Postupanje u slučajevima vršnjačkog nasilja u nekim je školama pravi primjer dobre prakse. Stručna suradnica psihologica koja radi u osnovnoj školi u manjem mjestu u Hrvatskoj sa svojim je kolegama tijekom godina uspjela intenzivno raditi na smanjenju vršnjačkog nasilja koristeći preventivne mjere i praksu. Značajan utjecaj imala je i promjena obiteljske strukture u smislu roditelja mlađe životne dobi i smanjenja broja djece po obitelji. Rezultati su vidljivi u smanjenju broja slučajeva vršnjačkog nasilja, ali i u učinkovitosti rješavanja nastalih situacija nakon što se nasilje dogodilo. Nekolicina djelatnika škole uključila se u program Trening životnih vještina koji je na nivou njihove županije pripremio Zavod za javno zdravstvo. U priručniku o ovom programu navodi se kako mu je svrha da učenike bolje pripremi za rješavanje životnih izazova kroz stjecanje znanja i vještina pomoću kojih će moći: razvijati zdravu sliku o sebi, povećati svoju sposobnost donošenja odluka i rješavanja problema, djelotvorno komunicirati i izbjegavati nesporazume, suočavati se s tjeskobom, stjecati nove prijatelje, zauzimati se za svoja prava, odbijati nepravedne zahtjeve, odupirati se reklamnim pritiscima i pritisku da čine ono što drugi žele. Priručnik je prilagođen učenicima po različitom uzrastu, a sadrži i praktične vježbe po kojima su djelatnici škole radili s učenicima. Danas je ovakav rad, bez iznimke, neophodan jer kako kaže jedna od školskih djelatnica koja je u provođenju radionica sudjelovala: Živimo u vremenu cjeloživotnih treninga, učenja različitih vještina i znanja i stoga je potrebno međusobno razgovarati i dijeliti informacije, a diseminacija informacija itekako je potrebna i djeci. Ako se s djecom ne razgovara i ako ona nemaju informacije i vještine o tome kako reagirati u različitim situacijama, ne možemo očekivati da korigiraju svoje ponašanje. Djeci je svakako potrebna podrška roditelja, ali danas ona nije dovoljna, zato je odgovornost i na svima nama koji radimo s djecom na bilo koji način, primjerice u školi, u centrima za socijalnu skrb, u zavodima za javno zdravstvo. Ako smo dovoljno uporni i odgovorni, nešto od onoga što konstantno ponavljamo, djeca će ipak čuti, a ne samo odslušati i ostat će im pohranjeno kao informacija, kao znanje koje će imati u trenutku kada će im zatrebati. U radionicama koje su provodili djeca su aktivno sudjelovala i kao predavači i kao kreatori programa i zadataka, što je cijelom programu dalo novi aspekt. On je itekako došao do izražaja u iskazanom interesu učenika i pažnji s kojom su sudjelovali u realizaciji.
Radionice s djecom u ovoj su školi gotovo dio redovitog programa. Njima su obuhvaćeni različiti sadržaji i metode putem kojih se učenici upoznaju s različitim oblicima nasilja, komunikacijskim vještinama koje nasilje mogu spriječiti ili koje ih uče kako pružiti pomoć žrtvi nasilja, o mogućnostima koje im stoje na raspolaganju ako se nađu u situaciji da su promatrači nasilja, o posljedicama vršnjačkog nasilja za žrtvu, ali i za nasilnika i druge korisne sadržaje poput metoda koje olakšavaju učenje, utjecaja medija na razvoj djece i druge teme koje su dio njihovog svakodnevnog života. U program su uključili i radionice o prevenciji nasilja u školama koje je organizirao UNICEF, a održavali su i tematske roditeljske sastanke o tome kako prepoznati promjene u ponašanju djeteta, što poduzeti i kome se obratiti za pomoć.
Postupanje škole – reakcije na nasilna događanja
Kada ipak do vršnjačkog nasilja dođe, procedura i postupak djelatnika škole, u prvom redu stručnog suradnika psihologa, a onda i svih ostalih, profesora i ravnatelja vrlo je jasna i primjenjuje se bez iznimke. Kad uočimo da je došlo do vršnjačkog nasilja, momentalno ga prekidamo, govori školska psihologica i nastavlja: Razgovaramo zatim s djetetom koje je bilo žrtva, zovemo njegove roditelje i zakonske skrbnike. U slučaju težeg fizičkog nasilja obavještavamo policiju i ukoliko je potrebno odrađujemo liječnički pregled s djetetom, bilo da se radi o ambulantnom pregledu ili o dolasku službe za hitnu liječničku pomoć. Roditelje djeteta se savjetuje i upućuje na dodatna stručna mjesta na kojima mogu potražiti pomoć, ovisno o potrebi. Zatim slijedi razgovor s djetetom nasilnikom, kojem uz stručnog suradnika psihologa najčešće prisustvuje barem još jedan stručni suradnik, koji je ujedno i svjedok razgovora i ponašanja s djetetom. U ovom se razgovoru nastoji doći do uzroka nasilnog ponašanja. S učenikom ne razgovaramo u prisustvu njegovih roditelja, već oni dolaze na razgovor nakon svojeg djeteta. Postupak je dakle vrlo jasan.
Razgovor s djetetom koje je pretrpjelo nasilje, uglavnom za njega, nakon svega, predstavlja olakšanje. To je trenutak u kojem se napokon sve razotkrilo i u kojem će dobiti toliko potrebnu emocionalnu podršku. Najčešće se u razgovoru djeca otvore, iako ne znaju točno objasniti što im je i kako se osjećaju. U ovoj se djeci gomilao otpor od odlaska u školu, ustanovu koja je trebala biti njihovo sigurno okruženje, a postala je izvor nesigurnosti, straha i tuge. Zato je djetetu žrtvi potrebno pružiti podršku. Nije dovoljno samo razgovarati već se trebaju poduzeti i praktične mjere koje mogu biti i dugotrajne, u smislu adekvatne psihološke pomoći u osnaživanju, u tome da znaju odmah prepoznati nasilje i da su spremni drugačije reagirati, objašnjava školska psihologica i dodaje kako se ponekad radi i o stručnoj pomoći koju će djeca dobiti izvan škole.
Nasilnici pak, različito reagiraju. Oni koji su jednokratno nasilno reagirali, uslijed situacije koja je prelila čašu njihove tolerancije, kad ih se suoči s posljedicama njihova postupka najčešće shvate da su pogriješili i da su mogli reagirati drugačije. Njihovo se ponašanje zbog toga može i lakše korigirati. Učenici koji učestalo nasilno reagiraju skloni su optuživanju da su drugi krivi i da su oni zapravo bili isprovocirani. Takva djeca ne smatraju da je problem u njima i stoga odbijaju bilo kakvu pomoć. Nasilnika i žrtvu nikad ne suočavaju, ali postoje metode pokušaja medijacije u kontroliranim uvjetima uz prisustvo više stručnih osoba i to isključivo kod blažih oblika vršnjačkog nasilja kada se može pokušati ostvariti pomirenje i pronaći moguće mirno rješenje na obostranu korist. Djeca u razrednom kolektivu ponekad su također dio procesa, posebno u dijelu prikupljanja informacija o tome što se dogodilo ili što je prethodilo vršnjačkom nasilju. Ponekad smo u razgovoru dobili izuzetno važne informacije o vršnjačkom nasilju koje planiraju, ali koje se još nije dogodilo pa smo mogli djelovati preventivno i spriječiti ga, govori psihologica.
Proces rada sa žrtvom i s nasilnikom je dugotrajan jer su oba djeteta nesretna, trpe i trebaju pomoć, stoga ne završava samim zaustavljanjem vršnjačkog nasilja, kao što ne prestaje ni donošenjem neke od pedagoških mjera koje školi stoje na raspolaganju za sankcioniranje neprihvatljivog i/ili nasilnog ponašanja. Nakon što je proveden cijeli postupak, ovisno o težini nasilja može se izreći usmena opomena, opomena, ukor, strogi ukor i preseljenje nasilnika kao zadnja mjera s kojom škola raspolaže. Moja sugovornica kaže da tijekom svog petnaestogodišnjeg radnog iskustva na radnom mjestu stručne suradnice – psihologice u školi nije imala slučaj preseljenja ni nasilnika ni žrtve, ali smatra da kad roditelji odluče da je preseljenje njihovog djeteta najbolja mjera, obično se to pokaže ispravnim.
Ponašanje roditelja
Opisujući reakcije roditelja, psihologica kaže da su vrlo različite, ali da su u školi u kojoj radi roditelji uvijek bili spremni na suradnju što znači da su prihvaćali prijedloge i sugestije stručnih radnika i surađivali tijekom procesa, a bili su spremni i potražiti stručnu pomoć izvan škole.
O ponašanju roditelja u slučajevima vršnjačkog nasilja razgovarala sam i sa psihologicom iz Centra za pružanje usluga u zajednici u kojem radi s djecom i mladima s razvojnim rizikom, odstupanjem u razvoju i/ili razvojnim teškoćama, akoja kaže da i ona ima uglavnom pozitivna iskustva: U Centru imamo dobre primjere suradnje roditelja s obje strane u situacijama vršnjačkog nasilja. Roditelji često otvoreno traže savjete i smjernice za postupanje s djecom. Uz prihvaćanje stručnih analiza i sugestija te uz motivaciju, zajednički dođemo do ciljeva na kojima želimo raditi. Čestoroditelji ističu vještinu zauzimanja za sebe kao područje na kojemu žele raditi. S druge strane, postoje roditelji, a i djeca koja nisu svjesna uključenosti u vršnjačko nasilje – tada se trudimo za početak osvijestiti im isto, a zatim raditi na ostalim koracima. Uz stručnu pomoć i praćenje, nužan je intenzivan angažman roditelja te ostvarivanje suradnje sa stručnim radnicima radi konzistentnosti postupaka u različitim kontekstima.
Iz primjera ove škole, ali i drugih škola u kojima se problemu vršnjačkog nasilja pristupa s dužnom pažnjom i odgovornošću, pokazalo se da se ne smije zanemariti znatan pozitivan učinak preventivnih mjera. U posljednjem Izvješću pučke pravobraniteljice za djecu, za 2023. godinu, navodi se da je prevencija vršnjačkog nasilja obveza svake škole koja je dužna kreirati svoju preventivnu strategiju (program). Iako je uočen napredak odgojno-obrazovnog sustava unatrag nekoliko godina i u ovom segmentu rada, ipak postoji neujednačenost u postupanju. Moje su sugovornice istaknule da pored preventivne edukacije učenika i roditelja, pažnju treba posvetiti i razvijanju bolje suradnje između različitih relevantnih institucija poput škola, centara za socijalnu skrb, ustanova školske medicine i policije, ali i edukaciji učitelja i profesora. Iz razgovora s kolegama zaključuju da postoji želja i potreba za dodatnom edukacijom o tome kako spriječiti vršnjačko nasilje, ali i kako reagirati u slučajevima kada do njega dođe.
I na kraju, što o tome kažu djeca: Najbolje mjesto za edukacije i učenika i roditelja o svim vrstama nasilja, posebice onog na društvenim mrežama je škola jer svi škole vide kao prirodno mjesto za poučavanje i odraslih i djece. Roditelje bi trebalo poučiti i o štetnosti fizičkog kažnjavanja, reći im da je ono zabranjeno, jer još uvijek dosta roditelja fizički kažnjava svoju djecu. U školi bi svi djelatnici trebali proći edukacije o nasilju nad djecom. U školi bi trebao postojati neki poseban socijalni predmet koji će se odnositi na zaštitu djece od nasilja.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije u okviru programa poticanja novinarske izvrsnosti
