U Europi se već više od tri desetljeća u spomen na Židove, Rome i druge žrtve fašističkih režima uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata postavljaju kameni spoticanja (Stolpersteini), hvalevrijedna praksa čuvanja sjećanja preko konkretiziranja ključnog momenta koji je presjekao njihove živote – momenta odvođenja u smrt. Međutim, obilježavanje lokacija s kojih su, u najvećem broju slučajeva, deportirani u logore, za ubijene Rome obično je, usporedbi s kamenima za druge stradale skupine, depersonalizirano, svedeno na broj članova neke obitelji koja je odvedena. Doduše, u medijskim objavama koje prate postavljanje kamena daje se više pojedinosti o romskim žrtvama, ali na kamenima one stoje kolektivno.
Dok se vrijednost prakse simboličnog izazivanja spoticanja ni u kojem slučaju ne može i ne želi osporiti – jer postojalo je ne tako davno razdoblje kada se genocid nad Romima uopće nije priznavao! – kolektivizacija sjećanja na njihovo stradanje još uvijek je dio dominantne anonimnosti tog dijela povijesti Roma. Naravno, kao prepreka detaljnijem i osobnijem obilježavanju postoje objektivni razlozi: o mnogim se žrtvama zaista nije znalo i još uvijek se ne zna više od njihova imena i prezimena i godine rođenja; u nekim slučajevima čak ni to. No, zar oni zaista nisu bili nešto više od tih podataka koji su šturiji od današnjeg obilježavanja, recimo, stoke? Zar se ne bi moglo ‘barem’ staviti da su bili obrtnici, trgovci ili poljoprivrednici?
Kada se usporedi genocid nad Židovima i genocid nad Romima na ovim prostorima, o pojedinim židovskim žrtvama može se saznati preko Židovskog biografskog leksikona. O Romima se zna tek broj – 16,173, broj koji stoji u Romskome memorijalnom centru u Uštici – te imena, prezimena i godine rođenja velike većine žrtava. Ali, zastanimo na dovoljan trenutak kako bismo promislili o kolikom se broju zapravo radi i koliko osobnih, obiteljskih i lokalnih priča to uključuje.
Treba podsjetiti da su Romi u logorski kompleks u Jasenovcu dovoženi u stočnim vagonima i da ih se po sličnom principu kao u modernim industrijskim klaonicama odmah i ubijalo (tih šesnaest tisuća ljudi ubijeno je u svega nekoliko mjeseci). Od toga da ih se uništava kao pošast pa do komemorativnih kamena spoticanja za članove pojedinih obitelji koji su na taj način ubijeni postoji ogroman napredak. Ali, nadam se, objektivno nedovoljan. Ako već neće bitiizvedivo postaviti pojedinačne kamene za članove obitelji koja je bila kolektivno odvedena, nadajmo se da je moguće izraditi jedan biografski leksikon koji će dati što više informacija o te 16,173 osobe koje su ubijene u Uštici i da ćemose još više udaljiti od mučnog povijesnog razdoblja kada su, ‘poput stoke’, odvoženi u smrt.
