Međunarodni dan materinskog jezika obilježili smo prošlog mjeseca, 21. veljače. Diljem Europe tog se dana kroz razne manifestacije slavila jezična raznolikost, koja je osnova naših kultura, povijesti i baštine. Od usmenih predaja do duge književne povijesti, jezik svakog naroda, posebice u kontekstu materinjeg jezika, predstavlja upravo onu nevidljivu, ali neophodnu nit koja svakoga od nas spaja s onim što je osnova našeg identiteta. Taj jezik, prvi kojega upoznamo kao djeca, onaj je kojeg ćemo do kraja života najbolje govoriti, razumjeti i, samim time, upijati sadržaje na njemu. Upravo zbog toga, svako dijete ima pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku.
No u praksi to ne izgleda tako, u pojedinim zemljama Europe prošlog se mjeseca ponovno pokrenula rasprava o pravima manjinskih zajednica. Dok mnoge skupine u raznim europskim zemljama zagovaraju obrazovanje na materinskom jeziku kao ključ za očuvanje identiteta i povećanje obrazovnih ishoda, slučaj nove romske škole u Slovačkoj izazvao je kontroverze i strah od moguće institucionalizacije segregacije. Obrazovanje na jeziku koji dijete najbolje razumije dokazano poboljšava školski uspjeh i dugoročnu uključenost u obrazovni sustav. Međutim, kako je upozorila Gabriela Hrabanova, direktorica ERGO mreže, za romsku zajednicu ovo pitanje nije samo pedagoško – ono je duboko povezano s kulturnim identitetom i povijesnom marginalizacijom. Hrabanova je istaknula kako obrazovanje na materinskom jeziku ojačava kulturni identitet i povećava samopouzdanje djece te naglašava kako Romi, koji su stoljećima suočeni s diskriminacijom, zaslužuju pravo na strukturiran i dobro podržan sustav obrazovanja na svom jeziku.
No, pitanje je kako se to pravo provodi u praksi. Nedavna odluka slovačkih vlasti o otvaranju škole romske manjine u općini Rakúsy na prvi pogled izgledala je kao korak prema inkluzivnijem obrazovanju, na čelu s vladom koja se zalaže za romsku djecu, navodeći kako zaslužuju isto pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku kao i druge manjinske skupine, primjerice mađarska zajednica. Međutim, kritičari upozoravaju na ključnu razliku – dok su škole mađarske manjine dobro opremljene i integrirane u nacionalni obrazovni sustav, romska djeca u Slovačkoj često su izdvojena u škole lošije kvalitete, a pojavljuje se i briga da bi se pod krinkom očuvanja kulture mogla prikriti institucionalizirana segregacija. Dodatnu zabrinutost izazivaju planovi slovačke vlade za izmjenu zakona o školama za manjine. Ako bi se škole s nastavom na manjinskim jezicima počele klasificirati kao “etničke škole”, to bi na određen način moglo ozakoniti postojeće podjele i spriječiti stvarnu integraciju romske djece u obrazovni sustav.
Praksa u Hrvatskoj
Slično kao u Slovačkoj, i u Hrvatskoj pitanje obrazovanja na materinskom jeziku nije u potpunosti riješeno. Prema Zakonu o obrazovanju Republike Hrvatske, pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na obrazovanje kroz tri osnovna modela – modela A koji podrazumijeva nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina, modela B koji predstavlja dvojezična nastava te modela C koji označava njegovanje jezika i kulture kroz posebni oblik nastave.
Unatoč zakonskoj regulativi, u praksi je primjena ovih modela ograničena – Ministarstvo je dosad izdalo četiri suglasnosti za provođenje modela C na jeziku i pismu romske nacionalne manjine, jedno u Jagodnjaku i tri u Međimurskoj županiji. Jedan od rijetkih primjera uspješne provedbe je Osnovna škola Orehovica u Međimurju, gdje 65% učenika čine pripadnici romske nacionalne manjine. Škola od 2022. godine provodi model C, omogućujući učenicima učenje jezika i kulture romske zajednice.
Prilikom uvođenja modela C u Osnovnu školu Orehovica, stručnjaci su kao jedan od glavnih prepreka uvođenju ove prakse u veći broj obrazovnih ustanova istaknuli nedostatak stručnog kadra koji govori bajaškim dijalektom, no Ministarstvo potiče zapošljavanje mladih Roma koji bi se mogli uključiti u nastavu nakon završetka studija. Također, bajaški dijalekt rumunjskog jezika još uvijek nije u potpunosti standardiziran, što otežava izradu kurikuluma, dok je kao temelj ovakvih programa postavljeno upravo cjelovito obrazovanje koje uključuje jezik, komunikaciju, tradiciju i ljudska prava.
Pravo djece naš je izazov
Europske zemlje stoga su i dalje suočene s pitanjem hoće li obrazovanje na jeziku manjina biti most prema ravnopravnosti ili još jedna prepreka u dugoj povijesti isključenosti Roma? Ovo pitanje nije samo obrazovno, već duboko društveno, socijalno i političko. Višestoljetna povijest diskriminacije Roma u Europi sa sobom donosi kontekst u kojem se čak i dobronamjerne inicijative mogu pretvoriti u mehanizme daljnje marginalizacije. Ako obrazovanje na materinskom jeziku ne bude provedeno uz osiguravanje jednakih obrazovnih standarda i mogućnosti integracije, postoji opasnost da će romska djeca ostati trajno izdvojena iz glavnog obrazovnog toka.
Obrazovanje na materinskom jeziku važno je prepoznati kao moćan alat za osnaživanje, ali samo ako se provodi s ciljem inkluzije, a ne segregacije. Pravi test predanosti europskih vlada pravima manjinskih zajednica nije samo omogućavanje nastave na manjinskim jezicima, već osiguravanje da to ne dolazi po cijenu kvalitete obrazovanja i društvene integracije djece.
