Godine 2022. pjesnik, prevoditelj, dramski pisac i urednik Damir Šodan objavio je Ima li pjesnika u Monte Carlu, jednu od boljih antologija suvremenog europskog pjesništva ne samo u hrvatskoj i regionalnoj književnoj kulturi; ako se suzdržimo od vrijednosnih prosudbi, Šodanova antologija geografski je najiscrpnija antologija suvremenog europskog pjesništva jer pokriva poeziju doslovce svake europske države te, da ne ostane samo na tome, regija unutar većih država koje se jezično dovoljno razlikuju.
U zbirci se tako nalaze pjesnici i pjesnikinje iz, za glavne tokove, pjesnički redovito nevidljivih država kao što su Andora, San Marino, Lihtenštajn i Vatikan (s Karolom Woytilom aka papom Ivanom Pavlom II kao predstavnikom). Kao na Eurosongu ili kvalifikacijama za kontinentalno nogometno prvenstvo, Europi su pridruženi i Kazahstan, Armenija, Azerbajdžan i Gruzija. Ne bismo imali ništa protiv da se uključilo i Australiju. Ali imamo protiv toga da se pogled širi u daljine, a da se istovremeno pogled ni ne zaustavi na ono što je više nego pred nosom – romsku književnost. Književnost, naime, naroda koji od Vatikana ima 15,000 puta više pripadnika (iako, striktno gledano, ne postoji, koliko mi je poznato, netko tko bi se zvao Vatikanac ili Vatikanka). I ne samo to: književnost naroda kome, da se uzme samo jedan od mnoštva, pripada dobitnik književne nagrade koju su prije njega dobili Orhan Pamuk, Italo Calvino i Haruki Murakami. O Jovanu Nikoliću se, naime, radi.
Znamo da Romi nemaju svoju državu i da zbog toga formalno ne zadovoljavaju glavni kriterij Šodanove antologije. Znamo i da, kad bi i htjeli stvoriti državu (jer ta ideja je negdje u pozadini prisutna), materijalni, socijalni i politički kapaciteti – o teritorijalnim uvjetima da ne govorimo – toliko su nedostatni da bi taj proces, u najboljem slučaju, trajao nekoliko desetljeća. I moramo spomenuti, ti su kapaciteti nedostatni zbog višestoljetne represije koju trpe od onih koji ih ne vide ili, ako ih vide, vide ih na vazda jedan te isti preziran način. Ako europsku književnost čine književnosti europskih država, Romi još dugo u njoj neće biti prisutni. Ako i svjetsku književnost, da odemo dalje, čine književnosti svjetskih država, opet neće biti prisutni. Ili će biti prisutni kao Romi Francuzi, Romi Nijemci ili Romi Amerikanci, što vodi pitanju o tome što u takvom pripajanju ostaje od njihovog romskog identiteta (a u našem je svijetu pitanje etničkog identiteta, više nažalost nego nasreću, još uvijek ipak relevantno).
Možda prepoznavanja književnosti nema bez političkog prepoznavanja. Jer bolno je paradoksalna činjenica da zbog slijeđenja principa mjesta u antologiji zauzimaju gotovo nasilu uvedene državice, a jedan narod, narod svih država i bez države, narod od 12 milijuna ljudi, čija djela u njegovoj mladoj književnoj tradiciji kvalitetom nadilaze brojne uključene državljane, svog predstavnika ili predstavnicu, barem pod okriljem neke države, nema.
Možda bi se, u nekom zamišljanju nastavka ili dodatka europske antologije, moglo otvoriti rubriku manjinska europska književnost. Ali jesu li Romi zaista europska manjina, s populacijom koja bi mogla tvoriti srednje veliku europsku državu?
Šodan je u svojoj antologiji ispoštovao načelo – iz svake države barem po jedan pjesnik ili pjesnikinja. Romi su granica tog načela. Iako im po njemu u ‘antologiji suvremene europske poezije’, kako glasi podnaslov, nema mjesta, stoje u pozadini svakog pjesnika svake uključene države i svojom bezdržavnošću nadilaze to načelo. Utoliko su, možemo reći, slobodniji. Istina, tegobno slobodniji jer državnost donosi moć i samim time uključenost u jednu ovakvu antologiju.