Iako kao ideja postoji i ranije u povijesti, najčešće u značenju filozofskog promišljanja političkog bezvlašća i bez povezanosti s aktivnim kolektivnim težnjama, anarhizam kao politička filozofija i masovniji pokret svoj zamah dobiva u 19. stoljeću. Prvi politički filozof koji se izričito odredio kao anarhist bio je Pierre-Joseph Proudhon (1809. – 1865.) i ta se gesta uzima kao formalno rođenje anarhizma. Anarhizam svoj vrhunac doživljava krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, kada anarhisti aktivno sudjeluju u različitim borbama za emancipaciju potlačenih slojeva društva – radničke klase, primjerice – ili borbama protiv fašističkih režima, nerijetko u ulozi predvodnika tih borbi. Među poznatijima su uloge anarhista u Pariškoj komuni 1871. godine, u Ruskom građanskom ratu od 1917. do 1922. godine i u Španjolskom građanskom ratu od 1936. do 1939. godine, što je ujedno godina koja označava kraj klasične ere anarhizma. Danas je anarhizam – kao, uostalom, i cijeli globalni ljevičarski pokret s kojim je uglavnom povezan – ograničen na mnogo disperziranije i politički jalovije pokrete, iako se njegova suprotstavljenost odnosima i sustavima (danas kapitalističkom, ratnom i globalizacijskom) nastavila.
Sadržajno gledano, anarhizam označava skepsu prema autoritetu i moći i oslobađanje od njih. Prvenstveno se misli na institucije i sustave za koje se smatra da bez nužne potrebe proizvode i održavaju hijerarhijske i prisilne odnose. Prije svega to su država i – šire ali povezano gledano – kapitalistički političkoekonomski sustav, a kao rješenje uzima se njihovo rušenje i uspostavljanje sustava temeljenog na jednakosti i slobodi okupljanja u zajednici. Kao što je postojalo više konkretnih povijesnih manifestacija anarhizma, tako postoje i različite teorijske struje anarhizma. Uzima se da su glavne podjele ona na individualni i socijalni anarhizam, ovisno o tome je li cilj djelovanja individualna sloboda od ograničenja ili je cilj izgradnja slobodnog i pravednog društva, te podjela na revolucionarni i evolucijski anarhizamgdje je razlika u tome sprovode li se, kao u slučaju prvog, anarhistička načela u djelo ili se ostaje tek na teorijskoj i utopijskoj razini, kao u slučaju evolucijskog anarhizma.
Vrhunac i pad klasičnog anarhizma
Anarhizam u Španjolskoj u prvim desetljećima 20. stoljeća smatra se – po brojnosti i snazi – jednom od najuspješnijih točaka cjelokupne povijesti anarhizma. Od druge polovice 19. stoljeća, kada je pod utjecajem Proudhona, Bakunjina i drugih pionira modernog anarhizma anarhistički pokret u Španjolskoj počeo rasti, pa sve do Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939., kada je pokret doživio poraz, spoj anarhizma i sindikalizma bio je primarni oblik radikalizma tvorničkih radnika i seljaka u žarišnim regijama Kataloniji i Andaluziji.
Bitan razlog jačanja pokreta bio je taj što su anarhistički militanti bili uspješni u mobilizaciji radnika i seljaka i često su bili jedini koji su kao vođe istupali protiv državne vojske i paravojnih postrojbi koje su za obranu vlastitih interesa unajmljivali vlasnici tvornica. Godine 1910., nakon brutalne represije, mučenja i egzekucija provedenih nad anarhistima, što je dovelo do velikih prosvjeda i naposljetku pada konzervativne vlade u Madridu, u Sevilli je održan kongres na kojem je osnovana Nacionalna konfederacija rada ili CNT (Confederación Nacional de Trabajo). Ta je organizacija u idućih 20-ak godina formalno okupila većinu sindikalno organiziranih španjolskih radnika – početkom Građanskog rata brojila je oko dva milijuna članova – te je služila kao model decentralizacije i antibirokratizma. Uz CNT, osnovana je 1927. još jedna organizacija, Iberijska anarhistička federacija (FAI, Federación Anarquista Iberica), i te će dvije organizacije, iako nerijetko u međusobnom sukobu, biti nositeljice anarhističkih aktivnosti tih godina.
Nakon abdikacije kralja Alfonsa XIII. i zamjene monarhije republikom 1931. godine, anarhisti su svejednako odbacili i to novo političko uređenje te nastavili zagovarati i provoditi socijalnu revoluciju gdje su radnički odbori zauzimali tvornice i željeznice, a seljaci zemlju nekadašnjih velikih zemljoposjednika na kojoj su osnivali libertarijanske komune. U njima su ukinuli upotrebu novca, zemlja je postala kolektivno vlasništvo i sve bi proizvode razmjenjivali uime kolektiva, dijeleći hranu i ostale potrepštine podjednako svim članovima zajednice.
Po izbijanju Građanskog rata 1936., anarhisti su se, iako brojčano moćni, u sukobu protiv nacionalističko-fašističkih snaga našli u nepovoljnoj poziciji iz više razloga: dijelom zbog nedostatka vojne discipline, dijelom zbog razjedinjenosti i političke kompromitiranosti pojedinih vodećih osoba, a dijelom zbog sve veće konkurentne političke moći komunističkih struja koje su imale podršku od Sovjetskog Saveza. Pod tim pritiscima, CNT i FAI su u proljeće 1939. konačno poražene postavši tek organizacijama u egzilu, a Španjolska je ušla u razdoblje četrdesetogodišnje diktature Francisca Franca.
Desetljeća gnjeva
Značajno mjesto u španjolskom anarhističkom pokretu imalo je nekoliko španjolskih Calé Roma – Mariano Rodríguez Vázquez, Casilda Hernáez, Maria Lozano Hernandez i drugi. Ovdje ćemo posebnu pažnju posvetiti Heliosu Gómezu Rodríguezu, koji je osim po anarhističkom i komunističkom angažmanu ostao upamćen kao slikar i pisac.
Gómez je rođen 1905. u radničkoj obitelji u seviljskoj četvrti Triani koju su nastanjivali većinom keramički i metalurški radnici. Počeo je raditi već s 13 ili 14 godina oslikavajući keramiku u jednoj tvornici. Istovremeno je pohađao Industrijsku školu za umjetnost i obrt u Sevilli, a Nacionalnoj konfederaciji rada (CNT-u) pridružio se 1919. godine. Svoje obrazovanje i politička uvjerenja vrlo je rano spojio radeći kao slikar za anarhistički pokret: prve ilustracije objavio je uz djela pisca i novinara Felipea Alaiza i u novinama Páginas Libres, dok je prvu izložbu svojih avangardnih kubističkih radova imao 1925. u seviljskom Caféu Kursaal, mjestu koje je okupljalo anarhiste, avangardne umjetnike, flamenco plesače i druge aktere novih kulturnih i političkih tendencija. Ubrzo nakon toga svoja je djela izložio u dvama najvećim španjolskim gradovima, Madridu i Barceloni, no zbog svog je aktivizma i sudjelovanja u protestnim akcijama 1927. morao napustiti Španjolsku, potraživši najprije azil u Parizu, a onda i u drugim zapadnoeuropskim gradovima s obzirom da je i u francuskoj prijestolnici bio protjeran zbog političkih aktivnosti, točnije zbog prosvjeda protiv egzekucije dvojice talijanskih anarhista Sacca i Vanzettija.
Gómezovo za režime provokativno djelovanje nastavilo se u narednim godinama, čak toliko da nalikuje nekom rekorderu po broju uhićenja od strane državnih autoriteta – ukupno je u različitim državama bio uhićen više od 70 puta. Dok je odlazio iz zemlje u zemlju, susretao se i družio s mnogim članovima avangardnih i anarhističkih pokreta. U Bruxellesu je krajem 1920-ih ilustrirao knjigu Samo čovjek [Rien qu’un homme] medicinara i pisca Maxa Deauvillea, bio je zatim u Amsterdam, Beču i kratko u Sovjetskom Savezu, a od 1929. se stacionirao – doduše, opet ne dugo – u Berlinu. Ondje je, uz boravak na studiju tipografije i dizajna interijera i druženje s umjetnicima kao što je čuveni karikaturist i kroničar berlinskog života George Grosz, objavio svoj prvi likovni album Dani gnjeva, posvećen svim žrtvama fašizma.
Po naslovu tog albuma, od studenog 2020. do veljače 2021. godine u Barceloni je bila postavljena opsežna izložbaGómezovih radova s podnaslovom „Libertarijanski komunizam, flamenco Romi i avangardni realizam”, gdje se Gómeza opisalo kao Seviljanina, Roma i Barcelonca koji je sudjelovao u nekima od najzanimljivijih europskih kreativnih mreža njegova vremena. Njegov rad, stoji dalje, leži u paradoksalnom čvoru usred naočigled antitetičkih elemenata, pojavljujući se i kao anakron i kao ispred svog vremena. On je istovremeno bio realist, populist i avangardist, politički aktivisti i militantan zagovornik romskog identiteta, libertarijanski komunist i praktičar flamenca, one vrste koja i pjeva i pleše.
Dani gnjeva uglavnom su crno-bijeli crteži kubističke poetike koji se bave državnim ugnjetavanjem radničke klase, kritikom tradicionalne crkvene hijerarhije i drugim sličnim temama okrenutima umjetničkom jačanju siromašnih i izrabljivanih društvenih slojeva Andaluzije i Španjolske.
Povratkom u Barcelonu 1930. Gómez se mijenja politički i umjetnički. Od anarhista i avangardista postaje komunist i socrealist, smatrajući da jedino organizirani međunarodni komunistički pokret, uz značajnu podršku Sovjetskog Saveza, može spriječiti rast fašizma. Svoje razloge za napuštanje anarhističkog pokreta nakon desetogodišnjeg boravka u njemu objavio je u jednome članku navevši teorijske, taktičke i etičke razloge, no i u novom je kolektivu, komunističkom, nailazio na neslaganja, uglavnom zbog svojih libertarijanskih stavova. Jedan takav vidljiv je u Gómezovoj kasnijoj autobiografskoj poemi pod nazivom „Erika“, nastaloj 1950-ih: Leti! Stvaraj! Ali stvaranje, Erika, ne može biti kolektivno: uvijek pripada pojedincu. Skup se može samo širiti, zajedno raditi na istom cilju. To je sudbina kolektiva, da podržava slobodan, radoznao um pojedinca. Najvrjednije blago čovječanstva.
Angažman u komunističkim prosvjedima doveo ga je 1931. do novog zatvaranja, a nakon oslobođenja opet se dao na više ili manje prisilna putovanja po Europi. Najduže se zadržao u Moskvi gdje je sudjelovao na Međunarodnom kongresu proleterskih umjetnika i gdje je 1933. izlagao u Puškinovom muzeju te objavio svoj drugi album Španjolska revolucija. Taj je album obilježen još većim udaljavanjem od avangardne apstrakcije i približavanjem socijalnom realizmu.
U Barcelonu se ponovno vratio 1934. u kojoj će provesti idućih pet godina, uz kraće boravke u drugim dijelovima Španjolske i odlazak 1935. u Bruxelles radi objavljivanja trećeg albuma naziva Živio Oktobar! Do početka Građanskog rata 1936. radio je na utemeljenju nekoliko politički nabijenih umjetničkih organizacija i na stvaranju brojnih plakata, ilustracija i slika socijalno-političke tematike. Rat je proveo i kao borac i kao organizator: bio je na barikadama u Barceloni i Madridu i na frontovima u Aragonu i Andaluziji; postao je član Saveza antifašističkih intelektualaca Katalonije i politički komesar Općeg radničkog saveza (Unión General de Trabajadores); nadgledao je, zatim, izdavanje novina El Frente, a nakon smrti Buenaventure Durrutija, jednog od najistaknutijih anarhističkih revolucionara, bio je zadužen za organizaciju njegova ispraćaja. U međuvremenu je načinio još jedan ideološki obrat te napustio komunizam i vratio se anarhizmu.
Izuzetna dinamičnost Gómezova života – doduše, sada mnogo turobnija – nastavila se i nakon što su desničarski nacionalisti predvođeni Francom konačno porazili republikance 1939. godine. Od veljače te godine pa sve do svibnja 1942. bio je zatočen u koncentracijskim logorima po Francuskoj i Alžiru. U narednom periodu, sve do smrti 1956. od bolesti jetre koju je dobio u zatvoru, kod Gómeza su se smjenjivala razdoblja zatočenosti i slobode. U vremenu kad je bio na slobodi, održao bi, uglavnom u Barceloni, pokoju izložbu, no zapravo su u zatvoru nastala najznačajnija djela ovog posljednjeg razdoblja njegova života. Jedno je Romska kapela koju je naslikao u zatvoru Model u Barceloni, a drugo njegovi pisani radovi: esej o romskoj umjetnosti, dva povijesna romana i obiman korpus poezije koji je objavljen posthumno, tek 2006. godine, pod nazivom Pjesme borbe i sna.
Završno trebamo reći nekoliko riječi o Gómezovom romskom identitetu. Prije svega, Gómez je bio prvi romski pjesnik koji je pisao na španjolskom. Otvoreniji i snažniji govor o položaju Roma u Španjolskoj vidljiv je upravo u njegovom pisanju, osobito nakon Drugog svjetskog rata kada su priče o masovnom stradanju kojeg je romski narod tih godina pretrpio postale sve prisutnije u javnosti. Osim o stradanju i progonu, Gómez je smatrao da se treba pisati i protiv stereotipnih klišeja o lijenim i neodgovornim Romima, kao i protiv drugih diskriminatornih narativa: Romi su u Španjolskoj, kazao je jednom prilikom, žrtve tradicionalne nepravde. Romantički stereotipi i dalje ustraju, s Romima u folkloru samo kao glazbenicima – oni sviraju tamburine i gitare i plešu. (…) Postoji otpor prema priznanju da su Romi narod poput bilo kojeg drugog; poput Židova ili Arapa, jednako sposobni za rad, umjetnost i ideološka poimanja.Gómez je, dakle, pisanje vidio kao estetsku borbu protiv različitih oblika nepravde prema Romima koju je i sam trpio usprkos svojim umjetničkim postignućima i angažmanima. No smatrao je također da pisanje nije dovoljno za tu borbu. Odatle proizlazi njegovo političko djelovanje, prvenstveno antifašističko, i vjera da u Španjolskoj i drugdje treba primijeniti mjere koje su 1920-ih bile provedene u Sovjetskom Savezu, gdje su Romi stekli socijalni položaj kakav su rijetko imali bilo gdje ili bilo kada dosad u povijesti.
