Dolazak Roma u Europu približno se poklopio s nastankom kapitalizma. Koincidencija nije samo vremenska budući da su se zakoni protiv skitanja kao načina života opasnog za nastajući sustav poklopili s prvim zakonima protiv nomadskog načina života Roma. Kasnije su se tome pridružile, prisutne naprimjer kod filozofa Immanuel Kanta, osude romskog načina života kao prijetnje za građanski poredak. U suvremenosti se o položaju Roma unutar kapitalizma govori s pozicije teorije rasnog kapitalizma prema kojoj sprega rasizma i kapitalističke akumulacije stavlja Rome u začarani krug prekarizacije.
Kažnjavanje skitnje u ranoj fazi kapitalizma
Prema jednom od osnovnih određenja, kapitalizam je ekonomski sustav, dominantan u Zapadnom svijetu nakon ukinuća feudalizma, u kojem se većina sredstava za proizvodnju nalazi u privatnom vlasništvu i u kojem su proizvodnja i raspodjela prihoda uglavnom vođeni djelovanjem tržišta. Nadalje, prema jednoj od najutjecajnijih studija o izvorima kapitalizma, kapitalizam nije neizbježna posljedica ljudske prirode niti je samo nastavak razvoja starijih praksi trgovine, nego se njegov nastanak može smjestiti u konkretan kontekst kasnosrednjovjekovnog i ranog modernog agrarnog društva u Engleskoj. Nastanak kapitalizma izravno je povezan s trgovanjem zakupom zemlje za obrađivanje uslijed čega je dio seljaka izdržao tržišnu kompetitivnost i postao agrarnim kapitalistima, dok je dio postao najamnim radnicima koji su morali prodavati svoju radnu snagu. Uz ostale, šire procese kao što je razvoj globalne trgovačke mreže, proces proletarizacije pratilo je i okrupnjavanje i prisvajanje posjeda koje je dodatan broj seljaka lišilo pristupa zemlji. Kao rezultat, velik dio ruralne populacije bio je osiromašen i prisiljen otići u gradove kako bi ondje potražili posao, no s obzirom da su radni uvjeti u tadašnjim proizvodnim pogonima bili izuzetno teški i s obzirom da je odlazak u grad za seljake bio velika promjena, mnogi od njih nisu imali drugog izbora nego postati prosjaci i skitnice. Prijelaz s feudalizma na kapitalizam posebno se, dakle, prelomio na takvim skitnicama, što je u svojoj analizi nastanka kapitalizma zorno pokazao i Karl Marx govoreći o sili i nasilju koje su državni organi morali upotrijebiti kako bi ljude pretvorili u radnike i utemeljili kapitalistički način proizvodnje.
Otkako su se od otprilike 15. stoljeća nastanili u većem dijelu Europe, Romi su postali dio općih socijalnih, ekonomskih i političkih kretanja. Kako pokazuje Laura Sorena Tittel u radu “Rasne i socijalne dimenzije antiromizma. Reprezentacija ‘Cigana’ u političkoj teoriji”, engleski zakoni protiv siromaštva i skitanja iz ranog 16. stoljeća (…) poklopili su se s prvim modernim antiromskim zakonima u Engleskoj pod Henryjem VIII. Ovako je, primjerice, glasiojedan od zakona protiv skitanja iz tog razdoblja: Stari i radno nesposobni prosjaci dobit će dozvolu za prošenje. Nasuprot tome, snažne skitnice bit će bičevane i zatvorene. Zavezat će ih se za stražnji dio kola i bičevati sve dok im krv iz tijela ne poteče, a zatim se moraju zakleti da će se vratiti u svoje rodno mjesto ili u mjesto gdje su živjeli zadnje tri godine i da će se ‘dati na rad’. Iste godine, 1530., kada je donesen ovaj zakon, u Engleskoj je donesena i “Odredba o Egipćanima”, po sadržaju veoma slična odredbama protiv skitanja. Ta je odredba ‘Egipćanima’, odnosno Romima, dala rok od 15 dana da napuste zemlju, zabranila im je daljnje useljavanje i kao takve ih je optužila za skitnju, proricanje i pljačkanje, što su optužbe istovjetne optužbama koje su zadesile i skitnice. Situacija se u narednim desetljećima samo pogoršala jer su kazne za skitnice i ‘Egipćane’ postale još strože.
U ovoj ranoj fazi razvoja kapitalizma, sprega policijskog zakonodavstva i ekonomskog sustava bila je snažna, o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da su prvi zavodi za zapošljavanje bili osnivani u policijskim postajama u svrhu kriminalizacije skitnje i prisilnog uvođenja u sustav rada. Nakon te prve faze prisiljavanja na rad i nakon što se sustav počeo stabilizirati, uslijedila je druga faza u kojoj je za njegovu održivost bio potreban višak radno sposobnog pučanstva, ili, kako ga Marx naziva, rezervna armija rada. S tim u vezi treba reći da Marx skitnju ili, općenito, boravak izvan sustava – danas u tu kategoriju spadaju, naprimjer, dugotrajno nezaposlene osobe – nije promatrao kroz rasnu optiku, nego kao socioekonomski efekt funkcioniranja sustava u kojemu su nezaposlenost i siromaštvo nužni za sustav jer po principu ‘mi možemo raditi za manje’ (iz perspektive posloprimca) ili ‘oni mogu raditi za manje’ (iz perspektive poslodavca) doprinose očuvanju niske razine plaća.
Kako bi proširila tu socioekonomsku kategoriju pučanstva izvan sustava, Laura Sorena Tittel se u svom radu obraća Immanuelu Kantu i njegovom percipiranju Roma kao nesposobnih za prilagodbu i rad zbog njihovog identiteta i nomadskog načina života. Kantov nazor podudarao se s dominantnim nazorom i s vremenom je naziv ‘cigan’ postao fleksibilna rasna i socijalna kategorija u koju je moglo ući sve što predstavlja trajnu prijetnju buržujskim i kapitalističkim normama.
‘Sav je kapitalizam rasni kapitalizam’
Pojam rasnog kapitalizma prvi je sustavno opisao američki politolog Cedric J. Robinson u knjizi Crni marksizam. Nastanak crne radikalne tradicije iz 1983. godine. Značenje samog pojma jest u tome da povijest kapitalizma uvelike počiva na izvlačenju socijalne i ekonomske vrijednosti pripadnika marginaliziranih rasnih skupina, najčešće crnaca. Robinson je išao i dalje od toga tvrdeći da je sav kapitalizam inherentno rasni kapitalizam, odnosno da sustav u svom opstanku nužno počiva na radikalnoj diferencijaciji skupina ljudi: razvoj, organizacija i širenje kapitalističkog društva, govorio je Robinson, u bitnome su vođeni rasnim smjerovima.
Kao početak rasnog kapitalističkog iskorištavanja dio teoretičara uzima 17. stoljeće i uspostavu atlantske trgovine robljem. Međutim, povjesničar Robin Kelley u osvrtu na Robinsona tvrdi sljedeće: Robinson je osporio ideju da je kapitalizam bio revolucionarna negacija feudalizma. Umjesto toga, kapitalizam se pojavio unutar feudalnog poretka i procvjetao je u kulturnom podneblju Zapadne civilizacije koja je već temeljito bila prožeta rasizmom. Kapitalizam i rasizam, drugim riječima, nisu raskinuli sa starim poretkom nego su se razvili iz njega kako bi stvorili moderni svjetski sustav ‘rasnog kapitalizma’ ovisnog o ropstvu, nasilju, imperijalizmu i genocidu. Kapitalizam je bio ‘rasni’ ne zbog neke zavjere da se razdvoji radnike ili da se opravda ropstvo i razvlaštenje, nego zato što je rasizam već prožeo zapadnjačko feudalno društvo. Prvi europski proleteri, završava Kelley, bili su rasni subjekti (Irci, Židovi, Romi ili Cigani, Slaveni itd.) i oni su bili žrtve razvlaštenja, kolonijalizma i ropstva unutar Europe. Iako je, dakle, rasizam kao proces tretiranja razlika unutar društvenog poretka kao prirodnih prisutan onkraj povijesnih periodizacija pa se antički rasizam razlikuje od modernog kapitalističkog, uloga je rasizma u kapitalizmu specifična zato što je on – metodama nabrojanim u prethodnom Kelleyjevom navodu – doprinio izgradnji jednog globalnog sustava.
Nakon što je ponudio analizu uloge rasne diferencijacije u razvoju kapitalizma, Robinson je na osnovu toga detektirao aktere koji bi mogli potaknuti temeljitu promjenu. Kao glavnog oponenta zapadnjačkoj civilizaciji, a time i rasnom kapitalizmu, Robinson je uzeo crnački radikalizam budući da se crnačka populacija nalazi u korijenu kapitalizma, prvo kao ropska radna snaga, a u drugom, emancipiranom koraku kao osloboditelj potlačenih.
Danas se u govoru o rasnom kapitalizmu na Zapadu najčešće spominju slučajevi teških uvjeta rada, rasne stambene segregacije, rasnih razlika u pristupu zdravstvenoj skrbi, okolišnog rasizma povezanog s većom izloženošću nezdravim uvjetima života itd., zbog čega se nebjelačko stanovništvo trajno nalazi u mnogo nepovoljnijem socioekonomskom položaju od bjelačkog.
Začarani krug prekarizacije Roma i Romkinja
Tijekom zadnjih desetak godina u rasprave o vezi između kapitalizma i rasizma ulazi i romsko stanovništvo u Europi. Autorima i autoricama koji su se bavili tom vezom pripadaju Anna-Sophie Schönfelder, Laura Sorena Tittel, Barbora Černušáková, Angéla Kóczé, Cristina Raţ, Maja Solar i drugi. Pitanje zajedničko svima njima moglo bi se svesti na sljedeće: na koji se način putevi socioekonomske marginalizacije Roma razlikuju od puteva drugih skupina stanovništva koje se nalaze u prekarnom položaju, odnosno kakva je socijalna i ekonomska pozicija Roma i Romkinja u kapitalizmu i koji su uzroci te pozicije?
Iznimno veliku zastupljenost europskih Roma u slabim radnim uvjetima veoma je dobro u svom članku iz 2021. godine„Romski radnici pod češkim rasnim kapitalizmom“ predstavila Barbora Černušáková. Ona je kao dva glavna uzroka današnjeg izdvajanja Roma iz stabilnog zaposlenja ustvrdila spregu općenitog povećanja ‘relativnog viška stanovništva’ – što je rezultat deindustrijalizacije u 1990-ima – i simultanog povećanja rasizma i rasijalizacije romskih radnika u postsocijalističkom razdoblju. Češki kontekst, sličan kontekstu cijelog nekadašnjeg Istočnog bloka, određen je od početka ‘90-ih slabljenjem državne zaštite radništva zajedno s fluktuirajućom potražnjom za radom. Černušáková je način na koji se jačanje rasizma prema Romima uklopilo u taj proces opisala ovako: od 1990-ih, velik broj i Roma i ne-Roma koji su bili otpušteni s poslova u punom radnom vremenu u industrijskom sektoru ušli su u formalni, kratkoročni oblik zaposlenja obilježen niskom plaćom i slabom zaštitom radnog mjesta.
Ovo je slučaj začaranog kruga budući da Romi kao jeftina radna snaga privlače kapital kompanija koje ih onda uslijed njihove nezaštićenosti – jer često se radi o neprijavljenim radnim odnosima ili ‘radu na crno’ – mogu prilično jednostavno po potrebi zapošljavati i otpuštati. Država pak u procesu prekarizacije sudjeluje svojim programima zapošljavanja koji, iako posebno fokusirani na njih, po inerciji usmjeravaju Rome prema stigmatiziranim, slabo plaćenim i opasnim radnim mjestima. Odatle, naposljetku, proizlazi perpetuiranje rasnih predrasuda o Romima kao nezaposlenima ili na marginama društva – kada rade, rade na teškim i slabo plaćenim poslovima koji su nerijetko izvan službene evidencije zaposlenih, što dodatno pojačava stereotip o njihovoj nezaposlenosti.
Ako se stvar pogleda rodno diferencirano i iz perspektive teorije socijalne reprodukcije, ovakva pozicija, upozorava Černušáková, dodatno opterećuje Romkinje koje se uz reproduktivni kućanski rad moraju brinuti i o stvaranju prostora za emocionalni oporavak [muškaraca] uslijed dehumanizacije, iscrpljenosti i rasističkih muka.
Romski feminizam kao nulta točka kritike sustava
Od svih gore spomenutih teoretičarki veze između rasnog kapitalizma i Roma, možda je najdalje u analizi i kritici otišla Maja Solar u seriji tekstova “Romski feminizam” i u tekstu “Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice”. S obzirom da se Rome redovito ističe kao najranjiviju skupinu europskog društva te da su Romkinje još dodatno ranjive zbog prevladavajuće patrijarhalnosti romskih zajednica, Solar romski feminizam uzima kao polazište za razmišljanje o široj transformaciji sustava: romski feminizam, govori Solar, ako je čvrsto povezan sa marksističkim feminizmom, vidim kao ekspanzivno polazište za svaki feminizam čiji su ciljevi oslobodilački. Odnosno, vidim ga kao teorijsku perspektivu koja ima kapacitet artikulirati složenost odnosa eksploatacije i moći unutar sfera proizvodnje i reprodukcije, te odatle zacrtati korake u pravcu otpora i antikapitalističke transformacije. Nakon definiranja početne pozicije, Solar suprotstavlja dvije tendencije u borbi za emancipaciju Romkinja. Jedna je danas dominantno djelovanje preko nevladinih udruga, djelovanje koje Solar naziva reformatorskim ili ga opisuje, pozivajući se na Arundhatija Royja, kao endžiozijaciju otpora. Glavna zamjerka upućena ovoj tendenciji jest ta što je umjesto adresiranja kapitalizma, kao sistema koji proizvodi rasijalizirane, etnicizirane, orodnjene i klasne pozicije, fokus […] na uključivanju u postojeći kapitalistički sistem ili napadu na “sistem patrijarhata” i bijegu u male depolitizirane svjetove. Međutim, uključiti se, kaže dalje Solar, donekle mogu samo Romi i Romkinje koje već imaju ekonomsko-političke privilegije, ili kojima je to realno moguće dostignuće, ili nekolicina koja će imati sretne okolnosti da nadiđu društvene okolnosti. A za najveći dio Romkinja i Roma, kojima je to nemoguće i koji su zbog toga marginalizirani_e, valja propisati mirijade strategija, dokumenata, izvještaja, mjera, akcijskih planova i osmisliti bezbroj projekata koji će im, navodno, otvoriti put u postojeći sistemski raj. Iako su, dakle, endžioovski programi puni riječi ‘inkluzija’, neoliberalni režim akumulacije teži logici ekskluzivnosti, odnosno produbljivanju socioekonomskih razlika.
Pozicija na kojoj se Solar nalazi jest, kao prethodno u slučaju Černušákove, ona teorije socijalne reprodukcije: Romkinje su u kapitalistički režim rada uključene socijalno-reproduktivnim radom obnove rasijalizirane, etnicizirane radne snage, kao i u slojeve neformalne, nisko kvalificirane i jeftine formalne radne snage. Umjesto da im se pristupa mnogobrojnim strategijama za podizanje svijesti i osnaživanje žena, koje su pod velikim utjecajem kulturalizacije onoga što bi trebalo biti političko i ekonomsko, Solar inzistira na horizontalnom povezivanju borbi Romkinja s borbama drugih potlačenih društvenih skupina protiv strukturnih uvjeta njihove potlačenosti, dakle protiv kapitalizma kao takvog. Jer konačno polje inkluzije do kojeg bi se osnaživanjem trebalo doći jest tržište sa svim njegovim ambivalentnostima pa se depolitiziranim osnaživanjem, završava Solar, postojeće stanje normalizira i opća socioekonomska nejednakost produbljuje.
Korist sustavnosti rasnog kapitalizma
Uvođenje zaključaka teorije rasnog kapitalizma u bavljenje položajem Roma i Romkinja donijelo je korisno proširenje s uže kulturne, etničke ili rodne razine na širu sistemsku. Krajnji doseg u tom proširenju jest onaj kojeg u svojim radovima nudi Maja Solar gdje se opresiju Romkinja, jer se nalaze na presjecištu rodne, socijalne, političke i ekonomske opresije, uzima kao polazište za kritiku i promjenu kapitalističkog sistema. Iako su zahtjevi za sistemskom promjenom iznimno veliki, sâmo detektiranje problema na toj razini potrebno je kao prvi korak.
