Krajem prošle godine, češki izdavač romske literature Kher objavio je memoare Moji ljudi jednog od najistaknutijih predstavnika sintske zajednice u Češkoj Jana Hauera. Knjiga predstavlja povijest njegove obitelji, tekstom i vrijednim fotografijama pokrivajući kako kronologiju njegova vlastita života tako i razdoblje od 18. stoljeća pa sve do tragične sudbine mnogih članova obitelji u koncentracijskim logorima za vrijeme nacizma u 20. stoljeću u Europi. Hauer je skupljanju fotografija i drugih materijala posvetio gotovo cijeli svoj život, no, nažalost, nije dočekao objavljivanje knjige jer je preminuo 2022. godine. Pomoć u radu na knjizi i njenom dovršavanju pružile su mu povjesničarke Renata Beryková i Kateřina Čapková i voditeljica romskih studija na Karlovom sveučilištu u Pragu Helena Sadílková.
Jan Hauer rođen je 1947. u obitelji čeških i moravskih Sinta, Hauera i Richtera. I majka i otac izgubili su u Letyju u Písku i Auschwitzu svoje predratne partnere, djecu i druge članove obitelji. Do tog teškog perioda, živjeli su tradicionalnim nomadskim životom, krećući se karavanama ovisno o potrebi za poslom u obrtima kojima su se bavili. Kao i drugi Sinti, bili su poznati po višem standardu života (o čemu svjedoče fotografije u knjizi, mnoge snimljene u poznatim fotografskim studijima), ali i po priličnoj socijalnoj zatvorenosti i oprezu prema otkrivanju vlastite kulture izvanjskim zajednicama, najviše radi očuvanja sigurnosti i mira. Hauer se svjesno oglušio o nepisano pravilo sakrivanja informacija kako bi javnosti predstavio bogatu povijest svoje obitelji, pogotovo njen nesretan dio sredinom prošlog stoljeća. O nastojanju da obitelji i drugim članovima sintske i romske zajednice vrati dignitet također svjedoči činjenica da je bio jedan od najustrajnijih boraca da se na mjestu farme u Letyju u Písku sagradi memorijalni centar za žrtve Samudaripena, što se naposljetku i ostvarilo prošle godine.
Veliku ulogu u istraživanju povijesti obitelji imao je njegov otac, s kojim je Jan 1970-ih i 80-ih obišao mnoga mjesta stradanja i bivše logore kako bi otac saznao što se dogodilo njegovim bližnjima: otac je, stoji na stranici Českog rozhlasa, izgubio četvero djece i suprugu u Auschwitzu. Da ne govorim o drugima – rođacima, mom stricu i njegovom sinu… Bilo ih je mnogo! Moj ih je otac tražio 1950-ih preko Međunarodne službe za traganje, imam papire, i rekli su mu da potraga neće uroditi plodom, da nisu pronađeni. Onda je otišao u Auschwitz, ali ni ondje nije ništa saznao, ili nam barem nije ništa rekao. O tome što se s njima dogodilo ja sam saznao negdje 1971. godine. Nisam bio 100 posto siguran u ono što sam od njih saznao, ali razgovarao sam s dvije žene koje su s očevom prvom suprugom bile u Auschwitzu. I one su mi rekle sve kako je bilo. No ocu to nisam nikada prenio, bilo bi mu previše.
Osim fotografija i sjećanja na vlastiti život, knjiga Moji ljudi sadrži i znanstveni članak koji daje kontekst arhivskoj građi te indeks s imenima članova obitelji Hauer i Richter. Svojim bogatim sadržajem knjiga daje zaista vrijedan uvid u povijest jedne obitelji utkane u europsko društvo i nadamo se da će ovakvo prenošenje priča iz romske i sintske povijest iz nevidljivosti u vidljivost postati mnogo češća praksa.
