Petra Cvetković jedna je od glumica u hrvatskoj postavi predstave “Najsen bistarde / Niste zaboravljeni”. Ona je i prije MHE – ROMA radila na projektima vezanim uz romsku zajednicu. Tako je sudjelovala na pripremi tekstualnih materijala za izložbu “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma” te držala radionice izrade tradicionalnog romskog nakita tehnikom macrame, a koje su rezultirale izložbom “Nakit – romsko obiteljsko blago”. U posljednje je vrijeme radila na radionicama u sklopu programa “Dođi u REKC” i “Escape Rom” namijenjenih djeci iz osnovnih i srednjih škola. Ovom smo prilikom s njom porazgovarali o iskustvu rada na predstavi, koje opisuje kao neprocjenjivo.
Jesi li prije početka rada na predstavi bila upoznata s romskim ličnostima čiji se životi tematiziraju u predstavi?
Kada smo, sada već prije godinu dana, po prvi puta dobili scenarij u ruke bila sam donekle upoznata samo sa životom Hajrije Imeri Mihaljić, ali nikada nisam ni čula za Johanna Wilhelma Trollmanna „Rukelija“, Ceiju Stojku i Bronisławu Wajs “Papuszu”. No, tijekom ovoga dugog kreativnog procesa stvaranja predstave svatko je od nas u glumačkoj postavi naučio zaista mnogo o svakome od njih te o vremenu u kojem su živjeli. Osim toga, poneki od nas prisjetili su se nekih osobnih iskustva koja su ih obilježila sa svrhom buđenja emocija koje nas još više mogu povezati s našim ulogama. Rekla bih da je to sve bilo nužno kako bismo ljude koje igramo mogli što bolje razumjeti i suosjećati s njima te ih u konačnici što vjernije utjeloviti na sceni.
Koliko si općenito naučila o romskoj povijesti za vrijeme Drugog svjetskog rata zahvaljujući projektu “MHE – ROMA”?
Iskreno osjećam duboku bol kada razmišljam o sudbinama ljudi koje glumimo u predstavi, a istraživanje o njihovim životima potaknulo me na razmišljanje o svim Romima i Romkinjama koji su bili žrtve strašnog genocida tijekom Drugog svjetskog rata. Za vrijeme trajanja projekta proširila sam svoje znanje o događajima tijekom rata različitim surovim pojedinostima. Primjerice, Rukelija su natjerali na kastraciju te su ga poslali u rat na istočnom frontu u Poljskoj, a nakon toga su ga zatvorili u koncentracijski logor Neuengamme blizu Hamburga. Tamo su ga tjerali da obavlja teške fizičke poslove te su mu uskraćivali hranu. Obrok bi dobio samo ako bi izgubio večernji meč protiv kapoa. Nakon što sam proteklu godinu doznala zaista mnogo informacija o životima zatvorenika u logorima, ovogodišnje obilježavanje Samudaripena u Uštici pored Jasenovca doživjela sam posebno emotivno.
Koja je tvoja uloga u predstavi?
U internacionalnoj predstavi, u kojoj uz našu glumačku ekipu iz Hrvatske nastupaju i ekipe iz Italije i Španjolske, glumim židovsku djevojčicu Ester Bahar koju je iz logora u Kosovskoj Mitrovici spasila Romkinja Hajrija Imeri Mihaljić. Hajrija ju je odgajala kao svoje dijete sve dok je susjed poslije rata nije prijavio tajnoj policiji koja je dijete potom odvela u sirotište za židovsku djecu. U našoj nacionalnoj predstavi, uz spomenutu ulogu, glumim i Ceiju Stojku koja je bila romska slikarica, spisateljica, glazbenica te glasnogovornica širenja svijesti o Samudaripènu, sustavnomistrebljenju Roma u vrijeme nacizma. Ceiju su iz logora Bergen-Belsen oslobodili Britanci u proljeće 1945. kada je imala samo dvanaest godina.
Koliko su se često održavale glumačke probe i kakva je bila atmosfera?
Vrlo smo intenzivno radili na svojim ulogama tijekom cijele godine. Probe su se održavale i po nekoliko puta tjedno te su trajale po nekoliko sati. Svi smo imali i mnogo drugih obaveza na fakultetu i poslu te je bilo vrlo teško uopće se usuglasiti oko termina proba. Ne iznenađuje, stoga, da je vrlo često netko nedostajao, što nam je stvaralo probleme pri uvježbavanju zajedničkih scena. Ipak, uvijek bi netko uskočio u ulogu osobe koja nedostaje kako bi ostali mogli vježbati svoje dijelove. Kolegijalnost je tako bila vrlo naglašena od samoga početka te smo tijekom ovoga perioda zajedno proživjeli mnogo prekrasnih trenutaka. Jako smo se povezali na zajedničkim putovanjima u Rim i Barcelonu, puno smo se smijali, dijelili smo ideje te oživljavali likove, pjevali smo i plesali, pomagali jedni drugima te se međusobno motivirali i tako razvijali prijateljstva. Bilo je tu svakako i frustracija kada nam nešto nije išlo od ruke ili kako smo zamislili, kao i svađa unutar grupe, ali smo rješavali sve nesporazume te smo se učili surađivati, jer ipak smo svi imali isti cilj – da predstava bude što bolja.
Je li bilo izazovno ući u uloge koje igraš?
Ova je predstava moj prvi doticaj s glumom i mogu reći da je bila velik zalogaj, posebno zbog tragične tematike. Vjerujem da nijednome čovjeku nije lako izložiti se pred drugima, a u glumi se upravo to očekuje, da izrazimo emocije dok su sve oči uprte u nas. Trebalo mi je vremena da se riješim osjećaja srama i nelagode dok su me drugi promatrali kako glumim. U tome sam uvelike uspjela na premijernoj izvedbi predstave kada sam po prvi puta stala na pozornicu. U tom trenutku ništa mi više nije bilo važno, kakva mi je frizura i je li mi zgužvana haljina. Ja sam bila Ceija i došla sam ispričati svoju životnu priču. Ja sam bila i malena Ester koja se u jednom trenutku nevino igrala sa svojom lutkicom, a već u drugome su je nasilno odveli od jedine majke koju je poznavala.
Što misliš o korištenju romskoga jezika u predstavi?
Mislim da je posebno važno da se u ovakvoj predstavi čuje romski jezik jer, osim što među nama glumcima ima i Roma i Romkinja, na sceni donosimo životne priče upravo pripadnika i pripadnica romskoga naroda kojima je taj jezik bio sastavni dio identiteta. Tako smo nastojali postići da predstava bude što vjerniji prikaz stvarnosti. Uz to, romski se narod uvelike prilagodio većinskim narodima na prostorima na kojima žive diljem svijeta te na ovaj način želimo pridonijeti očuvanju romskoga jezika te promicanju multikulturalnog bogatstva. Htjeli smo da Romi i Romkinje u publici čuju i svoj jezik, posebno romska mladež na kojoj on ostaje, ali da ga čuju i oni iz većinskoga naroda kako bi osvijestili njegovu vrijednost. Mislim da je baš korištenje romskoga u našoj predstavi jedan od ključnih aspekata koji su pridonijeli njezinoj autentičnosti i jednoj od poruka koju želimo poslati.
Kakve su bile reakcije publike nakon predstava?
Do sada smo izveli tri nacionalne i jednu međunarodnu predstavu i moram priznati da su reakcije publike baš svaki puta nadmašile moja očekivanja. Svi smo mi na sceni i iza scene uložili ogroman trud u stvaranje ove predstave i publika je to prepoznala. Iako nismo profesionalni glumci, skupili smo hrabrost i stali pred više od sto pedeset ljudi na premijeri. Nakon izvedbe su uslijedile ovacije, a dok smo stajali potpuno zatečeni takvom pozitivnom reakcijom publike, shvatili smo da su se nastojanja, rad i predanost stvarno isplatili. Mnogi su mi poslije predstave i čestitali. Neki od njih su još uvijek imali suzne oči te su mi kazali da smo bili sjajni te da smo uspjeli prenijeli emociju. Čula sam i da su se neki počeli informirati na internetu o ljudima koje smo odigrali na sceni. Mislim da je naša misija uspješno ostvarena. Sljedeća izvedba je u petak 17. listopada ove godine u Centru za kulturu Histrionski dom pa i ovim putem pozivam sve zainteresirane koji će onda i sami moći prosuditi kakva je predstava.
Kakva si imala očekivanja od ovoga projekta i je li realizacija bila u skladu s tim očekivanjima?
Kada sad pogledam unatrag vidim da nisam bila ni svjesna u što se upuštam, ali mi je i više nego drago što jesam. Došla sam u grupu meni većinom nepoznatih ljudi ne znajući, naravno, kako ćemo se složiti, no vrlo sam brzo imala osjećaj kao da se poznajemo već jako dugo. Iznimno mi je drago što sam tijekom ovoga projekta upoznala neke stvarno predivne osobe. Ubrzo sam osvijestila da je gluma vrlo zahtjevan proces te je potrebno mnogo raditi na sebi kako bi ona bila uvjerljiva i dojmljiva. Osim što sam mnogo naučila o romskoj povijesti, tako sam naučila i mnogo o samoj sebi. Nadvladala sam neke od svojim strahova te pobijedila određene sumnje u to da nešto ne mogu.
Na samome kraju htjela bih se zahvaliti Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” i predsjednici Suzani Krčmar koja je hrabro i s puno povjerenja u sve nas prihvatila ovaj zahtjevan europski projekt, kao i saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju čiju smo podršku imali od samoga početka. Hvala cijelome hrvatskom timu, svim glumcima i glumicama, našim dramskim pedagozima i tehničarima, a koji su omogućili realizaciju ove posebne predstave. I, naravno, veliko hvala voditeljima talijanskih organizacija te španjolske organizacije koji su nam također bili velika pomoć i uzor.
