Po završetku prve izvedbe predstave “Niste zaboravljeni” / “Najsen bistarde” u svibnju 2025. godine u zagrebačkom Kazalištu KNAP, obilazeći ljude iz publike i dijeleći s njima dojmove, razmijenio sam ih i s mlađom ženom koju prethodno nisam poznavao. Iz nekoliko rečenica koje smo si izrekli, zaključio sam da je upućena u kazalište i da zna ocijeniti kvalitetu predstave. No, zaključio sam također da nije bila jednako oduševljena kao velik dio gledatelja i da u njenu mrežu kriterija treba ubaciti neka pojašnjenja. Rekao sam joj da je ovo uopće prva izvedba ove skupine nakon mjeseci pripreme, da gotovo nitko od njenih članova nema nikakvog iskustva na sceni, da znam kroz što su prolazili i da nekim tehničkim i estetskim manjkavostima treba dodati tu perspektivu. Strog izraz na licu ove gledateljice je omekšao, što mi je bio i cilj, i tu je naš razgovor u ipak ugodnom tonu završio.
Umjesto standardnog kratkog pregleda povijesti romskog kazališta, njegovih poetičkih odrednica i eventualnog mjesta predstave “Najsen bistarde” / “Niste zaboravljeni” u tom okviru, tekst bih posvetio dubljim slojevima koji se nalaze u ovoj sceni s kraja izvedbe u KNAP-u. Ona zapravo krije dvije strane: s jedne strane su visoki i apstraktni zahtjevi kada se nešto proglašava umjetnošću ili uspjelim umjetničkim ostvarenjem, s druge napor da se u umjetnosti uopće sudjeluje; s jedne je strane zatvaranje umjetnosti u elitne krugove, s druge nastojanje da se u ljepotu i moć umjetnosti uključi što više ljudi, pogotovo onih koji s njome dotad nisu imali mnogo ili uopće dodira; i još, na jednoj je strani izoliran osjećaj praznine i promašenosti jer se realnost ne poklapa s bilo gdje teško ostvarivim idealnim kriterijima, a na drugoj je osjećaj ispunjenosti i povezanosti koji zbog svoje snage može zažmiriti na eventualne propuste jer je postao temelj koji te propuste u narednom radu lako može nadoknaditi.
Život predstave “Najsen bistarde” / “Niste zaboravljeni” do svoje je prve izvedbe bio izložen tolikim remetilačkim čimbenicima da je pravo čudo da se ta izvedba uopće dogodila. I ne samo da se dogodila jednom, nego četiri puta u malo više od dva mjeseca, s dodatnim čimbenicima koji su je između svake izvedbe dovodili u pitanje. I svaki put je uspjela. Na njen se kontinuirano nesiguran život nadogradila estetska cjelovitost koja dopušta da se kaže da se radi o pravoj predstavi.
Što onda stoji iza te ustrajnosti da se predstava usprkos svemu izvede i što stoji iza magičnosti kojom se ona četiri puta na sceni zaokružila u snažnu i dirljivu priču o Romima i Romkinjama koji su pobijedili smrt? Razloga je mnogo, ali mislim da se svi mogu svesti na to da je svatko tko je sudjelovao u njezinom stvaranju pronašao motiv – malen i sakriven, ali dubok i snažan – kojim je nadišao koloplet razmimoilaženja i prepreka. I kod svih je taj motiv, na koncu, bio jednak, jer da nije bio takav, na pozornici KNAP-a se ne bi osjetilo takvo jedinstvo. Stoga, kada govorimo o romskom kazalištu, potrebno je primjenjivati druge kriterije. Romsko kazalište je više od kazališta. Jednako koliko i predstave koje se izvode, ono je sve ono što prethodi njihovom izvođenju, kao i ono što nakon njih slijedi. Ono se ne može svesti na sat vremena trajanja predstave i na njezinu estetsku prosudbu, nego nužno uključuje napor da Romi uopće budu u kazalištu i da iznesu vlastitu predstavu.
Jer priče o kojima se u predstavama romskog kazališta govori – a to vrijedi i za “Najsen bistarde” / “Niste zaboravljeni” – vrlo su slične onome što stoji izvan njih. Životi Rukelija, Ceije Stojke, Hajrije Imeri Mihaljić i Papusze bili su životi otpočetka postavljeni u mrak, a sve svjetlo koje su stvorili rezultat je iznimne borbe kroz koju su morali prolaziti. To svjetlo još jednom je snažno zasjalo ovog ljeta u Zagrebu, a donijeli su ga ljudi koji i u svojim životima svakog dana rastjeruju isti mrak s kojim su se nosili njihovi veliki prethodnici.
