Promišljanje otpora Roma kroz povijest: priče o snazi i hrabrosti, knjiga je koja donosi jedinstvene priče koje se bave preispitivanjem recentne povijesti iz perspektive Roma. S naglaskom na proaktivnost Roma, knjiga prikazuje različite oblike otpora i strategije preživljavanja koje su Romi razvijali. Kroz više od četrdeset kratkih priča o Romkinjama i Romima iz čitave Europe, svjedočimo kolektivnom i individualnom otporu, hrabrosti i prkosu, djelima ljubavi i humanosti usred ratova i progona.
Priče su to koje nikada prije nisu ispričane i objedinjene na ovaj način, jer romski otpor službena europska historiografija malo, slabo i manjkavo bilježi. Knjigu je objavio Europski romski institut za kulturu i umjetnost (ERIAC), a cilj im je bio pod svjetla reflektora staviti junake otpora Roma, kako bi se inspirirali stvarnim pričama o junaštvu i hrabrosti. Većina priča u knjizi pokriva period Drugog svjetskog rata u različitim europskim zemljama, ali nekoliko ih je vezano uz ranije progone Roma u Španjolskoj i dugi period ropstva u Rumunjskoj.
Više je priča o Romima s područja Hrvatske, a jedan od njih je Franjo Stevanović Ćevo.
Ćevo je rođen u zaseoku Kapetanovo Selo (Bjeljevina), u općini Suhopolje 1916. godine. Još od djetinjstva je radio kao nadničar, za Andriju Medvečkog. Nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se u mlinu Teodor Fuks, u kojem je radio 28 godina. Otprilike stotinu članova obitelji Stevanović, ukupno 17 obitelji, odvedeno je u logor početkom ljeta 1941. godine, gdje su ubijeni. Prema izjavama drugih svjedoka tih događaja, ustaška deportacija Roma iz Kapetanova Sela nastavila se u rujnu 1942. godine. Od protjerivanja u logor Ćevu su spasili poslodavac Teodor Fuchs i šefovi Hainrih i Medvečki.
Tijekom Drugog svjetskog rata Ćevo se pridružio partizanskoj jedinici Osamnaeste omladinske (Virovitičke štrajkaške) brigade 1943. godine, a kasnije se borio u sastavu Šesnaeste omladinske (Virovitičke udarne) brigade ‘Joža Vlahović’. Demobiliziran je krajem 1945. godine. Nakon rata je sagradio kuću na zemlji dobivenoj od države. Imao je suprugu Ljubu, sina i kćer. U Suhopolju na spomeniku palim borcima i žrtvama fašističkog terora upisano stoji: Ubijeno 93 člana obitelji Stevanović.
S područja Čazme bio je Josip Joka Nikolić, rođen 1915. godine u osmeročlanoj obitelji. Otac mu je bio trgovac konjima. Sve do deportacije u logor 1942. godine, cijeli je život živio u rodnom selu. Bio je nepismen, a živjelo se teško. Kao što je spomenuo u jednom intervjuu 1976. godine, bijeda i siromaštvo bili su za mene normalna stvar, nisam znao bolji život i užitke. U logoru je završio 1942. godine, a iz njega se zajedno s ostalim Romima odlučio na riskantan čin bijega. Tijekom bijega, vidio je leševe mnogih zatočenika i bio svjedok nekoliko masovnih smaknuća. Nakon nekoliko dana Nikolić je uspio doći do svog sela Predavec, gdje se pridružio partizanima.
Većina njegove obitelji nije uspjela preživjeti rat, uključujući suprugu i jedno od djece. Dana 3. ožujka 1952. svjedočio je na Okružnom sudu u Zagrebu u kaznenom predmetu protiv Andrije Artukovića, ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa u ustaškoj vladi Nezavisne Države Hrvatske, za ratne zločine. Opisujući svoj život, rekao je: Nemam kuću ni dom. Nemam adresu. Moje mjesto je tamo gdje nalazim posao. Moja violina i glazba su moj posao.
Dok su Joka Nikolić i Stevanović Ćevo tjerani u logore, na jugu Poljske sličnu je sudbinu proživljavala obitelj Rose. Filmaška obitelj Rose, koji su bili Sinti, još je uoči Drugog svjetskog rata doživljavala diskriminaciju. Već 1934. Anton Rose protjeran je iz stručnog udruženja Reichsfilmkammer, a 1937. godine nacisti su ugasili kino koje je vodila obitelj, čime su ostali bez sredstava za život. Kako bi izbjegla nadolazeće uhićenje, obitelj je odlučila pobjeći. Sljedećih nekoliko godina boravili su na različitim mjestima, uključujući Čehoslovačku. Većina članova obitelji ipak je zarobljena, uhićena i deportirana u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau 1943. godine. Međutim, jedan od njih, Oskar Rose, uspio je izbjeći uhićenje, skrivajući se od vlasti s krivotvorenim papirima.
Tražeći pomoć od podzemne mreže, Rose je osporavao progon Sinta i Roma od strane nacista. Upozorio je kako Crkva nije uspjela obraniti Sinte i Rome, iako su mnogi bili katolici. Još se jednom, odupirući se nacističkom režimu, Rose doveo u opasnost – uz pomoć vozača kamiona kojeg je potkupio uspio je osloboditi brata iz logora. S krivotvorenim dokumentima, braća su pobjegla kroz Mannheim i München u selo Gangkofen, gdje su svjedočili oslobađanju američkih trupa. Trinaest članova Roseove obitelji, uključujući njegove roditelje, ubili su nacisti. Stalna diskriminacija Sinta i Roma i nakon 1945. godine dovela je do toga da su braća Rose 1956. godine osnovali Uniju rasno progonjenih ljudi koji nisu židovske vjere. Time su postavili temelje njemačkog pokreta za građanska prava Sinta i Roma.
U Mađarskoj je progone proživljavala obitelj Zsuzsanne Horváth, koja je generacijama živjela u Ondódu. Njezin otac bio je glazbenik koji je svirao u Szombathelyu, a Horváth je pohađala lokalnu mješovitu osnovnu školu. Četrdesetih godina osnovana je zasebna škola za “cigane”. Ciganska djeca stalno su ugrožavala moralni razvoj, higijenu i zdravlje mađarske seoske djece, napisao je seoski sudac u pismu ministarstvu. Horváth se kasnije prisjećala da je sudac bio među onima koji su potpisali nalog da se njezina obitelj deportira. Kad su naglo istjerani iz kuće, Horváth je rečeno da ih vode u tvornicu šećera na posao. Umjesto toga, završili su zaključani u školskoj zgradi u obližnjem gradu.
Tamo su imali priliku pobjeći, ali samo jednog od njih je mogao spasiti njihov ujak Pista. Horváth se u knjizi prisjeća svog odgovora Pisti: Pa, rekla sam, onda povedi mog oca jer kod kuće imam četvero mlađe braće i sestara. Ta naizgled mala gesta požrtvovnosti prema braći i sestrama, definirala je ostatak njezina života. Nesebični čin da se njezin otac oslobodi bilo je djelo motivirano ljubavlju, empatijom i suosjećanjem. Neposredno prije nego što je donijela ovu odluku, Horváth je od čuvara u nevjerici čula da ih vode u plinsku komoru. Horváth je potom smještena u vagon i odvedena u zloglasni logor Komárom. Trebala su im tri dana da stignu, prisjetila se, a putem su bezuspješno vikali za vodu, za hranu. Njena priča o logoru govori o iskustvu većine zatočenih Roma: uši, glad, žeđ, prljavština, hrpe mrtvih tijela, djeca koja plaču, posve nehumano postupanje. U knjizi se navodi njeno prepričavanje bolnih susreta s drugim Romkinjama u logorima, kojima je nastojala pružiti nježnosti i biti podrška. Pamtila je žene koje su za dojenčad izrađivale pelene od komada odjeće koje su druge žene skidali sa sebe i koliko im je to značilo, iako su na kraju bebe umrle u logoru.
Otpor je u mađarskim logorima pokazala i Ilona Raffael, koja je prošla nekoliko koncentracijskih logora. U jednom od njih odlazila je u kuhinju krasti hranu: Već sam bila u kuhinji u četiri [ujutro] … Jednom kad su mi Nijemci izbili zube. Krali smo meso, a oni su nas uhvatili i izvadili mi dobre zube. Nacisti su hranu koristili kao oružje kontrole, ali čak i u odsutnosti hrane, sjećanje na hranu pomoglo je održati neke zatvorenike na životu i otporu. U knjizi se spominje još jedan čin neposluha, kojeg se Raffael jasno sjećala: Jednog dana poznata Romkinja mi je rekla: ‘Skini etiketu s odjeće, ne radi danas!’ Bilo nas je šestero koji smo skinuli… Bila je to ljepljiva mala naljepnica s mojim imenom. Nismo primijetili da su nas stražarke promatrale odozgo.
Za svoj su čin kažnjene, premjestili su ih u zgradu u kojoj su mrtva tijela bila nabacana jedno na drugo, poput drva za ogrjev. Pri kraju rata, Raffael je spasila druga Romkinja, koja ju je upozorila da jede polako i samo kuhani krumpir, jer su mnogi ljudi umrli od prebrzog hranjenja po izlasku iz kampa. Njihova tijela bila su u šoku nakon mjeseci pothranjenosti. Tako je 1945. godine Raffael ujedinjena s majkom, braćom i sestrama. Otac im se nikada nije vratio, poginuo je u jednom od logora.
Iz logora je bježala i Sofija Beresnevičiūtė-Sinkevičienė, mlada Romkinja iz Litve, čija je čitava obitelj 1943. godine završila u logoru Pravieniškės. Premda joj je pucano u nogu, Sofija je prešla 120 kilometara pješice i vratila se do svoje obiteljske kuće u Panevėžysu. Ubrzo nakon toga, međutim, ponovno je uhićena i mučena kako bi se odrekla onih koji su joj na putu pomogli i navela njihova imena. Odbila je to učiniti i poslana je natrag u logor Pravieniškės. Tamo je saznala za masakr koji se spremao i od poznanice dobila upute kako preživjeti masovno strijeljanje.
Nakon toga je završila u nekoliko drugih logora, iz kojih je također bježala, jednom i kako bi potražila hranu i donijela malo kruha zatvorenicima. Sabotirala je i nacističke administrativne aktivnosti, uništavanjem dokumenata u uredu koji joj je bilo naređeno očistiti. Njena priča rijedak je primjer dokumentiranog otpora Roma iz Litve. Njezin kontinuirani napor ne samo da preživi, već i da se aktivno odupre progonu, prekidajući nacističke kaznene i administrativne aktivnosti, pomažući kolegama zatvorenicima, bježeći iz logora i fizički uzvraćajući progonitelju pokazuju nevjerojatnu hrabrost i snagu volje, ali i suradnju i povezanost Roma u otporu.
Na svoja je leđa tijekom Drugog svjetskog rata veliku brigu preuzela i Veronika Goga, Romkinja s Karpata. Tijekom Drugog svjetskog rata brinula se o trinaestero romske siročadi čije su roditelje nacisti ubili. Goga je čudom preživjela, jer je nacisti nisu primijetili među skupinom djece. Jedina preostala odrasla osoba, ostala je sa svoje četvero djece, uz trinaestero djece svoje rodbine. Unatoč ratu i stalnoj opasnosti koju je proživljavala kao usamljena Romkinja, preuzela je na sebe prehranu, skrb i odgoj sedamnaestero djece i osigurala im opstanak.
U knjizi se navodi svjedočanstvo njene unuke koja je o Gogi rekla sljedeće: Surova vremena u kojima su morali živjeti bila su povezana sa svakodnevnom borbom – preživljavanje, hrana, odjeća, ogrjev i lijekovi. Unatoč teškoj stvarnosti Drugog svjetskog rata, moja baka i njezina djeca mogli su preživjeti. Baka je pružala ljubav, brigu i odgoj svoj djeci koja su joj poslana sudbinom. Tijekom cijelog života spašena djeca pokazivala su joj zahvalnost i poštovanje i posjećivala je, vraćajući se na mjesto gdje su započele njihove muke. Baka im je dala neograničenu zaštitu i ljubav.
Borbu Roma za oslobođenje od ropstva u Rumunjskoj u knjizi nam predočava slučaj Ioane Rudarease. Rudareasa je bila romska robinja s područja Vlaške. Nakon ukidanja ropstva 1843. godine tražila je od države svoju slobodu. Njen je zahtjev odbijen i bila je prisiljena ići na sud. Proces je trajao više od deset godina, a napokon je nju i njezinu djecu najviši sud Vlaške proglasio slobodnim od ropstva. Suđenje je započelo 1843, prvom sudskom presudom kojom je Rudareasa proglašena slobodnom od ropstva. Međutim, naknadno je presuda odbijena, a robovlasnici su tvrdili da Rudareasa i njena obitelj potpadaju pod njihova imovinska prava. Rudareasa se nakon te presude žalila višem sudu pravde. Na novom suđenju Rudareasa i njezina djeca proglašeni su robovima obitelji Brailoiu. Nakon ove odluke, Rudareasa se još jednom žalila, ovaj put najvišem sudu u državi. Tek nakon toga napokon je proglašena slobodnom od ropstva.
Njeni napori u borbi za slobodu vrlo su važni za povijest rumunjskih Roma. Dokumenti koji su ostali iza nje otkrivaju posvećenu i nepokornu osobu koja se više od desetljeća borila za oslobođenje od ropstva. Istodobno, njen slučaj pokazuje da su se Romi borili za svoju slobodu koristeći sva dostupna pravna sredstva. Konačno, ovaj slučaj ilustrira i koliko su bivši robovlasnici bili gorljivi u želji da ostanu robovlasnici.
Veoma je zanimljiva i životna priča španjolske Romkinje Soledad Casilde Hernáez Vargas, zvane ‘La Miliciana’. Vargas je bila militantna anarho-feministkinja i antifašistička borkinja. Nije joj se sviđao nadimak koji su joj nadjenuli. Više je voljela da je smatraju borkinjom ili revolucionarkom. Bila je zagovornica sindikalnog organiziranja, pionirka feminizma i zagovornica života u usklađenosti s prirodom. Kako se navodi u knjizi, dvije velike borbe u njezinu životu bile su uspostava i obrana jednakih prava muškaraca i žena i socijalnih vrijednosti u koje je vjerovala. Vargas je aktivno sudjelovala u revolucionarnom generalnom štrajku 1934. godine za vrijeme Druge španjolske republike. Izvedena je na sud zbog svojih postupaka, osuđena na devet godina zatvora zbog distribucije letaka i još 20 godina zbog nošenja eksploziva u košari.
Pomilovana je 1936. godine i vratila se u San Sebastián. Tamo je aktivno sudjelovala u obrani svog grada tijekom Španjolskog građanskog rata: fašistički vojnici stigli su do ulice Urbieta broj 43, ali nisu mogli napredovati dalje jer su Vargas i njezin suprug bacali granate s krovova, prisiljavajući ih da se povuku. Nakon pada Irúna, Vargas je prešla u Hendaye (Francuska), a odatle je otišla u Kataloniju, kasnije i na Aragonsku frontu, gdje je stekla čin poručnice. Pred kraj građanskog rata, ponovno je prešla granicu kroz Francusku i bila zatočena u koncentracijskom logoru Gurs. Poslije se nastanila u Biarritzu, a njezin je dom postao centar za protunjemačke i anti-Francovske operacije.
Dva stoljeća prije Vargas, Romkinja Rosa Cortes istaknula se u organiziranju otpora uslijed progona Roma u Španjolskoj. Kao rezultat progona 1749. godine, Cortés je zarobljena zajedno sa suprugom Ginésom Fernándezom i premještena iz rodnog grada Vélez Rubio u zidanu utvrdu Alcazaba u Almeriji. Tamo su bile zatvorene sve Romkinje iz Almerije, zajedno sa svojom djecom mlađom od sedam godina. Kasnije su poslane u Alhambru u Granadi, a nakon toga u Barrio del Perchel u Malagi. U rujnu 1752. godine, Cortés je završila zatočena s više od 600 drugih Romkinja iz Andaluzije, u Kući milosrđa (živote ironijo!) u Zaragozi. U siječnju 1753. predvodila je bijeg 53 Romkinje iz Kuće milosrđa, nakon što je napravila rupu u zidu čavlima istrgnutim iz drvenih greda, koje je dugo skupljala. Znamo da je uhvaćena i kažnjena. Unatoč mučenju, nije se odrekla svojih drugarica. Ništa drugo o njenom životu nije ostalo zabilježeno.
U knjizi Promišljanje otpora Roma kroz povijest: priče o snazi i hrabrosti spominju se brojni drugi borci i borkinje, poput boksača Rukelija, o kojem smo na Phralipenu već pisali, i Celije Stojke, o kojoj smo također pisali. Izdavanje ove knjige, ali i proširivanje građe i daljnje istraživanje otpora Roma, izrazito je važno za naše poimanje povijesti, ali i rad na drugačijoj budućnosti. Od otpora Roma i Romkinja svi možemo puno naučiti.
Možda je stoga najbolje ovaj tekst završiti citatom Marina Mandachea, odvjetnika i jednog od pionira romskog pokreta u Rumunjskoj, predsjednika udruge Romani CRISS. U govoru Otpor Roma: Prisvajanje naše priče Mandache kaže:
Romi se nisu predali. Suočavali smo se s nehumanim postupkom, ali preživljavamo kao ljudi s elastičnom baštinom i identitetom. Naš osjećaj veličine i pripadnosti ne temelji se na ‘herojskim činjenicama’ poput rata i pljačke, koje čine temelj mnogih nacija. Naši preci nisu izgradili naš identitet na štetu drugih.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
