Književni klub Romanipe ovih dana obilježava dva važna događaja svog mladog i još uvijek krhkog postojanja. U mjesecu studenom koji je pred nama proslavit će svoj prvi rođendan, a malo uoči njega – ali ne, doduše, tim povodom – u goste mu je po prvi put stigao autor knjige koju su se njegovi članovi dogovorili čitati. Povodom čitanja njegovog romana Proslava, čija je filmska adaptacija ušla u jednako bogat recepcijski život, na naš se poziv odazvao Damir Karakaš. S obzirom na spomenutu mladost i perifernost Kluba (povezanu s pitanjem – romska književnost?), dogovaranje dolaska bilo je iznenađujuće jednostavno, jednostavnije, moglo bi se reći, od dogovaranja kave s kakvom bliskom osobom. Ono što je u pripremnoj fazi dodatno dalo čar cjelokupnom aranžmanu bio je Karakašev komentar da je u zadnje vrijeme odbio više plaćenih gostovanja, ali da će doći k nama jer se radi o Romima, sugeriravši time da postoje neke vrijednosti onkraj književnoindustrijskih.
Prije opširnijeg govora o samoj knjizi, trebalo bi nešto reći o načinu na koji je druženje članova Književnog kluba Romanipe s Karakašem bilo organizirano. Kao opcije su postojale dvije varijante. Jedna je bila organizirati klasični razgovor s književnikom, s moderatorom koji postavlja uglavnom slična pitanja i autorom koji, zbog okvira kojeg nameće format, iz susreta u susret daje više-manje iste odgovore. Takvih je razgovora zadnjih godina na književnoj sceni zaista mnogo, toliko da su istrošili samu formu i pomalo u drugi plan stavili djelo zbog kojeg se autora poziva na razgovor. Zbog toga je odabran intimniji i medijski sakriveniji pristup koji je okupio samo članove Kluba i s njime povezane znatiželjnike. Ideja je bila družiti se s autorom kao čovjekom više nego kao piscem, zvučalo to možda apsurdno, jer se o njegovom statusu pisca može saznati na brojnim drugim mjestima. Htjelo se autora sa simbolički nedostupnije razine spustiti na onu osobniju ne gubeći, naravno, pritom iz vida kanal koji ga natrag vodi do statusa autora. Jer između konteksta u kojem je okupljanje organizirano – rad prvenstveno na romskoj književnosti – i statusa u kojem se Karakaš kao pisac trenutno nalazi (književne nagrade, prijevodi u uglednim američkim i europskim izdavačkim kućama, velike nagrade za filmsku adaptaciju romana) postoji popriličan jaz. Ovakvim se pristupom taj jaz nastojalo premostiti, i zaista zahvale Karakašu što je našoj želji izašao u susret.
Razlog za odabir baš njegove knjige bio je opet motiviran razmišljanjem da se jednim djelom pokrije što više relevantnih aspekata: uz to što nam daje dobar uvid u suvremenu hrvatsku (ali po putanji koju je Proslava dobila i mnogo širu) književnost, Karakaš je precizno upućen u povijest i aktualnu situaciju Roma na ovim prostorima, što je vidljivo, primjerice, iz njegovih intervjua. I kao treće, i vjerojatno ne posljednje, Romi se u Proslavi pojavljuju u kratkoj ali simbolikom veoma nabijenoj epizodi, kao sjene koje se kroz šumu kradom kreću smjerom suprotnim od onog u kojem su se svi ostali uputili – na proslavu proglašenja ustaške Nezavisne Države Hrvatske.
Razgovor s Karakašem kretao se u različitim smjerovima i otvarao mnoge teme. Dio se razgovora ticao Karakaševih osobnih anegdota povezanih s odrastanjem u Lici i poznavanjem lokalnih Roma. Dotakli smo se i njegovih početaka pisanja, njegovog dosad prijeđenog književnog puta te pitanja kako on vidi ulogu književnosti za samog sebe i za društvo kojem pripada, a onda i kako vidi ulogu književnosti u romskoj zajednici.
Jedna od rečenica iz razgovora koju smo posebno upamtili, a za koju se može reći da prožima Proslavu, jest ona da ako ne pričamo otvoreno o našim zločinima, otvaramo puteve novim zločinima. Karakaš u Proslavi masovne zločine koji su se u vrijeme odvijanja radnje romana (1940-e i godine uoči tadašnjeg rata) uopće izričito ne spominje, ali sondira životne uvjete koji su stvorili izvršitelje tih zločina. U javnom diskursu može se čuti glas da je Proslava prikazala ustaše – ili jednog jedinog, Miju, ali kao paradigmatskog – u ljudskom obličju i u punini života kojeg živi. Umjesto puke i odrješite osude (koju se, međutim, na koncu ne smije dovesti u pitanje), Miju vidimo kao ‘običnog’ čovjeka koji je odrastao u teškoj neimaštini i surovosti Like i koji, zajedno sa svojim sumještanima, dočekuje proglašenje NDH kao eshatološki događaj.
Upravo je to još jedan aspekt kojim smo se bavili tijekom razgovora – kako prikazati uvjete u kojima budući pripadnik fašističkog pokreta odrasta i živi a da se ne zađe u apologiju fašizma? Da, Mijo i njegova obitelj odrastali su u bijedi a u obećanjima koja su im davali ustaški čelnici vidjeli su iz nje izlaz, ali granicu su prešli kad su aktivno počeli provoditi zločinačke nacionalističke ideje masovnog ubijanja nepoćudnih. Stvari bi bile drugačije, odnosno prikaz socijalno nepravednih uvjeta u kojima Mijo – i svi ljudi poput njega – žive bio bi dokraja opravdan kada bi se izlaz tražio u emancipaciji od takvih uvjeta i političkoekonomskih uzroka koji ih stvaraju, a ne u uništavanju posve pogrešno adresiranih neprijatelja. Mijo je sa svojim ortacima slijepo zapeo na pola puta, ili, možda bolje rečeno, na pola puta je skrenuo u historijski i etički krivi smjer.
Završno, nekoliko opaski o stilu kojim je Proslava pisana. Iako je kulisa za neka od najgorih zvjerstava novije ljudske povijesti, opisom prirodnog ambijenta – veoma pomnim i mekanim – kao da se pokušava neutralizirati sve ono čemu taj ambijent svjedoči, kao da se tankoćutnim prikazom prirode, s obzirom da ona sama ne može aktivno spriječiti ono što se događa, želi vratiti humanost svemu što je od samog početka pošlo po krivu ljudima koji u njemu žive. Priroda je tako i suha, tvrda zemlja i nijanse u zelenoj boji šume, tlo na kojem nema života i tlo na kojem on buja. To su, naposljetku, bili i smjerovi između kojih su, povijesno gledano, Mijo i njemu slični birali 1940-ih.
