Roman Cijena slobode [Le prix de la liberté] Matéa Maximoffa, prvi put objavljen 1955. godine na francuskom jeziku, povijesni je avanturistički roman smješten na prostore današnje Rumunjske u sredinu 19. stoljeća, u godine kada su se Romi ondje borili za svoje oslobođenje iz višestoljetnog ropstva. Roman se temelji na pričama iz predaje koje su do Maximoffa stigle po obiteljskoj liniji jer je njegov pradjed bio izravno uključen u zbivanja koja se prikazuju u romanu, posluživši čak i kao inspiracija za formiranje jednog od protagonista romana, Isvana. Pripadnici kalderaškog plemena, Maximoffovi su preci odmah po oslobođenju, već oko 1860., preselili u Rusiju, a prije izbijanja Ruske revolucije 1917. godine, dijelovi porodice raspršili su se po različitim krajevima Europe, od jugoistoka do zapada.
Cijena slobode iste je godine kada je objavljena prevedena i na njemački jezik, a sam Maximoff preveo ju je i na romski 1982. godine, no taj prijevod nikad nije objavljen. Ista sudbina snašla je, nažalost, i engleski prijevod Thomas A. Actona.
Crtice iz Maximoffova života
Porijeklom Kalderaš po ocu i Manuš po majci, rođen je u Barceloni 1917. godine odakle se 1920. njegova obitelj preselila u Francusku. Od rane je mladosti krenuo raditi jer je s četrnaest godina ostao bez roditelja i trebao je brinuti za četvero mlađih braće i sestara. Nikada se nije formalno obrazovao, a čitati i pisati naučio je gotovo u potpunosti samostalno. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Maximoff je zajedno sa svojom obitelji pri pokušaju prelaska u Španjolsku bio uhićen i interniran najprije u logor za ‘špijune’ na francusko-španjolskoj granici, a zatim u logore na jugoistoku Francuske. Ukupno je tijekom rata u logorima proveo 31 mjesec. Nakon rata stacionirao se u Francuskoj gdje se posvetio književnoj karijeri.
Svoj prvi roman, Ursitory [Les Ursitory], Maximoff je napisao 1938., no on bio je objavljen tek 1946. godine. Ukupno je napisao devet romana i jednu knjigu priča, od kojih se roman Cijena slobode smatra njegovim najsnažnijim djelom. Sva je svoja djela, izuzev uglavnom neobjavljenih priča, napisao na francuskom jeziku. Bavio se i prevođenjem pa je tako na kalderaški dijalekt romskog jezika s francuskog preveo Novi zavjet i Psalme; krenuo je prevoditi i Stari zavjet, no u tome su ga spriječile bolest i smrt. Interes za religiju i prevođenje Biblije bili su povezani s njegovom pozicijom evangeličkog pastora koju je držao od 1961. godine. Pored književnosti i religije, velik je interes pokazivao i za fotografiju, posebno za dokumentaristički žanr kojim je etnografski pratio život Roma u Francuskoj. Maximoff je sudjelovao i na prvom Međunarodnom kongresu Roma 1971. godine u Londonu gdje je izvršavao dužnost prevoditelja. Za svoj književni rad bio je nagrađen brojnim nagradama, a među njima treba istaknuti Orden umjetnosti i književnosti kojeg mu je 1985. dodijelila francuska vlada na čelu s premijerom Jacquesom Chiracom. Uz Menyhérta Lakatosa, Maximoff je najprevođeniji romski autor. Preminuo je u Parizu 1999. godine.
Kratka uvodna usporedba
Od dosad obrađenih romana romskih autora i autorica okupljenih u sekciji “Između dva svijeta” na Phralipenu – Slika u dimu Menyhérta Lakatosa, Mjesta zaustavljanja Damiana Le Basa i Vatri u mraku Louise Doughty – za Cijenu slobode bi se moglo reći da je najbliža Vatrama u mraku i po formalno-sadržajnim obilježjima i po estetskoj vrijednosti. Dok su Mjesta zaustavljanja kao dokumentarno-putopisna proza žanrovski posve različita od ostalih triju djela, Lakatoseve Slike u dimu s Vatrama u mraku i Cijenom slobode dijele odrednice avanturističko-povijesnog romana fokusiranog na ključne epizode romske povijesti, ali su Slike esejističkije u odnosu na fabularnu plošnost potonjih dvaju romana. Zbog toga se za Cijenu slobode, kao i za Vatre u mraku, može reći da ne nude toliko estetsko uživanje prilikom čitanja koliko romanesknu obradu važnih momenata romske povijesti i književni prozor u romsku kulturu.
Između planina i dvorova
U “Napomeni autora” koja se nalazi na početku Walladinog izdanja romana iz 1996., Maximoff govori da mu je konkretan povod za pisanje romana bila stogodišnjica oslobođenja Roma iz ropstva na području Balkana. Danas se kao službeni datum oslobođenja iz ropstva u rumunjskim kneževinama Vlaškoj i Moldaviji uzima 20. veljače, jer je tog datuma 1856. godine donesena posljednja odluka o oslobođenju, a odnosila se na plemićke robove u Vlaškoj. Sveukupno je ropstvo Roma na tim područjima trajalo više od 500 godina.
Roman Cijena slobode radnjom pokriva razdoblje od pet godina i podijeljen je na tri poglavlja: “Robovi”, “Odmetnici” i “Cijena slobode”. Kao glavnu dinamiku, očekivano, možemo uzeti onu između Romā i ne-Romā ili, konkretnije, prvih kao onih koji iz podređenog ropskog položaja ustraju u svom oslobođenju te potonjih kao rumunjskih kneževa koji se, s obzirom da su njihovi gospodari i žive od njihova rada, opiru emancipaciji Roma.
Dok s jedne strane, one romske, prilično jednoznačno postoji protagonist, tridesetogodišnji Isvan, obrazovani rob koji u prvome dijelu radi kao gospodarev tajnik i voditelj knjižnice, s rumunjske strane više je likova koji se kreću oko te uloge: vojvoda Andrej, upravitelj provincije, te njegova tri sina, Dimitro, Mihaï i Yon. Međutim, Yon se izdvaja po tome što je Andrejev izvanbračni sin (iako nije jasno dano do znanja, moguće je da je rođen iz Andrejeve ljubavne veze s nekom ropkinjom) i mnogo je bliži Romima nego druga dvojica, toliko da kroz cijeli roman s Isvanom stoji u intenzivnim toplo-hladnim odnosima. Kada bi se, dakle, ipak trebalo uzeti nekoga s rumunjske strane tko bi bio pandan Isvanu, bio bi to onda Yon. (Treba dodati da Isvan i među Romima ima konkurenta, Ristu, ali ta je epizoda veoma kratka i završava, simbolično, Ristinom smrću.)
U manjoj mjeri nego muški likovi, značajnu ulogu u romanu imaju žene, i to više kod Roma nego kod Rumunja. No, one su uglavnom svedene na pokretanje radnje preko ljubavnih povezivanja i intriga. Svi ženski likovi koji imaju izraženiju ulogu, Romkinje Lena i Rayka te Andrejeva nećakinja Katalina, ljubavno su bliske s Isvanom – Lena kao njegova prva zaručnica, Rayka kao možda najpoduzetnija od njih tri, ali potaknuta prvenstveno ljubomorom, a Katalina kao jedina koja s Isvanom, doduše tek kasnije u romanu, ima dijete i koja ga u ključnom momentu po njegov život spašava. Na njihov položaj u zajednici dijelom jednak muškarcima možda upućuje činjenica da, kasnije u romanu, jednako sudjeluju u borbi s Rumunjima, ali paralelno s time prisutan je stav da Rom nikada ne mora slušati Romkinju.
Gledajući po poglavljima, prvo, “Robovi”, služi ponajviše za predstavljanje likova, njihovih odnosa i situacija u kojima se oni s obje strane – romske i rumunjske – nalaze. Tako se za Rome kaže da pretežito rade u rudnicima zlata, a manjim dijelom na poljima i na dvoru. Kaže se također da im je veliki san steći vlastitu slobodu, onu kakvu žive odmetnici u okolnim planinama. San jača budući da kolaju glasine o okončanju ropstva na višim državnim instancama, ali pobuna kako bi se oslobođenje ubrzalo nije opcija jer Romi imaju cijelu Rumunjsku, cijelu Europu protiv sebe. Obrat u prvome poglavlju nastupa kada se na dvor vraća Dimitro, prijestolonasljednik i Isvanov dobar prijatelj. Iako bi se Dimitro trebao vjenčati Katalinom, svidi mu se Lena, koja bi se pak trebala vjenčati s Isvanom. Umjesto dvaju vjenčanja prijatelja, Rayka nagovori Dimitra da otme Lenu i siluje ju, čime bi Isvan odustao od vjenčanja s njome. Dimitro to i učini, ali za njegov čin sazna Andrej, koji ga odluči protjerati. Do toga, međutim, ne dođe jer su Dimitra nekoliko dana nakon toga pronašli mrtvog, optuživši za ubojstvo Isvana. Poglavlje završava osudom Isvana na smrt.
Drugo poglavlje, “Odmetnici” počinje tako što Yon kradomice oslobađa Isvana iz zarobljeništva, koji zatim s još nekoliko Roma i Romkinja odlazi u planine. Ondje susreću odmetnike, one koji su u planinama pronašli slobodu od ropstva i koji se već desetljećima brane od napada četa rumunjskih kneževa. Mala skupina bjegunaca predvođena Isvanom dolazi do glavnog naselja odmetnika u kojemu živi tristotinjak ljudi i u kojemu vladaju drugačija, pomalo utopistička životna načela: sve što ovdje posjedujemo, obratio im se poglavica Tover, Ristin otac, pripada vama; i ništa ne pripada nikome posebno, nego sve pripada svima. Ovdje živimo u ljubavi prema radu, jednakosti, suosjećanju i hrabrosti, jer bez toga ne možemo. Nemamo nikakve posebne kvalitete ni titule, osim one koju su mi dodijelili moji ljudi, jedinog poglavara, i one mog usvojenog sina, zamjenika poglavice. Ne morate nas poslušati ako ne želite; nitko ne mora od mene primati naredbe, već o njima može raspravljati, pa čak ih i odbiti. Svatko se isključivo dobrovoljno stavlja pod moju zaštitu. Međutim, mir i sklad ove zajednice narušavan je čestim vojnim ekspedicijama Rumunja, a jedna takva poslana je da pronađe Isvana i druge odbjegle robove.
Posljednji dio, poglavlje “Cijena slobode”, prožet je borbom između Roma i Rumunja. Veliki sukob, zahvaljujući domišljatim taktikama, završava pobjedom odmetnika, koji od zarobljenih rumunjskih vojnika dobivaju obećanje da će ih pustiti da žive na miru. Nakon završne bitke, u romanu se dogodi vremenski skok od nekoliko godina tijekom kojih se oslobođenje robova proširilo diljem Rumunjske i okolnih zemalja. No, Isvanov život kao vođe jednog slobodnog plemena prekinut je vraćanjem prošlosti: na dan kad se trebao oženiti Raykom, uhićen je zbog stare optužbe za ubojstvo Dimitra. Na samom kraju, na suđenje kao svjedokinja dolazi Katalina, koja otkriva da je one noći kad je Dimitro ubijen bila s Isvanom i da je tada začeto njihovo dijete. Roman završava Isvanovim oslobođenjem i neodređenim odlaskom s Katalinom i djetetom u divljinu, daleko od uloge vođe plemena i daleko od društva.
Pionirski doprinos
Maximoffova Cijena slobode značajna je iz više razloga. Prvi je taj što se radi o romanu prvi put objavljenom 1955. godine, u vremenu kada književnost romskih autora i autorica gotovo uopće nije postojala. Drugi se razlog tiče teme koja u vremenu kada je roman objavljen – a mnogo bolje nije ni danas – ne samo da nije bila predmet književne obrade, nego je slabo bila prisutna i u povijesnim istraživanjima. I ono posljednje što ćemo izdvojiti odnosi se na veoma kvalitetnu opremu izdanja romana 1996. godine, koja uključuje brojne ilustracije, bilješke i apendikse koji olakšavaju razumijevanje kako povijesnog konteksta romana tako i suvremeni položaj Roma i Romkinja u europskom društvu. Sve ovo, zajedno s visokom kvalitetom Maximoffove književne izvedbe u Cijeni slobode, pokazuje da romska književnost, iako je mlada, itekako postoji, premda još uvijek u nekom paralalenom, neusustavljenom i zakrivenom književnom prostoru.
