili su se ponajprije zemljoradnjom, kovanjem i drugim sličnim obrtima, a često su bili i profesionalni zabavljači ili glazbenici. Već se tada prema njima počeo pokazivati antagonizam od strane moćnih socijalnih i političkih skupina. Crkva je bila zabrinuta zbog njihovih vjerskih praksi koje su smatrane krivovjerjem, država ih je kao nomadski narod progonila zbog poreza, a obrtnička udruženja smatrala su ih konkurencijom zbog snižavanja cijene rada. Osim toga, u razdoblju kada je Europom vladao strah od turskih osvajanja, postojalo je uvjerenje da su Romi turski špijuni. Ranjivom socijalnom položaju Roma kroz gotovo čitavu raniju povijest boravka u Europi doprinijeli su naposljetku i brojni zakoni o protjerivanju, o zabrani nomadizma i o prisilnoj asimilaciji.
Slična je situacija vladala i u Rumunjskoj. Do sredine 19. stoljeća mnogi su Romi u Rumunjskoj bili zatočeni kao robovi na zemljoradničkim i obrtničkim poslovima sa statusom nižim od kmetova. Nakon oslobođenja iz ropstva, velik broj je krenuo prema teritorijalno bliskim državama na zapadu, među ostalim i prema Hrvatskoj.
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, tada dominantan obrazac odnosa prema Romima kojeg je predvodila nacistička Njemačka ponovno se preslikao i u Rumunjskoj. Rumunjska je već od rane faze rata bila na strani Njemačke. Tijekom gotovo cijelog trajanja Rata, na čelu države bio je diktator Ion Antonescu, a podršku mu je do veljače 1941. i neuspjelog pokušaja državnog udara pružala još radikalnija Željezna garda. Jedan od ciljeva režima, usklađen s drugim fašističkim režimima u Europi, bilo je stvaranje etnički homogene zemlje, što je podrazumijevalo destruktivnu politiku prema Židovima, Romima i drugim skupinama koje su određene kao nepoželjne.
Nakon što je 1941. okupirana Transnistrija, regija danas većim dijelom u Ukrajini, plan je Antonescuove Rumunjske bio ondje protjerati Rome. Nalog za deportaciju izdan je u svibnju 1942., a do listopada iste godine, kada su deportacije zaustavljene, u Transnistriju je pod lažnim obećanjima da su im ondje osigurane zemlja i kuća odvedeno 25-26 000 Roma, od kojih je umrlo ili ubijeno oko 11 000. Mnogo je Roma umrlo tijekom samog putovanja jer su pojedine skupine bile prisiljene putovati pješice. Po dolasku u Transnistriju, uvjeti su općenito bili izuzetno teški: živjeli su u kampovima u trošnim nastambama ili u napuštenim stajama, vladala je nestašica hrane i vode, tijekom zime nije bilo drva za ogrjev, a nije bilo ni medicinske pomoći kad se pojavila epidemija tifusa. Uza sve to, morali su raditi sve vrste fizičkih poslova koji su se od njih zahtijevali.
Kao kontrast ovom stradanju i kao još jedan slučaj romskog otpora kojeg se u današnjoj kulturi sjećanja sve više ističe, navodi se masovna pobuna iz 1942. godine kada su Romi napali policajce koji su uhitili jednog člana njihove zajednice kako bi ga deportirali u Transnistriju.
