Jedan od kriterija za procjenu kvalitete umjetničkog djela jest onaj koliko je autor u formom ograničeni okvir uspio staviti životne materije i efektno je povezati. To se načelo može primijeniti na bilo koji umjetnički rod i na bilo koji njegov opseg, od minijaturnih djela do onih opsegom golemih.
Za češki se dokumentarni film FC Roma iz 2016. redatelja Tomáš Bojara i Rozálije Kohoutové s obzirom na taj kriterij može reći da je veoma uspješno djelo. U nešto više od sat vremena češki su filmaši od romskog nogometnog kluba i jedne sezone njegovog igranja u najnižem rangu češkog nogometa učinili presjek generalnog položaja Roma u toj državi. Premda autorska intencija da od filma načine potpuni sociološki presjek na momente može biti preočita, ne ostaje dojam da je neki element suvišan. Naprotiv, cjelovita slika jedina može objasniti zašto se romskome klubu u filmu – ali i zaista u realnosti – događa to što mu se događa, naime, da protivničke momčadi ne žele igrati protiv njih. Film spaja bazičnu svakodnevnu razinu s onom visokopolitičkom: većina igrača FC Rome, ako ne i svi, žive u getoiziranom kompleksu zgrada negdje na rubu gradića Dĕčína, kapetan i pomoćni trener momčadi socijalno se uspio uzdići iznad svojih suigrača toliko da radi tek kao terenski komunalac, na utakmicama, ako se protivničke momčadi uopće pojave, situacija je uvijek na rubu i potreban je najmanji incident da se pokrene lavina suspregnute homofobije, a nogometni savezi i češki i europski sve to s distance u bogatim uredima prate i najviše što učine jest zamole igrače da se nakon utakmice svi zajedno fotografiraju s jednom od varijanti poruke “Say no to racism”. I tako u krug.
FC Roma postoji najviše zahvaljujući dvojici ljudi, već spomenutom pomoćnom treneru Pepi i glavnom treneru Pavelu. Znajući da za njihovo sportsko nastojanje postoji plafon koji se naizmjenice pomiče prema gore i onda vraća natrag na istu visinu ili dublje, oni svejedno obilaze djecu i regrutiraju ih za svoj klub s nadom da će ih maknuti od nevolja koje ih čekaju u zatvorenosti geta. Žele ih usprkos svemu naučiti dvjema ključnim vrednotama – hrabrosti i disciplini. Hrabrosti u završnoj sekvenci filma zato što ona znači neodustajanje od duha jednakosti i pravičnosti koji bi u sportu i društvu generalno trebao važiti, a disciplini u epizodi s trenerovim provjeravanjem urednosti đačkih knjižica zato što ‘moraju biti veći Česi od samih Čeha’ ili ‘triput bolji od najgoreg’ ili kako već glasi to mukotrpno načelo čijim bi ispunjavanjem trebali steći prihvaćenost.
Film ipak jednom kratkom epizodom probija okvir ove priče i prelazi u sferu antropologije (uronjene, dakako, u politički i socijalni kontekst). Dok se voze na utakmicu, dvojica trenera komentiraju sve veći broj muslimana koji žive u njihovom gradu i pokazuju tada slične oblike ksenofobije koju oni sami trpe od većinskog češkog stanovništva. Film u tom djeliću ne ide dalje od scene komentiranja, navodeći gledatelje da pomisle da stvari nisu crno-bijele i da lanac homofobije nema završetka. Epizoda s komentiranjem muslimana, iako za cijelu filmsku priču sporedna, stavljena je u film vjerojatno zato da se izbjegne idealizacija Roma i da se pokaže da ljudi kao takvi u istim uvjetima reagiraju na isti način. Međutim, ovakva nadhistorijska istina vrlo lako može odvesti u relativizaciju i udaljiti od konkretnih problema s kojima se neka društvena skupina sada i ovdje nosi. Film FC Roma cjelovito je dokumentirao ono s čime se Romi kao najmarginaliziranija europska zajednica suočavaju dok u sportu vide svoj izlaz. I gledatelj na to ne može ostati imun.
