Da mogu djeci poručiti nešto, rekla bi im da ništa nije vječno i da nas, sve što nam u životu dolazi, uči. Kad im se čini da je gotovo i da su došli do kraja puta, trebaju znati da se otvara novi put, da će im tim putem doći neka druga, nova osoba, da će uvijek doći netko tko će im pružiti ruku i da će taj put izgraditi i popločiti, sami i uz pomoć drugih jer uvijek postoji put iz mraka do svjetla. Moj je život primjer za to, i život nekih mojih prijatelja, i ispričat ću ga za sve one koji se prepoznaju i za one druge koji bi trebali razumjeti, govori moja sugovornica, predivna mlada žena u kasnim dvadesetim godinama. Danas ima svoj krug prijatelja, poslovne ideje i planove, njeguje obiteljske odnose i provodi vrijeme sa svojim kućnim ljubimcima. Dogovorile smo se da ne navodimo imena, ne zbog toga što ima potrebu skrivati se, već zbog toga što, nažalost, to nije samo njena priča i nipošto nije rijetka i jedinstvena pa je na taj način ne treba ni čitati.
Kako djecu pretvaramo u lake žrtve
Priča je počela ubrzo nakon rođenja djevojčice i njezinog godinu i pol mlađeg brata. S roditeljima je živjela u Njemačkoj, tamo se rodila, ali su njeni roditelji po nacionalnosti Hrvati kao i ona i brat. Problemi s ocem koji je vrlo brzo počeo piti, kockati, zapostavljati obitelj i zlostavljati majku ubrzo su postali njezina svakodnevica. Cijelo sam djetinjstvo gledala nasilje i zlostavljanje. Tata je tukao mamu i psihički je zlostavljao. Brat, mama i ja smo točno znali kad bi ušao u kuću i kad će uslijediti kaos. Uzimala sam mlađeg brata i rekla mu da se idemo igrati skrivača. On bi se sakrio, a ja sam odlazila vidjeti je li nam mama dobro. Nisam se smjela miješati, znala sam da ne smijem ništa reći jer bi za svaku krivo izgovorenu riječ dobila pljusku. Samo sam jednom stala između roditelja da obranim mamu. Otac me uhvatio za vrat i krenuo gušiti, a mama ga je, da bi mene spasila, ubola malenim nožem u leđa. Na taj sam način shvatila da ne mogu ulaziti u njihove svađe. Da ne mogu pomoći. Ta spoznaja da sam mala i nemoćna, duboko se urezala u mene i postala je moje uvjerenje, odnosno pretvorila me u laku žrtvu. U Njemačkoj smo i brat i ja krenuli u školu, a kad sam napunila devet godina, majka više nije mogla izdržati, spakirala je najosnovnije stvari, pokupila nas djecu i vratila se u Hrvatsku kod svojih roditelja. Prošla je mučnu rastavu, a njihov je odnos itekako djelovao i na nas. Brat i ja često smo bili u ulozi poštara preko kojih roditelji šalju poruke jedno drugome. Kad bismo nešto napravili, negativne su osobine pripisivali onom drugom pa bi slušali kako nam je ta crta karaktera nasljedna od mame ili od tate. Otac bi nas znao uzeti bez znanja mame i vratiti kasno u noć, bez da je majci išta rekao. Ona je plakala, zvala policiju jer nije znala gdje su joj djeca, a meni kad sam ga pitala je li javio mami da idemo s njim, lagao bi da je, i da mama zna. On je bio pravi lažljivac, a za njegovu obitelj ljubav je bila nepoznanica.
Što znače ljubav i obitelj, po prvi su puta osjetili nakon dolaska u Zagreb gdje su im dom pružili baka i djed. Nastojali su im pomoći i teta i tetak, ali ekonomska situacija nije bila lagana i majka je morala raditi tri posla da bi mogla podmiriti sve troškove tijekom mjeseca. Djevojčica je u Zagrebu krenula u četvrti razred osnovne škole. Hrvatski jezik je samo površno znala, nedovoljno za ono što joj je bilo potrebno u školi. Bila je mirno, povučeno dijete koje nije imalo ni poznanika, ni prijatelja u Hrvatskoj. Djeca u razredu su joj se rugala zbog krivo izgovorenih riječi i rečenica. Ismijavali su me i oponašali, ne s namjerom da mi pomognu već sam isključivo bila predmet izrugivanja. Imala sam divnu učiteljicu i to mi je pomoglo da završim četvrti razred. Ona nije bila samo moja učiteljica, već i prijateljica, odgajateljica i majka koja je sa mnom provodila puno vremena jer mi je željela pomoći. Ostajala je sa mnom učiti hrvatski i rješavati zadaću. Znala je da moja majka radi i da sam sama kod kuće te da mi nema tko pomoći. To mi je pomagalo da izdržim i prođem četvrti razred.
Neosjetljivost na tuđu bol
Djeca iz razreda nisu je zvala imenom već nadimkom koji su joj nadjenula Švabica, a i njen brat je dobio nadimak koji se djeci činio vrlo prikladan. Zbog plave kose i svijetle puti zvali su ga Hićo, po Hitleru. Ismijavanje zbog nacionalne pripadnosti nešto je s čime se ni ona ni brat nisu susreli u Njemačkoj. Tamo su pohađali multinacionalni razred u kojem su, osim Nijemaca i Hrvata, bili i Turci, Makedonci, Romi, Talijani i Albanci. Većinom su im djeca druge nacionalnosti bila najbolji prijatelji.
Došao je peti razred, novi profesori među kojima su mnogi smatrali da bi nakon godinu dana djevojčica trebala odlično znati hrvatski jezik. Većinu nije zanimalo to što ona još uvijek razmišlja na njemačkom, pa onda sve prevodi na hrvatski, kao i to da joj čitanje lektire predstavlja priličan problem, posebno tekstovi na starohrvatskom jeziku ili na dijalektu. Nasilje vršnjaka dodatno se pojačalo s izrugivanjem na račun bucmastog izgleda i krivih zuba. Samo jedna djevojčica iz razreda joj je ponudila pomoć oko zadaće, ali ona nije mogla puno promijeniti situaciju jer je i sama bila u obitelji s problemima te je imala svoje društvo i morala je paziti da se ne zamjeri grupici ‘glavnih’ učenica.
Riječi koje su mi djeca u četvrtom i petom razredu govorila bile su strašne. Ja sam se, kad god sam mogla, izolirala od njih. Primjerice, nakon tjelesnog u svlačionici, zatvarala sam se u wc i tamo presvlačila. Šutjela sam da me ne primijete i da me ostave na miru. Kad bi se pitale gdje sam i komentirale kako sam glupača pobjegla, još sam se više stisnula i pritajila. Nikada neću zaboraviti kako je jedna moja vršnjakinja, desetogodišnjakinja rekla ‘ Švabica prokleta, smeće švapsko, neka se vrati tamo odakle je došla’. Ostala sam u wc-u sakrivena dok sve nisu izašle iz svlačionice, a onda sam sama plakala i poželjela pobjeći iz škole. Djevojčice su bile vrlo okrutne, govorile su mi da sam debela i skidale su mi hlače, rugajući se tome što se sramim skinuti u svlačionici pa će mi one sad pomoći. Nemoć da išta učinim u meni je izazivala ljutnju i uskoro sam cijelo vrijeme bila ljuta, i u školi i kod kuće.
Dogodilo se onda da je umrla učiteljica koju su imali do četvrtog razreda i djevojčica je osjetila neopisivu bol, ali nije smjela plakati. Njezine su suze bile predmet novog ismijavanja jer što to ona cmizdri kad je učiteljicu imala samo jednu godinu. Bol zbog gubitka učiteljice bila je neopisivo jaka. Toliko je učinila za mene, govorila mi ‘ljubavi dođi, idemo učiti hrvatski i pisati zadaću’. Znala je da moja majka radi po cijele dane i da nemam nikoga da mi pomogne. Nije mi napravila nikakve probleme, nije zvala socijalnu službu i podupirala moj strah, već je samo bila tu da mi pomogne. I sad kad je umrla, nisam smjela izraziti svoju tugu jer je ona bila predmet sprdnje. Stajala sam na pogrebu i gutala suze, a tuga me razdirala.
Ubrzo je uslijedila nova situacija vršnjačkog nasilja koje je s verbalnog prešlo na fizičko zlostavljanje. Glavne u tome su bile djevojčice, posebno jedna među njima koja nije odustajala. Na satu engleskog, dok su čekali da profesorica uđe u razred, dobacivala joj je svakakve ružne komentare, smijala se i izrugivala sve dok u jednom trenutku djevojčici nije bilo dosta pa se okrenula prema njoj i pokazala joj ‘prosti’ prst. Zlostavljačica se pak istog trenutka okrenula kolegici pored sebe koja je zbog svog stava i fizičkog izgleda nosila prikrivenu, ali svima jasnu, titulu ‘glavne’ u razredu i rekla joj da je taj prst zapravo bio namijenjen njoj. Glavna frajerica se ustala, prišla djevojčici i verbalno je napala unoseći joj se u lice, pritom je optužujući za nešto što uopće nije bilo namijenjeno njoj. Na kraju ju je pred cijelim razredom ošamarila. Djevojčica nije pustila ni suzu. Ušla je profesorica, a ona nije rekla ni riječ jer je dobro znala da će joj s epitetom cinkaroša bit još gore. Dečki iz razreda, iako su prema njoj bili daleko bolji, nisu je branili. Nije prošlo dugo, do novog fizičkog nasilja. Ovoga puta su dvije starije djevojčice nagovorile treću iz njezinog razreda da poslije škole odu do stana Švabice jer, kako su izmislile, ona svašta priča i širi laži okolo o drugima. Kao i uvijek, bila sam sama doma, jer je mama radila i to su svi znali. Djevojčica iz mog razreda pozvonila mi je na portafon i rekla da se spustim dolje da nešto popričamo. Nisam imala dobar osjećaj jer mi nikada prije ni jedna kolegica nije zvonila, ali kad nije pristala doći gore, odlučila sam se spustiti. Dočekala me ispred haustora s još dvije starije djevojčice koje su me krenule optuživati da širim neke priče, ni dan danas ne znam o kome se radilo. Branila sam se da nije tako, ali one su me uporno tjerale da priznam. Bile su vrlo agresivne. U jednom trenutku iz haustora je izašla susjeda i kad sam okrenula glavu da je pozdravim, osjetila sam snažan udarac u lice. Od udarca mi je pukla usnica s unutarnje strane i zagrizla sam jezik pa je krenulo jako krvarenje. Tad su me pustile da se vratim u stan. Pokušavala sam isprati krv da mama kad dođe ne bi primijetila, ali ona je već s vrata vidjela krvave mrlje na podu i moje natečeno lice. Bila je strašno zabrinuta, primila me za ruku i krenula od vrata do vrata po kvartu da nađe tu djevojčicu i njezine roditelje. Nisam htjela reći o kome se radi, molila sam mamu da to ne radi jer će mi sutra biti još gore u školi, ali mama je mislila da radi najbolje pa je sutra otišla sa mnom u školu i sve prijavila. Postala sam cinkarošica i uslijedio je najgori period u mom životu u kojem sam zbog svega što mi se događalo i što se nakupljalo u meni postala suicidna.
Suicidne misli ne dolaze niotkuda
U danima ranog djetinjstva, dok su još živjeli u Njemačkoj, djevojčica je bila odlična učenica i sportašica. Bavila se skijanjem i osvajala medalje. Ali, godine tuge i straha, vršnjačkog zlostavljanja, preranog sazrijevanja i prevelike odgovornosti, u potpunosti su izbrisale dječji osmijeh. Mašta i razmišljanja, prepuštena tako opterećenom dječjem umu krenula su u potpuno krivom i štetnom smjeru. Kako majke gotovo nikad nije bilo kod kuće, osjećala sam se izgubljeno i vjerovala sam da su nas i otac i majka zapravo ostavili. Bilo je toliko potrebno da priča sa mnom, da mi barem pokuša objasniti u kakvoj se situaciji ona nalazi. Možda ne bih u potpunosti razumjela težinu tereta koji je ona nosila na svojim leđima brinući se za našu egzistenciju, ali ovako je bilo još gore jer djeca nisu glupa. Ona itekako osjećaju težinu problema, ali si ne mogu objasniti. Kao danas se sjećam te večeri, kada sam imala dvanaest godina, i kada sam spremila svoga brata na spavanje, a onda odlučila skuhati mami tursku kavu koju je toliko voljela da je razveselim kad dođe s posla. Međutim, kada sam skuhala kavu, stavila sam je u staklenu šalicu i natrag na plin da još malo prokuha. Šalica je na vrućini pukla, krhotine stakla i vruća tekućina razletjele su se po kuhinji i na sreću nisam imala opekline, ali mi se toga trena dogodio psihički slom. Sve one misli koje su me posljednjih mjeseci proganjale, kako okončati ovaj život i ovu bol, kako je moguće tako živjeti i zašto bi itko živio ovako, koji je uopće moj razlog za život i koja je moja svrha u ovom životu, sručile su se odjednom u moju glavu. Pomislila sam kako psihičko i fizičko zlostavljanje mora prestati i kako je najbolje da me nema. Kad je šalica eksplodirala i kad kava nije uspjela, činilo mi se da ništa u mom životu nije uspjelo. Sjela sam na kuhinjske pločice i čekala mamu da dođe i da vidi taj nered. Kako je vrijeme prolazilo, a mama nije dolazila tako se u meni javljala sve snažnija potreba da kaznim i nju i tatu. Mislila sam da ako sebi oduzmem život, onda će njih dvoje patiti i shvatiti kako brat i ja patimo. Sjedila sam dugo u kuhinji s takvim crnim mislima, a onda sam uzela najveći komad okrhnutog stakla koji je bio pored mene i odlučila da je gotovo, da nešto moram poduzeti kako bi njih dvoje otvorili oči i shvatili da nije samo njima teško već je neizdrživo i nama, njihovoj djeci.
Dok na trenutak priča staje kako bi umirila disanje, ja se prisjećam kako mi je pričala da je vjeru u Boga izgubila davnih dana jer da on postoji, sigurno ne bi dopustio da joj se sve ovo događa, sigurno bi zaštitio i nju i njezinog malog brata i prijatelje koji prolaze iste ili još gore situacije od njenih. Prislonila sam staklo na žile, nastavlja priču, i krenula s prvim rezom, ali kao da mi je neka viša sila, okrenula glavu prema vratima sobe u kojoj je spavao moj brat. U mislima mi se krenula stvarati slika najgore situacije koja se može dogoditi, a to je da se moj brat probudi, izađe na wc iz svoje sobe i nađe svoju sestru u krvi. Za mene su ta misao i ta situacija bile nepodnošljive. Pa mi smo imali samo jedno drugo. Ja sam ga štitila, a on je mene spašavao upravo brigom koju sam imala za njega, jedino smo međusobno razgovarali i plakali, kad sam ga uspavljivala znala sam zaspati pored njega, štiteći ga ja sam odrasla puno prije vremena, puno prije svojih vršnjaka. Bratu ne mogu to napraviti, ne mogu ga ostaviti. Odmaknula sam staklo od svojih žila i krenula prema nozi. Napravila sam na njoj duboke posjekotine. Najdublja crta bila je za oca, zatim jedna za mamu, pa još jedna za brata, a crtu za mene sam usjekla preko svih njih. Ta mi je bol bila potrebna da se osjetim živom, bol koju je bilo puno lakše nositi od emotivne boli. Majku sam dočekala u šarenoj dječjoj pidžami punoj krvi. Bila je u šoku, vikala je, plakala je, ponavljala zašto?! Ja sam šutjela. U tom sam trenutku bila toliko emotivno prazna da me njezina reakcija ispunjavala jer sam mislila da se napokon suočila s realnošću u kojoj ja živim.
Iz dječje perspektive, oduzimanje vlastitog života činilo se adekvatnom kaznom za sve one koji su joj godinama nanosili bol. Umjesto da imaju strpljenja i razumijevanja za prirodni tijek procesa prilagodbe, da zdravom komunikacijom riješe probleme i izazove, izabrali su verbalno i fizičko maltretiranje, pritisak i šutnju, u potpunosti ignorirajući posljedice. Objašnjava mi da i roditelji često misle da poznaju svoju djecu, a zapravo ako iskreno ne razgovaramo i ne provodimo sadržajno vrijeme zajedno, uopće ne poznajemo jedni druge. Tek su prije nekoliko godina majka i kćer razgovarale o događajima u ovoj noći. U međuvremenu se još puno toga dogodilo s djevojčicom, a majka nije bila ni svjesna da je te noći skoro ostala bez jednog djeteta. Razgovarale su i o svemu što je majka prolazila, od fizičkog i psihičkog maltretiranja od strane muža do iscrpljivanja radom kako bi djecu prehranila i osigurala im ispunjenje osnovnih potreba. Priča mi da su obje plakale, grlile se i zajedno plakale, ali je uslijedilo olakšanje i još dublje ljudsko razumijevanje.
“Zorro osvetnik”
Moja sugovornica ističe koliko je važan iskren i otvoren razgovor s djecom i kako se u društvu nimalo ili puno premalo poštuje ono što djeca imaju za reći. Djeca su prisiljena učiti od odraslih, primjerice od roditelja, učitelja, profesora, odraslih članova društva, a zapravo bi odrasli mogli puno toga naučiti od djece, samo da ih pitaju i slušaju. Djeca trebaju imati slobodu i pravo da govore, bez obzira na svoje godine, da se zauzmu za sebe, da kažu što ih boli i smeta i što ne žele da se događa u njihovom životu. Ali, kako je sve to izostalo u njenom životu, djevojčica je nakon ovog događaja postala delinkvent. Ona je bila ta koja je krenula provoditi nasilje. Postala sam ‘Zorro osvetnik’. Željela sam da me se boje, ali ne djeca koja su na bilo koji način bila maltretirana, već ona koja maltretiraju druge. Šetala sam svijetom s mišlju, ako namjerno radiš nešto na štetu drugome, ja ću vratiti tebi, i to još gore. Postala sam kao stroj, moje srce je bilo hladno. Bilo mi je bitno samo opstati. Nakon što sam digla ruku na sebe i taj trenutak izdržala, odlučila sam sama sa sobom da ću sada preživjeti kako god znam. Znate kako kažu ‘dobar je strah kome ga je Bog dao’, a ja sam potpuno izgubila strah. Pa ja sam sebi bila najveći neprijatelj i svi ti drugi nisu mi nikakva prijetnja i nikakav neprijatelj. Nisam se bojala ni druge djece, ni profesora, ni ravnatelja, ni policije. Hodala sam u širokim trenirkama, pokrivala i sakrivala svoje tijelo i željela da me poštuju zbog toga što imam u glavi. Ušla sam u krug djece koja su bila poput mene, djece čiji roditelji nisu imali novaca, djece koja nisu imala skupe predmete i velike želje, koja su se međusobno odgajala i štitila, i koju je odgajala ulica. Pušila sam, družila sam se sa starijima, sa svojih 12 godina i problemima koje sam ja nosila i rješavala, bila sam u prevelikom raskoraku u odnosu na vršnjake. Njihova su se vrijeđanja nastavila. Sad su me nazivali klošaricom, narkomankom i još gorim nazivima, ništa se nije promijenilo, samo sam ja bila jača i nije me bilo briga. Počela sam pušiti travu i to mi je bila terapija. Krenule su i krađe, onako, nemamo – uzet ćemo si. Prošla sam i pedagoške razgovore i razgovore na policiji, zbog kasnih izlazaka i svega drugog. Nisam podnosila riječ ‘moraš’, u glavi mi se odmah stvorio otpor i odgovor – moram jedino umrijeti. Dečki iz ekipe, delinkventi poput mene, bili su moja obitelj, moja zaštita. Kad sam jednom ukrala mobitel jednom dječaku iz škole i cijela se situacija zakomplicirala, oni stariji među njima su me zaštitili. Za sve te godine koje sam uspjela preživjeti i danas sam im zahvalna. Godine tuge, bola i patnje pretvorile su me iz žrtve u ratnicu. Zbog beskonačne ljutnje ljubav i nježnost se nisu mogle probiti. Nisam znala zagrliti osobu. Moj način da pokažem da nekoga volim bio je takav da ga zaštitim od maltretiranja. I za ono što nisam napravila rekla sam da sam ja. Ako je netko trebao dobiti ukor ja sam pomislila dajte ga meni, dok su se druga djeca tresla pred profesorima, pred jedinicama i ukorima meni to nije predstavljalo ništa.
Koliko znači pružena ruka
Tako je nakon osnovne škole upisala srednju strukovnu školu za frizere. Bila je najgori učenik u školi, a najbolja frizerka. Nakon školskog natjecanja išla je na županijsko natjecanje budućih frizera, a mentorica joj je bila najbolja učiteljica u školi, kako kaže. Molim te, napiši ime učiteljice, nećemo pisati druga imena, ali profesoricu iz praktične nastave Mirjanu Mikulčić napiši. Bila je to najbolja profesorica svih vremena. Ona je od svih nas tražila da razgovaramo, da probleme rješavamo razgovorom. Kao i toliko puta do sada kad su me pitali želim li pričati, ja sam rekla da ne mogu i ona je to razumjela. Odgovorila mi je kako je bitno da ja znam da je ona uvijek tu. Borila se za mene i zalagala kod drugih profesora. Prepoznala je moj talent i aktivnost i zalaganje u praktičnom radu. Ona je bila sa mnom na županijskom natjecanju i molila me da naučim teoriju jer je znala da će to biti problem. Govorila sam joj da učim, ali nisam učila jer je moja poanta bila nešto drugo. Tako sam pismeni dio na županijskom natjecanju prošla najgore jer sam na papir napisala samo ime i prezime i sve ostalo ostavila prazno, ali sam zato napravila najbolju frizuru koju su ocijenili najvišim ocjenama i koja je bila, kako su rekli, ne samo za prvo mjesto na ovom natjecanju već i za plasman u vrhu na nekom međunarodnom natjecanju. Nisam učila teoriju zato što je to bio način da izrazim neku svoju poantu koja je bila u tome da drugi shvate da teorija nije znanje i da osoba bez teorijskog znanja može odraditi vrhunski praktičan rad. Ipak, kad sam vidjela razočaranje kod moje profesorice koja mi je bila prijatelj i više od člana obitelji, bilo mi je iskreno žao. U znak zahvale njoj koja se borila za mene, i koja je moj talent, komunikacijske vještine i ostale kvalitete koje je prepoznala, vukla kroz sve godine školovanja, počela sam učiti i sljedeći razred sam prošla s odličnim.
Koliko je uloga profesora i učitelja važna u životu svakog djeteta, istaknula mi je kroz još jednu priču iz srednjoškolskog života, u kojoj je veliku ulogu imala profesorica hrvatskog jezika. Njezin pristup je budio interes u djetetu koje je izgubilo interes za bilo što, kao i vjeru u sebe i želju da napravi nešto dobro za sebe. Voljela sam blok sat hrvatskog jezika i pisanje zadaćnice. Profesorica je zadala prvu temu, pa drugu temu i onda je pogledala u mene, prišla mi i pitala me hoću li pisati ako kao treću stavi izbornu temu. Odgovorila sam joj da ću pisati i da volim pisati i tako je bilo. Prvih dvadeset i pet minuta gledala sam u prazan papir, trebalo mi je vremena da uđem u sebe. A onda je samo krenulo, na papir sam ispisivala priču o sebi, svom djetinjstvu, svojim iskustvima, samo sam malo promijenila neke likove i dijelove radnje. Stavila sam i sretan kraj, onakav kakav nije bio u mom slučaju. Imala sam slobodu pisati, puna dva sata, a onda sam zamolila da ostanem završiti još jedan školski sat i još pet minuta školskog odmora. Na sedam i pol stranica ispisala sam svoju priču. Mogla sam pisati slobodno, bez straha da će itko zvati socijalnu službu i da će nas uzeti od mame i da će razdvojiti brata i mene. Ništa od toga više ne bih mogla podnijeti. Iz zadaćnice sam dobila peticu. Profesorica me pitala želim li pročitati na glas, što nisam htjela, ali nisam imala ništa protiv da netko drugi pročita na glas. Učenici su bili u šoku, kako je jedna delinkventica, najgora učenica napisala tako dobru i zanimljivu priču. Profesorica me pozvala za svoj stol i pitala je li to istinita priča ili samo imam jako dobru maštu. Odgovorila sam joj, kao i svaki puta do tada kad su me pitali: zaključite sami! Čekala sam uvijek tu zadaćnicu i profesorica je uvijek dala treću izbornu temu. Hvala joj.
Objašnjava mi kako djeca ne mogu govoriti o onome što proživljavaju iz straha da se ne dogodi još gore, ali kako je bitno pronaći način na koji se može doprijeti do djeteta, ponekad je to pisanje, ponekad crtanje, nije važno. Bitno je da dijete može biti anonimno i da se može sakriti iza mašte i mogućnosti da se samo radi o kreativnom izražavanju. Važno je samo iznošenje emocija koje dijete ne može izbaciti iz sebe suočavanjem i razgovorom s drugima. Objasnila mi je to još bolje na primjeru svog najboljeg prijatelja, koji joj je i dan danas poput brata i člana obitelji. Moj je prijatelj u osnovnoj školi bio u još goroj situaciji od mene. Odrastao je u lošim uvjetima, okružen drogom, otac mu je počinio samoubojstvo na vrlo ružan način, a on se borio da opstane u toj, nimalo poticajnoj i zdravoj sredini. Kad bi završio na ulici, pozvonio bi mi, i ja bih se spustila. Nisam ga pitala ništa jer sam dobro znala da ne može pričati i koja bi poanta bila da ga ispitujem što se desilo kad znam što je bilo. Otišli bismo do parka i sjeli na klupicu. Satima smo pričali o svemu i svačemu, smijali se, maštali što ćemo biti kad odrastemo, gdje ćemo putovati i kako će naš život izgledati. To je ono što mu je bilo potrebno, ono što je svakom takvom djetetu potrebno – samo da si tu, da mu skreneš pažnju na to da postoje drugačije misli, drugačiji svijet i život za svakoga. Izrastao je u najboljeg čovjeka kojeg poznajem.
Povratak sebi
Svojoj je profesorici nakon svake zadaćnice rekla: Hvala! Prije kraja razgovora naglasila mi je kako je bitno da ne zaboravimo da kad naiđemo na djecu koja su delinkventi, na djecu koja će bez problema opsovati i za koju ćemo reći, Bože, kakva neodgojena djeca, najčešće se zapravo radi o nesretnoj djeci, izuzetno inteligentnoj koja iza sebe imaju životnu školu kroz koju su naučila razviti mehanizme zauzimanja za sebe, instinkte preživljavanja koji kod druge djece nisu ni blizu toliko razvijeni. Ta djeca nikad nisu dobra u školi jer njima to nije bitno jer su svjesni da im to gradivo ne treba jer im ne pomaže da prežive dan i dane koji ih čekaju.
Stoga, u školski bi program svakako trebalo dodati sat za razgovor o psihičkoj i emotivnoj aktivnosti, kako se nositi sa svojim emocijama i slobodno izraziti ono što mislimo da treba promijeniti. Umjesto da imamo samo reprodukciju teorija i činjenica potrebno je dodati praktičan rad i slobodan razgovor o različitim perspektivama iz kojih djeca gledaju na život i svijet.
I na kraju ono što joj je pomoglo da čvrsto stane na svoje noge i postane čovjek kojeg želite poznavati, i štoviše želite da imate takvu prijateljicu. Svaka mi je godina donijela neko učenje, dublje uvide i upečatljivo iskustvo. Bila sam izbačena iz kuće, sretala sam svakakve ljude i proživjela svašta, izgradila ego, da bi ga zatim porazila, izgubila srce da bi ga iznova našla. Spoznala zahvalnost i vratila iskrenu vjeru u Boga. Osim pojedinaca koji su mi kroz godine pružili ruku, pomogla mi je promjena okoline, upoznavanje drugih kultura, gradova i zemalja i prijelomna situacija – kad mi se majka razboljela od tumora koji nije bio operabilan i bila je velika vjerojatnost da se neće izliječiti. Imala sam 19 godina. Sjećam se straha da ću ostati bez majke, da više neću imati vremena za obiteljske trenutke, za odnose za koje nikad nije bilo vremena. Svaki sam dan po nekoliko puta odlazila u bolnicu, sjedila kraj majke, češljala je i uređivala joj nokte. Bila je toliko sretna. Primila je 248 bočica penicilina u krhko tijelo koje nisu imali više gdje ubosti. Rekla sam sebi da ću, ako se mama izvuče, nadoknaditi svo vrijeme koje smo kao obitelj izgubili i da ću joj pružiti ljubav. Brinuti za mamu postalo mi je jedino važno. Nisam pogazila riječ koju sam si dala, i svoj sam život posvetila izlječenju sebe i svoje obitelji. Danas nastojim gledati srcem, razumjeti, a ne osuđivati i doprinijeti, na svoj način, da svijet bude bolje mjesto. Ako smo tekst započeli porukom djeci, onda za kraj dodaj i onu za odrasle da shvatimo kako trebamo cijeniti ono što imamo i svoje odnose trebamo graditi i njegovati dok možemo, dok su s nama oni koje volimo, jer već sutra može biti kasno.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti
