Sesija Književnog kluba Romanipe održana 23. svibnja bila je posvećena autofikcijskom i esejističkom romanu Zašto ne pišem slovenske autorice Dijane Matković, prošle godine objavljenom u Hrvatskoj u prijevodu Anite Peti-Stantić. O romanu smo već razgovarali u epizodi emisije Tragovima romske kulture na Radiju Kali Sara, kada smo se bavili monografijom o istaknutim Romima i Romkinjama i pitanjem uspjeha, odnosno pitanjem koliko je uspjeh stvar individualnog napora a koliko povoljnih utjecaja društvene sredine. Uz ovaj aspekt, jedan od povoda za odabir ovog romana za čitanje i raspravu svakako je bio sam naslov – Zašto ne pišem – ili, alternativno i neslužbeno, Zašto ne pišu. U intervjuu s Antonelom Marušić za Kulturpunkt povodom objave prijevoda, Matković je rekla da bi možda bolji naslov bio upravo ovaj potonji, jer je fokus njenog romana na analizi podzastupljenosti nižih klasa u kulturnoj proizvodnji: razlozi zašto ljudi ne mogu stvarati su kompleksni i nadam se da sam dio njih uspjela razotkriti u romanu. Zanimljiv je i podatak da nas na području umjetnosti samo 15 posto dolazi iz nižih radničkih klasa. Što znači da su to što čitamo u knjigama, gledamo u filmovima i u kazalištu problemi viših klasa. Naposljetku se ipak odlučila za jedninu u naslovu, duhovito odgovorivši na naslovno pitanje na tristotinjak stranica romana.
Tko piše romane
Književni kružok otvorili smo jednim citatom iz romana o mogućim – i zapravo teškim – razlozima koji nekoga navedu da se bavi pisanjem: [p]isci u pravilu postaju oni i one koji u početku nisu imali mogućnost sudjelovati u svijetu, pa su zato bili osuđeni na to da ga samo promatraju. Osim toga: možda su u pisanju dobri primarno oni za koje je okolina bila izvor opasnosti, pa su je u stalnoj budnosti morali promatrati i proučavati. Osluškivati razgovore, shvaćati skrivena značenja, prizvuke, znati što slijedi ako je riječ izrečena na jedan način, a što ako je izrečena na drugi. Dobri postaju, govori Matković, ako uspiju pobijediti ograničenja u koja su rođeni i nadići internaliziranu negativnost koja ih blokira pri pisanju. U najmanju ruku to, dakako. Pisanje je, dakle, prema autorici, način društvenog uključivanja u slučajevima kada su drugi načini onemogućeni. Slična priča ne vrijedi samo za pisanje: i drugi oblici umjetničkog stvaranja, pa čak i neumjetničkih stvaranja, način su da pojedinac premosti vlastiti jaz spram određene skupine kojoj želi pripadati. Pisanje je, frojdovski rečeno, vrsta sublimacije, gdje se frustracija zbog odbačenosti kanalizira na pozitivan, društveno prihvatljiv način.
Međutim, pisanje kao izlaz nije instantno rješenje kako se može činiti na temelju ovog citata (ali, treba napomenuti, ne i cijele knjige). Za prevaljivanje puta od marginalizacije do priznavanja potreban je rad poduprt uvjetima adekvatnim za kultiviranje tog stremljenja: od životnih uvjeta (recimo, čuvene vulfovske “vlastite sobe”) preko temeljnih obrazovnih kvalifikacija do stjecanja kulturnog kapitala. Da bi se preko pisanja ostvarilo vlastitu afirmiranost, potrebni su mnogi, često neosviješteni ili prešućivani, povoljni čimbenici: financijska sigurnost, okolni mir, neiscrpljenost dnevnim aktivnostima i slično. Matković je toga itekako svjesna, primjerice u gore navedenom intervjuu kada govori o stabilnosti koja će joj omogućiti pisanje ili o financijskoj podršci. Ovdje možemo baciti kratak pogled na povijest romske književnosti i na jednu činjenicu koja jezgrovito pokazuje vezu između životne sigurnosti i kulturne proizvodnje: naime, u romskoj književnosti dominiraju kratke forme, najviše poezija, dok je roman, možda i najkompleksniji književni oblik, u nešto većem broju zastupljen tek zadnjih desetljeća. Razlog za to prilično je očigledan, jer za pisanje romana od nekoliko stotina stranica potrebni su višemjesečni ili višegodišnji povoljni uvjeti koji ne bi remetili njegovo pisanje.
Svatko u svom autu
Idući veći segment na našoj sesiji o Zašto ne pišem bio je posvećen pitanju suvremene dominacije individualizma. Matković je to oprimjerila kratkom poviješću plesa, dovevši u usporedbu plesanje šezdesetih s plesanjem na rave partyjima devedesetih: [u]sponom brutalnog neoliberalizma koji nas je u skladu s mišlju Margaret Thatcher da „društvo ne postoji“ razbio na samotne pojedince, svi sve više žudimo za nestalim zajednicama. O stanju društva nemalo govori i to kako plešemo na popularnu glazbu: od šezdesetih godina, pokušaja razgradnje tradicionalnih rodnih uloga i sve većeg individualizma, plešemo sami, a ne više u paru kao prije. […] Rejveri su plesali nesvjesno znajući da će vikend-iskustvo povezanosti ublažiti usamljenost, neprijateljstvo i otuđenost ponedjeljka kad se treba vratiti u sredine u kojima nas se potiče i nagrađuje kad radimo jedni protiv drugih. Složivši se s Matkovićinom detekcijom, dodavši joj komentar da se danas u paru uči plesati u plesnim školama, u sigurnom prostoru kojeg vodi mentor ili mentorica, naša kritika današnjeg individualizma usmjerila se na ubrzan rast solitarne vožnje automobilima na posao i s posla ili radi neke druge potrebe, dakle na zatvaranje u vlastitu putujuću kutiju i izbjegavanje javnog prijevoza. Kao jedan od razloga zašto se ljudi odlučuju na takav način putovanja, u našem je razgovoru spomenuta opterećenost dnevnim dojmovima, informacijama i obavezama, gdje onda polusatno osamljeno putovanje u automobilu na posao i s posla pruža jedinu mogućnost da čovjek bude sam.
Samotno plesanje ili putovanje ozbiljenje je Thatcherine teze o nepostojanju društva, koja u sebi sažima političkoekonomsku povijest zadnjih pedesetak godina. Matković to ovako opisuje: [m]oje doseljeničko podrijetlo [digresija: Matković je čefurka, potomkinja doseljenika u Sloveniju s Balkana, u njenom slučaju iz Bosne i Hercegovine; status čefura u Sloveniji usporediv je sa statusom “dotepeneca” u kontinentalnoj Hrvatskoj, jer i jedni i drugi imaju drugorazredan status u odnosu na “domaće” stanovništvo] uzrokovalo bi mi znatno manje nevolja u životu da nije skopčano s ekonomskom neimaštinom. To znači da problem klase moramo podići iznad pojedinčevog identiteta. U adresiranju klase nalazi se pravi politički naboj za mobilizaciju masa, pa i za stvarne društvene promjene. Kažem potencijal, piše Matković, zato što u društvu bez klasne svijesti, u kojem bolje situirani radnik uopće ne zna da je radnik, da je dakle više nalik prekarnom radniku (koji najčešće i nije svjestan da pripada radnicima) nego kapitalistu čije vrijednosti imitira, u stoljeću sebstva, kao što ga problematizira autor izuzetnih dokumentarnih filmova Adam Curtis, potencijal klasne borbe doista jest samo apstraktna ideja, pretpostavka.
Thatcherin proglas o smrti društva znači da je sve na pojedincu, da je pojedinac odgovoran za vlastiti uspjeh ili neuspjeh, da ne postoje strukturno isti uvjeti koji jedne drže u prekarnim uvjetima a druge u obilju, te da je, naposljetku, kolektivno povezivanje i solidariziranje radi odupiranja takvim uvjetima i stvaranja onih boljih iluzorno. No, ako društvo ne postoji ili ako je ono fikcija, jednako je fikcija i pojedinac, jer njegov život, počevši od prenatalnog stanja, bez drugih naprosto nije moguć.
Što dalje
Razgovor o Zašto ne pišem poveo se o još tema budući da je roman za to iznimno poticajan. No, da ne idemo dalje u širinu, za kraj ćemo nešto reći o našim zaključcima koje smo individualno iznosili na pitanje što svatko od nas čini ili može učiniti za promjenu stanja nabolje (ako se kao polazno stanje uzme ono koje u romanu analizira Matković). Prije naših zaključaka, navest ćemo ono što o cilju vlatitog djelovanja, prije svega pisanja, kaže sama autorica: [č]itala sam kritiku pisanja i javnog djelovanja već spomenutog Édouarda Louisa u kojoj se recenzentica mršti zbog toga što je Louis navodno previse naivan (za njezin profinjen teorijski ukus, pri čemu se, dakako, radi o cinizmu ljubljanske kulture onakve kako je definira Krašovec). Istovremeno joj se čini da ne ispunjava svoje poslanstvo jer da njegova mama ne bi shvatila o čemu on piše. Po njezinom je mišljenju Louisov problem u tome što je negdje između – previše je naivan za intelektualce, a premalo za svoju mamu. I upravo je to kvaka nas koji dolazimo od drugdje. Nisi nalik ni onima koje si ostavio iza sebe ni onima već afirmiranima. Nisi dobar ni za jedne ni za druge. No cilj Louisovog pisanja, zaključuje Matković, vjerojatno nije u tome da njegove knjige razumije njegova mama, nego da svoju mamu ili, još vjerojatnije, svoju poziciju učini vidljivom.
Ono što Matković govori o Louisu, da se nalazi između sredine iz koje je potekao i one kojoj teži, slično je čestoj samopercepciji romskih autora i autorica, koji svoju poziciju također opisuju kao da se nalazi između dva svijeta. Pisanje je tada veoma prikladan alat da se tu rascijepljenost lakše podnese, da se, takoreći, iznađe treću, univerzalniju poziciju koja bi spojila prethodne dvije.
Pomalo je ipak otužno što se nadilaženje rascijepljenosti svodi ponajprije na djelovanje preko pisanja; mnogo bi učinkovitije bilo kada bi se tu rascijepljenost – koja je, zapravo, opća društvena i ekonomska rascijepljenost između klasa – realno poništavalu političkim i drugim djelovanjem. No, pisanje može služiti kao prvi, diskurzivni ili teorijski korak čija zadaća može biti detekcija stanja i nacrt djelovanja. (U slučaju Matković, moramo pritom navesti, pisanje je književno pisanje, dakle ne politički manifestno, iako je ukazivanje na socijalna, ekonomska i politička zbivanja za roman itekako relevantno.)
Kako je maloprije najavljeno, i nas je roman potaknuo da razgovor završimo pitanjem o tome kako djelovati i u kojem smjeru. Ono zajedničko svim pojedinačnim zaključcima bilo je to da se najviše može i treba raditi na neposrednoj razini, onoj bližih okolina u kojima živimo i u kojima se krećemo, ali da pritom u vidu zadržimo općenitija i sustavnija zbivanja u kojima se nalazimo i o kojima ovisimo, a koja na izvrstan način Matković prikazuje u romanu Zašto ne pišem.
