Kako u zgodnom novinarskom priručniku Osnove novinarstva navodi moja kolegica, novinarka i urednica Phralipena Selma Pezerović, novinarstvo je djelatnost kojoj je cilj oblikovanje javnog mnijenja, odnosno održavanje protoka društveno važnih informacija u jednoj društvenoj zajednici koja ima zajednički jezik. Malo dalje također kaže da dobra informacija označava moć, mjerodavnost, jer tko zna više, taj više i može.
Kada te rečenice smjestimo u kontekst romskih medija, medija za Rome ili medija romske manjine (sama ova višestrukost u određenju dio je složenosti teme, o čemu više u nastavku teksta), jedno od pitanja koje se javlja jest oblikuje li jedan romski medij (tako ćemo ga ipak dalje zvati, o čemu također u nastavku) javno mnijenje. Ako da, kako i u kojoj mjeri? Ili, drugačije rečeno, koja je moć romskog medija? Ili, koja je njegova uloga?
Zamislimo, za početak, situaciju u kojoj ne postoji nijedan romski medij u Hrvatskoj ili čak u Europi. Jer takvih je situacija bilo, do prije 100-150 godina u apsolutnom smislu, a onda su se počeli pojavljivati najprije tek u ponekim državama gdje je kontekst bio povoljan, da bismo danas mogli reći da u svakoj europskoj državi, u prosjeku gledano, postoji barem jedan romski medij. Kada u jednoj državi ne bi bilo romskoga medija, o kome bi ovisila proizvodnja vijesti i drugog sadržaja o Romima? Vrlo jednostavno, o medijima većinske zajednice. A povijest nas poučava da ovisnost manjinske skupine o naklonosti većinske uvijek sa sobom nosi određenu dozu rizika: klima se, uslijed širih političkih, socijalnih i ekonomskih zbivanja, nažalost vrlo lako promijeni nagore. Prvi, dakle, značaj romskoga medija jest relativna neovisnost u proizvodnji sadržaja o kretanjima u novinarstvu većinske zajednice.
Drugo, značaj romskog medija nalazi se u ulozi vlastitog glasa romske zajednice. Romska se zajednica u vlastitome mediju može baviti sama sobom i samo sobom i svime onime što joj je u interesu, bile to informacije važne za svakodnevan život, natječaji za ostvarenje pojedinog prava, kulturna događanja, povijesne crtice, kritički osvrti, intervjui itd. Naravno, kako ne bi postao previše zatvoren u sebe, i time perpetuirao ionako već postojeću socijalnu zatvorenost, romski je medij snažniji kada se preko tema važnih za romsku zajednicu otvara većinskoj zajednici koja ju okružuje; a ako nastavimo ovo univerzalističko uspinjanje, još se više otvara kada preko tema interesantnih Romima govori o općeljudskim temama. Jer, na koncu, sve teme kojima se bavi romski medij ljudske su teme; zato što to nisu teme koje se nalaze u centru, ako se tako možemo izraziti, svjetskih zbivanja i zato što dolaze od društvene skupine koja se izvan centra nalazi zbog sustavnih negativnih pojava kao što je rasizam, one se nalaze na margini. Ali to su jednako teme o životu, o ustrajnosti, o borbi, o prijateljstvu, o patnji, o ljubavi.
Treća stvar zbog koje je romski medij važan jest ta što on u konkretnijem smislu daje glas pojedinim Romima i Romkinjama. Mnoge su organizacije koje rade za Rome svoj rad započele tako što su se kao poligon za osnaživanje i autonomiju Roma ponudili ne-Romi. Postavimo jednu alternativu: ako u nekoj zajednici nema Roma ili Romkinja koji bi se bavili novinarstvom direktno usmjerenim na boljitak vlastite zajednice, je li bolje da tu ulogu privremeno preuzmu ne-Romi ili da uopće ne postoji romski medij? Jer, kako je u jednom intervjuu rekao novinar Saša Kosanović, i ne-Romi mogu pisati o Romima, kao što i Romi mogu pisati o Hrvatima, Srbima itd. Pitanje autentičnosti iskustva potrebnog za novinarstvo ovdje stoji na klimavim nogama: naravno da je za pisanje o uvjetima života u romskim naseljima bolje ako se to iz prve ruke doživjelo, ali za razumijevanje tih uvjeta nije toliko bitno je li novinar Rom ili Hrvat, koliko je bitno ima li kod novinara one svima u načelu zajedničke ljudske empatije i solidarnosti.
Četvrto, u Hrvatskoj, koliko mi je poznato, trenutno postoji nekoliko medijskih inicijativa u tradicionalnom smislu. Iako ih je samo nekoliko, više ili manje aktivni, očito je da je bolje da ih je i toliko nego da uopće ne postoje. Objavljuju se vijesti i slični sadržaji i preko drugih kanala, ali, kao što sam rekao, to nisu mediji u strožem smislu. Možda prva stvar koju će se na tim medijim primijetiti jest da se sadržaji gotovo u potpunosti objavljuju na hrvatskom jeziku. Ne, dakle, na romskome ili na jeziku Roma Bajaša, nego na jeziku većinske zajednice. Zašto i je li to dobro? Odgovor na pitanje ‘zašto?’ nalazi se više u infrastrukturnim uvjetima nego u pitanju uređivačke politike. Da ne ulazimo preduboko, razlozi za mnogo veće objavljivanje na hrvatskom jeziku nalaze se u još uvijek neodređenom statusu romskog jezika na mnogim razinama (da navedemo barem lingvističku i obrazovnu), u nedostatku govornika romskoga koji bi bili kreatori novinarskog sadržaja, u nedostatku prevoditelja, u manjku financijskih sredstava za prijevode, u nedostupnosti romskog jezika većinskoj zajednici itd. Odgovor, pak, na pitanje je li dobro da se većina sadržaja stvara na hrvatskome pozitivnost nalazi barem u tome da time sveukupna kultura Roma postaje dostupnija i poznatija većinskoj zajednici. Pritom je, naravno, pristuna nada da će se većinska zajednica interesirati za proizvedene sadržaje. A hoće li ti sadržaji doći do nje ovisi o promoviranju i kvaliteti sadržaja, za što su opet potrebna materijalna sredstva.
Da se sada osvrnemo na početnu višestrukost određenja veze između romske zajednice i medija. Na jednoj novinarskoj konferenciji na kojoj smo prošle godine sudjelovali kao članovi redakcije Phralipena, moglo se čuti određenje romskih medija kao medija u kojima su urednici Romi. Međutim, ispalo je da su oni koji su zagovarali takvo određenje kršili najosnovnija novinarska načela, poput načela da se s drugih izvora sadržaji smiju preuzimati jedino ako se poštuju uvjeti korištenja. Na istoj konferenciji moglo se čuti da pridjev ‘romski’ devalvira status romskih medija, jer je cilj romskih medija da budu naprosto mediji, dakle namijenjeni svima, ali ipak malo više Romima. Sličan je slučaj, primjerice, i s romskom književnošću, gdje je prava književnost naprosto književnost, neovisno iz kojeg konteksta dolazila. No pitanje je ipak, ali za neku drugu raspravu, koliko se bilo novinarstvo bilo književnost mogu odvojiti od svog jezičnog, prostornog, socijalnog i drugog okvira.
Također, nedoumice oko definiranja medija – jesu li oni romski mediji, mediji za Rome ili mediji romske manjine – i nisu toliko duboke. Čini mi se da nema ništa problematičnog (osim ako se sada ostave po strani nacionalni pridjevci i samo pitanje smisla nacija i nacionalnosti) u govoru o hrvatskim medijima, ruskoj književnosti ili, na koncu i možda trivijalno, američkom nogometu. Određenje ‘romski mediji’ zgodnije je od ostalih opcija zato što je, kao prvo, izražajno praktičnije zbog kratkoće, a drugo, ne nosi, zapravo, u sebi ništa negativno. Da završno za ovaj ulomak ponovimo zgodnu misao: od onoga tko piše, važnije je što piše.
Iduća stvar kojom ću se pozabaviti jest pitanje tko najviše čita sadržaje romskih medija. Kao član redakcije Phralipena koji ima dostatan uvid u analitiku našeg novinarskog sadržaja, mogu ustvrditi da naše sadržaje najviše prate i čitaju ne-Romi. To je, s jedne strane, dobro jer se time u pozitivnom smislu utječe na javno mnijenje većinske zajednice. S druge strane, nije dobro jer bismo voljeli da Romi više prate našu produkciju. No, razlozi za slabije praćenje nisu u tome što su im naši sadržaji nepristupačni zbog složenosti, nego u tome što želimo zadržati određenu razinu udaljenu od novinarskog žutila. Za praćenje medija pristojne kvalitete potreban je određeni angažman s čitateljske strane, a rad na jačanju tog angažmana također je jedna od zadaća romskih medija.
Završno treba nešto reći o tome da dobra informacija označava moć i da onaj tko zna više, više i može. Znanje prethodi djelovanju. Samo jedan od mnoštva primjera: u vrijeme nacističke propagande, ali i ranije, smatralo se da izraz ‘Cigani’ dolazi od njemačke riječi ‘Ziehgauner’ u značenju kradljivca ili džepara. Danas se zna da taj izraz ima posve drugačije značenje, vezano uz jednu religijsku skupinu u Bizantu. Da se premjestimo u kontekst nepovezan s Romima, doduše ponešto banalan: možemo li pored zdrave pameti i svih dostignuća i dalje vjerovati da je Zemlja ravna ploča?
Onaj tko više zna više može zato što mu istinite i provjerene informacije otvaraju nove životne opcije, omogućuju mu povezivanje pojava i njihovo bolje razumijevanje, ukratko, šire mu svijet. Mediji, a onda i romski mediji, kanal su čija je uloga prenošenje baš takvih informacija.
