Šesti Kongres mladih Romkinja i Roma, održan od 10. do 12. listopada 2025. u Puli u organizaciji Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH i Savjeta za nacionalne manjine, ponovno je potvrdio važnost stvaranja prostora u kojem mladi Romi i Romkinje mogu slobodno izražavati svoja mišljenja, razmjenjivati iskustva i preispitivati vlastiti položaj u društvu. U takvo okruženje odlično su se uklopili izlaganje i radionica “Između dva svijeta” tijekom kojih smo ovu temu obrađivali ne samo kao fizičku ili kulturnu razliku u društvenoj poziciji Roma, već i kao dublju dimenziju identiteta, priznanja i pripadanja.
Samu temu potaknula je književnost romskih autora. U njoj se složena pozicija Roma koji se kroz obrazovanje, zapošljavanje i društveni angažman često nađu između tradicionalne zajednice i većinskog društva, upravo i reflektira. Uzrečica koju često koristim “Biti Rom ne znači samo sjećati se svojih korijena, već i graditi mostove koje se drugi ne usuđuju prijeći” (“Being a Roma is not only about remembering your roots, but about building bridges that others dare not to cross”) poslužila mi je kao polazišna točka za komunikaciju s mladima jer sam na taj način povezao sociolingvističku refleksiju, književnu analizu i iskustveno učenje, s ciljem poticanja sudionika da prepoznaju slojeve vlastitog identiteta, analiziraju stereotipe i kroz dijalog pronađu autentičan izraz. Polazište radionice temeljio sam na teorijama interkulturnog dijaloga, pregovaranja identiteta te kritičke pedagogije, jer su one sukladne mojem istraživačkom interesom u području glotodidaktike i kulturne lingvistike. Jezik i diskurs, dakle, predstavljaju temelj na kojem se oblikuje percepcija sebe i drugoga. Zajednički rad smo nastavili prateći logiku iskustvenog učenja pa su se emocija, refleksija i akcija međusobno poticale i nadopunjavale.
Iskustvo “između” često istovremeno uključuje ponos i nesigurnost. Primijetili smo da ponekad osjećamo da ne pripadamo nigdje, da nosimo dvije verzije sebe, ali i da znamo da možemo biti most među ljudima. Govoreći o svom iskustvu života između romskog i većinskog svijeta, mladi su potvrdili da identitet nije stabilna kategorija, već proces u nastajanju, a što ističe i Stuart Hall, jedan od najutjecajnijih teoretičara kulture i identiteta. Da bismo dublje razumjeli kulturni identitet i slojeve koji ga čine, razgovarali smo o vrijednostima koje želimo zadržati i onima koje želimo mijenjati. Prva stepenica u tom procesu je prepoznavanje razlika između površinske kulture koju čine, primjerice hrana, glazba i jezik, zatim srednje kulture koja se ogleda u ponašanju, međusobnim odnosima i percepciji uloga u obitelji te zaključno dubinske kulture koja formira naše svjetonazore, vjerovanja i sustav vrijednosti. Metoda kojom smo se pri tome služili bila je metafora kulture kao ledenjaka koja pomaže da razumijemo da se kultura i identitet izražavaju i vidljivo i nevidljivo, poput ledenjaka čiji je najveći dio skriven ispod razine vode, a samo manji dio izlazi na površinu. “Zrcalo stereotipa” izgovorenih riječi prikazalo je one riječi koje najčešće čuju o Romima, dakle, i o sebi. Među njima su one koje bole, ali i one koje osnažuju te smo praktično analizirali njihov utjecaj na percepciju, a zatim vlastitim jezikom gradili nove narative kroz igru izgovaranja afirmativnih iskaza identiteta u obliku rečenice: Ja sam više od slike o Romima jer ja sam…
Otvoreni, emocionalni i refleskivni razgovori na kraju, u kojima su sudionici pokazali visoku razinu empatije i svijesti o složenosti vlastitog položaja, proizašli su iz grupnog rada u kojem su svi sudionici bili podijeljeni u tri grupe, a svaka od njih odgovarala je na jedno pitanje: Što za mene znači “između dva svijeta”; Kako mogu biti most, a ne zid; Što želim da većinska zajednica razumije o meni. Zaključili smo da je prostor “između” istodobno i izazovan i oslobađajući. On ne predstavlja prazninu između svjetova, nego most među njima stoga smo zaključili da “biti Rom danas ne znači birati između dva svijeta, nego stvarati treći vlastiti, slobodan i autentičan – onaj koji ih povezuje”.
Ovaj tekst objavljen je u sklopu programa “Književna potraga po atchin tanima” kojeg su financirali Grad Zagreb i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
