Kako možemo graditi i održavati mir ako ne znamo kako on izgleda?, pitanje je kojim se otvara novoizdani Vodič za mirovnu fotografiju autorica Tiffany Fairey i Ingrid Guyon. Vodič istražuje lokalizirane, participativne i zajednicom uključene metode mirovne fotografije u kojima ljudi koriste slike i stvaranje slika za poticanje mira, dijaloga i nenasilnog građanskog otpora. Oslanjajući se na akademska istraživanja i praksu iz cijelog svijeta, publikacija kritički razmatra etičke aspekte i praktične izazove vizualnih metoda za izgradnju mira te sadrži 26 aktivnosti iz područja mirovne fotografije. Među njima je i ciklus fotografija Ljubavne priče, Centra za postkonfliktna istraživanja u Bosni i Hercegovini, koje donose priče arova iz cijele zemlje koji su u uspješnim međuetničkim vezama. Jedna priča je o Adisi i Vehidu “Crnom” Ahmedoviću koji su u braku već 27 godina. “Crni” znači “tamni” i nadimak je koji je dobio zbog svog romskog porijekla, ali je s njim vrlo zadovoljan i oduvijek se tako nazivao. Adisa i Crni upoznali su se i zaljubili radeći posao koji oboje vole. Zajedno vode svoj salon i ne bi ga se odrekli ni za što na svijetu.
Drugi projekt Na marginama koji za cilj ima izravno suzbijanje štetnih stereotipa i zabluda o Romima i njihovoj kulturi, te isticanja doprinosa koji Romi daju bosanskohercegovačkom društvu. Ervin Hašimović je student koji voli fotografiju, nogomet i košarku. Opisuje kako mu se zaista sviđa ići u školu. “Nije mi teško raditi domaću zadaću, a kad imam problem, mama mi uvijek pomogne.” Ova priča se naslanja na stereotip da su romska djeca prosjaci i džeparoši, dok je realnost da se romska djeca suočavaju s fizičkim, ekonomskim i društvenim preprekama u pohađanju škole. Drugi primjer je Zahid Fafulović objašnjava kako je glazba oduvijek bila izvor radosti za njega. To nije njegov profesionalni poziv, kako kaže stereotip. Njegov sin pokazuje talent za violinu i Zahid se nada da će dobiti stipendiju za daljnje školovanje iz tog područja.
S druge strane, Bisera Ferhatović je najstarija žena u svom selu i posljednja koja tečno govori romski jezik. Zato se trudi pričati priče djeci na romskom, posebno ljeti kada se svi okupljaju oko logorske vatre na otvorenom. Stereotip koji je naveden uz njezinu priču da su Romi bezbrižni nomadi koji žive u šatorima i prikolicama, bez stvarne povezanosti s zajednicama u kojima žive, dok je stvarnost da su u prošlim stoljećima nomadizam gotovo nikada nije bio stvar slobodnog izbora, već progonstva s kontinuiranim protjerivanjima koja su se ponavljala kroz romsku povijest.
Nadamo se da će ova knjiga biti korisna za članove zajednica, mirovne i vizualne praktičare i istraživače koji su zainteresirani za istraživanje načina na koje se fotografija može koristiti za transformaciju sukoba, prevladavanje razlika, poticanje iscjeljenja i osnaživanja, izgradnju vidljivosti i povezanosti te za stvaranje novih mirovnih imaginarija, navode autorice.
