Xhemailj Jimmy Mustafa vođa je istoimenog benda, osnovanog 2009. godine te osnivač glazbene škole “Music for All” u malom mjestu Plemetina na Kosovu, a gostovanje u Zagrebu, u sklopu Festivala Roma Realities/ Romske stvarnosti bilo je prava prigoda za razgovor.
Publika u Zagrebu oduševljena je vašim glazbenim izvedbama. Na repertoaru je bila tradicionalna romska glazba, ali i neke vaše autorske skladbe. Je li to vaš uobičajeni repertoar?
Da, na koncertima za domaću i međunarodnu publiku uz moje autorske skladbe izvodimo i tradicionalnu romsku glazbu na naš originalni način. Publika to odlično prihvaća. Krenuli smo tako od prvih koncerata, prije više od deset godina. Grupu smo osnovali 2009. godine potpuno spontano. Prijatelj je došao kod mene, družili smo se i javila se ideja da osnujemo bend. Kako smo već svirali i uživali u tome, to nije bila teška odluka. Nisam htio da se bend zove mojim imenom, ali moji su prijatelji ustrajali. ‘Ti si naš vođa’, rekli su i tako treba biti.
Kad si počeo svirati?
Još kao dijete. Sa sedam godina sam u ruke uzeo tarabuku, instrument koji sviraju svi Romi. Moj otac je uvijek govorio ‘ako ne znaš svirati tarabuku, onda nisi Rom’. On je bio profesionalni glazbenik, svirao je tarabuku, gitaru i džumbuš. To je turski žičani instrument s dvanaest žica i moram priznati da ga ja nikad nisam u potpunosti savladao. Meni je brat kupio mali piano na struju, a onda i gitaru. I to je bilo to, a gitara je uvijek bila sa mnom.
Kako je dalje tekao vaš profesionalni glazbeni put?
Godine 2015. snimili smo prvi album i to zahvaljujući prijateljima iz Švicarske koji su nas podržali. Snimanje albuma za nas je bio prilično jednostavan proces. Skladao sam deset pjesama i napisao tekst, odsvirali smo ih, snimili i bilo je odlično. Promovirajući album prošli smo cijelo Kosovo, a odradili smo i turneju po Švicarskoj koja je trajala 27 dana. Najveći problem za međunarodna gostovanja bile su nam, i još uvijek jesu, vize koje smo i tada, za Švicarsku, čekali šest mjeseci i gubili nadu.
Osnivač si i voditelj glazbene škole “Music for All”, o kakvoj se školi radi?
Na ideju o pokretanju glazbene škole došao sam za vrijeme pandemije koronavirusa. Bilo je osjetno manje posla, a želio sam raditi. Kako su djeca u mojem mjestu, malom selu Plemetina blizu Prištine, oduvijek pokazivala interes za glazbu i okupljala se oko mene, krenuo sam s online glazbenim radionicama. Tada sam imao 7 učenika. Po završetku pandemije otvorili smo glazbeni centar u kojem su danas 64 polaznika. Održavamo satove piana, gitare, klarineta i bubnjeva (tarabuke). Rad s djecom me veseli, a i oni redovito dolaze. Međusobno se volimo i razumijemo. Gledaju mene kako sviram i putujem, pokazujem im slike i pričam o svemu što doživim, a oni me sa zanimanjem slušaju. Uvijek im ponavljam da moraju završiti školu, zato je i naša glazbena nastava vikendom, kako ih ne bi ometala u učenju i pisanju zadaće za redovnu školu. Ono što vam mogu reći je da će iz našeg malog sela Plemetina proizaći mnogo umjetnika. Volio bih da se možemo proširiti i u druga mjesta i već imamo neke planove, ali vidjet ćemo kako ih realizirati. Glazba nije lagan kruh, ali ja je volim i svoje ću znanje uvijek prenositi djeci. To je moj poziv.
