Iako se nikada nisam zamišljala kao radijska voditeljica – premda sam prethodno imala iskustvo rada na lokalnim radijima – sve se promijenilo 2017. godine kada sam službeno otvorila vrata svog internetskog radija. Željela sam nešto svoje i drugačije, željela sam da to bude radio ne samo za jednu nacionalnu manjinu, nego za sve manjine koje žive u Hrvatskoj, njih dvadeset i dvije. U županiji u kojoj radio djeluje, Virovitičko-podravskoj, živi pet manjina, pa sam svojoj lokalnoj zajednici htjela pokazati kako žive i ostale.
Htjela sam da radio bude mjesto gdje će se pokazati što manjine rade, što manjine postižu svakog dana, i gdje će se pokazati njihovu kulturu i tradiciju. Željela sam da radio bude šaren i toplog srca i zato se zove Vedri radio.
Kao pripadnica romske manjine, željela sam da i Romi imaju svoj kutak gdje će pokazati ljudima što i koliko rade. Žao mi je da bauk pripadanja romskoj manjini još uvijek postoji. To te uvijek prati, predrasude i postavljanje okvira, još pogotovo ako si, poput mene, žena. Da se našalim, umjesto da sam se udala, ja sam pokrenula radio.
Sam posao na radiju uključuje svašta. S obzirom da sam jedina djelatnica radija, bavim se terenskim radom i prikupljanjem informacija, glazbom, montažom, uređivanjem, marketingom, svime onime što jedan radijski posao zahtijeva. Ali to nikada nisam gledala kao posao, nego kao ljubav. Također, dokazala sam sebi da mogu nešto pokrenuti. Mnoge sam stvari morala sama naučiti, što je teško, ali te čini ponosnom na sebe.
Još jedna od vrijednih stvari koje sam stekla vodeći radio jest ta da sam preko njega upoznala mnogo ljudi i stekla mnogo prijatelja. Radio me doveo i do osnivanja Festivala manjina u Pitomači, na kojem su se upoznavali i zbližavali pripadnici nacionalnih manjina koje žive kod nas. Festival je iz godine u godinu rastao i privlačio sve više ljudi, ne samo pripadnike manjina.
Završno bih rekla da se svaku granicu može pomaknuti kako se ne bi živjelo u uvjetima koji ti ne daju prostora da dišeš. Moje pomicanje granica dovelo me do osnivanja vlastitog radija i Festivala manjina, ali i do stvaranja romske zbirke u općinskoj knjižnici, do gostovanja u vrtićima gdje djeci dijelim svoju priču i priču o Romima te naposljetku do toga, što je možda i najljepše, da mi sama djeca govore da u meni vide svog uzora.
