U vremenu sve dublje polarizacije i sve glasnijeg političkog ekstremizma teorije o usponu autoritarnih pokreta ponovno privlače pažnju. Među njima se posebno ističe analiza uglednog američkog povjesničara Roberta O. Paxtona, koji je u svojoj knjizi Anatomija fašizma (The Anatomy of Fascism) objavljenoj 2004. godine ponudio jedan od najutjecajnijih modela razumijevanja fašizma — pet stadija razvoja fašističkog pokreta i režima. Njegova teorija, osim što objašnjava povijesne fenomene poput Mussolinijeve Italije ili Hitlerove Njemačke, sve se više koristi za tumačenje zabrinjavajućih obrazaca u današnjim društvima.
Paxton se u knjizi odmiče od pokušaja da fašizam definira isključivo kao skup ideoloških tvrdnji te za njega on postaje prvenstveno proces, dinamičan skup akcija koje se razvijaju u povijesnom kontekstu, reagirajući na krize, nesigurnost i prijetnje. On tvrdi da je pokušaj definiranja fašizma statikom, kao fiksne ideologije, često beskoristan jer se fašizam mijenja kako raste i prilagođava novim okolnostima. Paxtonov model opisuje pet uzastopnih faza kroz koje fašistički pokreti obično prolaze. Ove faze nisu uvijek linearne, niti ih svi pokreti dovrše, no mogu poslužiti kao analitički alat za prepoznavanje ključnih prijelomnica u razvoju autoritarnog ekstremizma.
Pet stadija fašizma
U početnoj fazi pojavljuju se ideološke osnove koje podrivaju liberalnu demokraciju. To uključuje glorifikaciju nacije, zazivanje moralne i kulturne obnove, neprijateljstvo prema racionalizmu i pluralizmu te strah od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. U ovoj fazi ključnu ulogu igraju intelektualci, filozofi i novinari, koji stvaraju atmosferu kulturne defenzive i traže povratak istinskim vrijednostima.
Fašistički pokreti potom ulaze u političku arenu kao antisistemske snage koje mobiliziraju nezadovoljne mase, što se smatra drugom fazom. Oni se često predstavljaju kao borci protiv korumpirane elite, nesposobnih političkih stranaka ili vanjskih prijetnji (imigranata, manjina, globalista). Pritom koriste simboliku, mitove, nasilje i militarizaciju politike kako bi zadobili pažnju i legitimitet. U trećoj fazi dolazi do ulaska u vlast, najčešće ne putem revolucije, nego kroz kompromis sa starim elitama koje vjeruju da će fašiste moći kontrolirati. Ključni element ove faze je pragmatizam – fašisti ublažavaju retoriku, prihvaćaju demokratske mehanizme i traže partnerstva sve do trenutka kad preuzmu ključne poluge moći. U četvrtoj fazi, koju Paxton naziva konsolidacija moći, fašistički režimi po dolasku na vlast nastoje ukloniti institucionalne zapreke – gase medije, suspendiraju parlament, ušutkavaju oporbu, militariziraju društvo i stvaraju kult vođe. Država se poistovjećuje s narodom, a neprijatelji se više ne tretiraju kao suparnici nego kao izdajnici ili “unutarnji neprijatelji”.
Posljednja faza može voditi u ekstremno nasilje, rat i genocid – poput nacističkog Holokausta – ili pak u dezintegraciju režima, zbog unutarnjih sukoba, gubitka popularnosti ili vojnog poraza. Paxton naglašava da ne završavaju svi fašistički pokreti ovom fazom; neki propadnu ranije ili postanu “zaleđeni” autoritarni režimi bez radikalne ekspanzije.
Fašizam danas: može li se ponoviti?
Paxton u svojoj knjizi izričito upozorava na opasnost projekcije povijesti unatrag, odbacujući ideju da fašizam mora izgledati identično kao tridesetih godina 20. stoljeća. Prema toj prognozi, današnji fašizam, ako se pojavi, neće marširati u uniformama niti koristiti nacističke simbole, već će se prilagoditi jeziku, tehnologiji i strahovima 21. stoljeća.
U intervjuima Paxton je isticao da fokus mora biti na ponašanju, a ne na deklaracijama. Upozorava da suvremeni političari mogu koristiti fašističke metode, poput demonizacije manjina, poziva na nasilje, negiranja izbornih rezultata i gaženja institucija, a da se pritom nikad otvoreno ne nazivaju fašistima.
Paxton se klonio označavanja današnjih lidera kao fašista, ali je često isticao da se neki lideri ponašaju u skladu s ranijim fazama fašističkog razvitka. Primjeri koje komentatori često navode uključuju Mađarsku pod Viktorom Orbánom, gdje se govori o neliberalnoj demokraciji, gušenju medija i demonizaciji migranata; Tursku pod Erdoğanom, gdje je nakon pokušaja puča došlo do masovnih čistki, zatvaranja novinara i suđenja političkim protivnicima te Sjedinjene Američke Države u eri Donalda Trumpa gdje je, prema Paxtonu, bilo elemenata drugog i trećeg stadija, osobito u napadu na izborni integritet, poticanju teorija zavjere i potkopavanju povjerenja u institucije. Bitno je naglasiti – ne govori se o potpunom fašističkom režimu, nego o ranoj dinamici koja može, ako se ne zaustavi, dovesti do dubljih oblika autoritarnosti.
Fašistička retorika i marginalizirane skupine – slučaj Roma
Osobito zabrinjavajuće u kontekstu Paxtonove teorije jest to kako se fašistička retorika često usmjerava prema marginaliziranim manjinama, a jedna od najčešćih meta u Europi su Romi. Tijekom povijesti, uključujući i razdoblje nacističkog i ustaškog režima, Romi su bili žrtve sustavne diskriminacije, prisilnih sterilizacija, deportacija i genocida. U suvremenom kontekstu u više se europskih zemalja mogu prepoznati elementi drugog i trećeg stadija fašističke dinamike, gdje političari koriste antiromsku retoriku kako bi pridobili podršku nezadovoljnih birača. Romi se često prikazuju kao prijetnja sigurnosti, ekonomiji ili kulturnom identitetu nacije, čime postaju pogodni za unutarnje neprijateljstvo koje služi za homogenizaciju većinske populacije. Takvi narativi legitimiraju društvenu isključenost, policijsku represiju, pa i fizičko nasilje, pri čemu šira javnost postaje sve manje osjetljivom na kršenje prava manjina. Paxton smatra da je upravo to jasan signal da se društvo pomiče prema opasnijim fazama autoritarne radikalizacije.
Teorija pet faza Roberta Paxtona ne nudi jednostavne odgovore, ali pruža okvir za promišljanje – kada politički pokreti prelaze granicu od populizma prema nečemu opasnijem. Njegov cilj nije izazvati paniku, nego naoružati društvo znanjem i pažnjom, kako bismo znali prepoznati signale na vrijeme. Možda najvažnije upozorenje koje Paxton daje glasi: fašizam se ne vraća uz zvuk marša i crnih košulja. Dolazi tiho, legitimno i pod krinkom obrane naroda. Na društvima je da odluče hoće li pustiti pet stadija da se odviju do kraja – ili će ih prepoznati dok još nije kasno.
