U našim međusobnim odnosima ne bi smjelo dolaziti do toga da se netko osjeća loše. Posebno to ne bi trebao biti dugotrajan, stalno prisutan osjećaj, koji se ponavlja i koji nekog od nas dovodi do situacije iz koje ne vidi izlaz. Ovaj se zaključak kao dominantan, nametnuo nakon razgovora s djecom koja polaze više razrede osnovne škole na zagrebačkom području.
Reprezentativnom uzorku učenika, podijeljenom na dvije skupine, afirmacijsku i negacijsku, ponuđene su teze koje opisno karakteriziraju međusobno ponašanje i komuniciranje, a o kojima su oni mogli promišljati, stvoriti kritičko mišljenje, iznositi vlastite stavove i saslušati tuđe. Uslijedila je argumentirana rasprava učenika koja je pokazala da oni itekako prepoznaju nekorektno, sebično i nasilno ponašanje, te oblike i načine takvog ponašanja.
Vršnjačko nasilje na djecu utječe s različitih aspekata. Djeca koja su u ulozi žrtve često osjećaju strah, sram i bespomoćnost. Razvijaju potrebu za izolacijom, samopouzdanje im je nisko, a s vremenom osjećaj tjeskobe i depresije može biti sve snažniji, te rezultirati time da se osjećaju nevidljivo i neshvaćeno, posebno ako nitko od odraslih ne prepoznaje njihov problem ili ne shvaća njegovu ozbiljnost. Nasilnik, pak, ima svoje razloge za takvo ponašanje. Ponekad je to nesigurnost, želja za dominacijom ili pažnjom, a često i vlastito traumatično iskustvo. Tada dijete nasiljem izražava svoje frustracije. Jedan od aspekata utjecaja na djecu su i posljedice koje proživljavaju promatrači, dakle djeca koja su svjedoci vršnjačkog nasilja, a što u njima može izazvati osjećaj krivnje, bilo iz razloga što ne reagiraju ili iz osjećaja straha od toga da bi oni mogli biti sljedeće žrtve, ako se umiješaju.
Nitko ne želi biti žrtva, učenici jasno zaključuju. To izaziva loš osjećaj i nije lako izaći iz takve situacije kad ti se dogodi. Ne rješavajući ih, one postaju sve snažnije i njihova težina postaje teret koji nije lako nositi. Ali kako znati koja je to granica u ponašanju kada svakodnevno zadirkivanje preraste u nasilje? Nakon što se otvorilo ovo pitanje pojavila se i prva teza u raspravi – “prijateljsko nasilje“, uz obrazloženje da si prijatelji među sobom trebaju tolerirati malo više. Naguravanje, čupkanje i zadirkivanje među prijateljima su dozvoljeni, odnosno predstavljaju oblik komunikacije, objašnjavali su neki učenici, dok su se drugi snažno suprotstavili, naglašavajući kako se upravo prijatelji među sobom ne bi smjeli tako ponašati jer tu osobu, koja to doživljava, tjeraju na oprez. Također, od nje se očekuje da se ne buni pa čak i ako traži da takvo ponašanje prestane, dobiva odgovor da je preosjetljiva i da mora malo očvrsnuti. U zaključku rasprave prve teze, učenici su naveli kako ovakvi oblici ponašanja nisu pravi način komunikacije te ako osoba pokazuje da ju to smeta, moramo prestati to činiti.
Razgovor se nastavio iznošenjem situacija koje su pojedini učenici doživjeli, a u kojima smatraju da je ponašanje prema njima prešlo granice poštovanja, razumijevanja, ljubaznosti i pristojnosti. Postavilo se pitanje što učiniti u takvim situacijama? Treba li prijaviti takvo ponašanje i požaliti se roditeljima, učiteljima, profesorima ili nadležnim pedagoškim institucijama škole ili je bolje šutjeti, nadajući se da će to proći? Problem nećemo riješiti cinkanjem,istaknula je grupa učenika. Time ćemo samo pokazati da nemamo vlastitu snagu i poštovanje i da očekujemo da se drugi izbore za nas, a to će biti dodatni povod za novo maltretiranje. Reakcije institucija su ionako preslabe i prespore. U to će se onda uključiti i roditelje, nadležne službe i cijeli će proces trajati i izazivati još veći pritisak, obrazložili su učenici svoja razmišljanja. Nova teza koju su postavili bila je da „na nasilje treba odgovoriti nasiljem“ jer je to jedini način da se izborimo za sebe. Ako se stalno budemo obraćali nekom drugom, nećemo razviti samostalnost i sposobnost da sami rješavamo svoje probleme. Tek kad nasilnik osjeti isto na svojoj koži, počet će razmišljati o svom ponašanju jer mu neće biti ugodno, a mi ćemo na taj način postići da nas respektiraju, rekli su u obrazloženju. Druga grupa učenika suprotstavila se tvrdnjom da se nasiljem ne može doći do mira i rješenja jer će se postojeća količina nasilja samo povećavati, što će, kako vrijeme prolazi, dovesti do daleko većih štetnih posljedica za osobe u takvom odnosu, ali i za okolinu. Na kraju će se ipak morati uključiti odrasle i odgovorne osobe, ali će to u tom trenutku biti daleko teže, kako za žrtvu i nasilnika, tako i za djecu koja su sudjelovala kao promatrači, i koja su šutjela i potiskivala sve u sebi. Njihov je zaključak bio da svako nasilje nad sobom ili nad drugima moramo odmah prijaviti odraslim, odgovornim ili nadležnim osobama. Svako zadržavanje ljutnje ili šutnja mogu dovesti do nakupljanja takvih osjećaja, do frustracija koje ponekad mogu potaknuti i želju za osvetom, svakodnevno truju život te osobe i mogu rezultirati još većim nasiljem prema sebi ili drugome, zaključila su djeca, a nova proizašla teza bila je da „depresija uzrokovana vršnjačkim nasiljem može dovesti do samoozljeđivanja“.
Neki učenici su smatrali da je određena količina nasilja prisutna tijekom cijelog života i da se treba naučiti živjeti s time. Postoje stručne terapije da nam u tome pomognu jer u životu ništa ne ide lagano. Danas su razne vrste psiholoških terapija normalna stvar i pomažu nam u razvijanju naših međusobnih odnosa, rekla je ta grupa učenika. Ali, postavilo se pitanje: Kakvi su naši međusobni odnosi, ako su nam potrebne terapije i lijekovi za oporavak i izlječenje od takvih odnosa? Terapije nisu rješenje, zaključili su drugi. One možda mogu pomoći, ali nikada ne mogu do kraja ukloniti posljedice nasilja koje ostaju u nama. Odnosi koji nas čine nesretnima i koji negativno utječu na naše mentalno zdravlje pokazuju da jedni prema drugima nemamo razumijevanja, da nismo empatični te da smo skloni osuđivati druge i sebe smatrati boljima i ispravnijima.
Na pitanje, koja su naša mjerila po kojima sebe smatramo boljima od drugih, učenici su odgovorili da je to svakako uspjeh u školi, bolje ocjene, pa onda i naše samopouzdanje koje ponekad nema neko jače uporište, već samo naša razmišljanja o nama samima kao odličnim osobama jer smo primjerice duhoviti, imamo manje straha i djelujemo “čvrsto”. Također, kažu da se onaj tko ne želi da ga se zadirkuje, treba ponašati upravo suprotno, što znači da ne smije govoriti i pokazivati da ga takvo ponašanje smeta, već se držati kao da mu je svejedno. Obraćanje odraslim i stručnim osobama koje nazivaju cinkanjem, smatraju štetnim jer neće utjecati na poboljšanje i prestanak nasilja, već upravo na još veće nasilje. Cinkanje je slabost, zaključuju.
Među oblicima nasilja kojih su se učenici tijekom rasprave dotakli bilo je i objavljivanje fotografija drugih bez njihovog dopuštenja na društvenim mrežama. Dio učenika smatra da u samoj fotografiji nema ništa loše, ako nema popratnog teksta koji je uvredljivog sadržaja, dok veliki broj njih ipak vidi problem već u objavi same fotografije i smatra da je potrebno barem pitati za dopuštenje, prije objave.
Zaključak razgovora i rasprave pokazao je najprije da se međusobno slabo poznajemo te da iako godinama idemo u isti razred ili smo generacijski bliski pa se srećemo i družimo na nekim drugim školskim aktivnostima, poznajemo samo neke, s kojima smo uspostavili bliži odnos s određenom dozom povjerenja, dok veliku većinu zapravo ne poznajemo. Da vršnjačko nasilje postoji i da se radi o važnoj temi o kojoj se premalo razgovara, u svom su zaključku naveli svi učenici. Isto tako smatraju da se u razgovore o tome treba uključiti svu djecu i da treba saslušati što djeca imaju za reći. Mi volimo izražavati svoje mišljenje i premalo je situacija u kojima se i nas pita, nasuprot onih kada mi moramo slušati odrasle, govore. Vršnjačko nasilje se u potpunosti tiče djece, među nama su i žrtve i nasilnici, stoga je važno da aktivno sudjelujemo u razgovorima o onome što proživljavamo, ističu.
Vršnjačko se nasilje često događa zbog ‘glupih’ stvari, odrasli to ponekad ne razumiju. Postoje situacije u kojima se ne može doći do rješenja, ali je važno o tome pričati, jedan je od zaključaka. Trebamo pokušati sve da spriječimo nasilne situacije prije no što se dese, a razgovori s djecom od najranije dobi su najbolji način za to, ističe druga učenica. Tema vršnjačkog nasilja je važna jer se ono često pojavljuje među djecom u školama. U razgovore o ovoj temi treba uključiti učenike da lakše razumiju drugačije stavove i da nauče više o oblicima nasilnog ponašanja prema drugome, kaže treći učenik. Navode i da se premalo pažnje obraća učenicima koji su šutljivi i povučeni jer vjerojatno postoje razlozi za njihovo povlačenje u sebe. Nasilje ostavlja trajne posljedice i ne postoje ‘dobri’ oblici nasilja, nitko ne bi trebao prolaziti kroz to jer svi smo mi posebni na svoj način, zaključili su na kraju.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti
