Danas u Republici Hrvatskoj veći dio romskog stanovništva čine Bajaši, koji se razlikuju od drugih romskih skupina ponajprije po tome što ne govore romskim jezikom (romani chib), već starorumunjskim dijalektom ljmba bajash. Upravo ih po tome u Hrvatskoj nazivaju Bajašima, a u drugim europskim zemljama Banjašima i sl. Kako je došlo do ove podjele unutar romske zajednice? Odgovor se mora pronaći u prošlosti i to u razdoblju druge polovine 14. stoljeća, kada Romi naseljavaju područje jugoistočnoeuropskih država. Jedan dio tog područja bile su rumunjske kneževine Vlaška i Moldavije, u kojima su oni nakon doseljavanja bili porobljeni. Naime, oni su tada postali vlasništvo države, plemića (bojara) i crkve. Romi su bili prodavani među njihovim vlasnicima ili su davani kao dio otkupnine ili za dugove Turcima i Tatarima te u zamjenu za stoku. Također, iz povijesnih izvora saznajemo kako su davani kao vjenčani pokloni, vjerski pokloni manastirima, a bili su predmet nasljeđivanja (oporuka) ili kao dio miraza. Oni robovi koji su bili u vlasništvu države većinom su bili nomadi, za razliku od crkvenih (manastirskih) romskih robova koji su većinom bili sedentarni i vršili razna obrtnička zanimanja. Plemićki (ili bojarski) romski robovi većinom su radili u njihovim kućanstvima i poljima. Postojale su i uže podjele unutar romskih robova, posebice po poslovima koje su obavljali, poput ispiranje zlata, obrade drveta, trgovanja i sl. Romi kao robovi nisu imali nikakva prava, pred vlastima za njih su odgovarali njihovi gospodari te su oni mogli s njima samostalno raspolagati, kažnjavati bičevanjem te dozvoljavati ili zabranjivati njihovu ženidbu. Romima je bilo zabranjeno govoriti vlastitim jezikom, zbog čega su oni tokom vremena govorili starorumunjskim dijalektom ljimba d bjaš. Takav položaj Roma kao robova u ovim kneževinama bio je sve do prve polovine 19. stoljeća, kada dio rumunjskih plemića započinje proces njihovog oslobađanja od ropskog položaja ili emancipacije. Ideje francuske revolucije o pravima ljudi sve više su utjecale na javnost i vlasti da ropstvo smatraju kao oblik barbarstva, suprotno vjerskim i ljudskim (humanim) načelima. Ovi plemići zagovarali su da Romi postanu seljaci te obrađuju zemlju i plaćaju određene poreze. Romski državni robovi bili su oslobođeni (emancipirani) 1843., a četiri godina kasnije oslobođeni su robovi Crkve (manastira). Završna odredba emancipacije Roma iz statusa robova bila je donesena 1855. za Moldaviju i godinu kasnije za Vlašku kneževinu. Vlasnici robova dobili su novčanu kompenzaciju od strane države za oslobađanje Roma. Za vrijeme ovog procesa, a posebno nakon donošenje završnih odredbi o emancipaciji Roma, slijedio je novi val migracija Roma s tog područja u druge dijelove Europe.
Jedan dio Roma Bajaša u prvoj polovini 19. stoljeća naseljavaju hrvatska područja, posebice područje Međimurja, Podravine, a zatim i područje Slavonije.
Među prvim vijestima o njihovoj prisutnosti na hrvatskim područjima, objavio je sredinom prosinca 1850. zagrebački list Luna. Belletristisches Beiblatt der Agramer Zeitung. U članku se opisuju Romi iz okolice Virovitice kao nomadsko pleme koje boravi u slavonskim prašumama, a tamo uz dozvolu vlasnika određenog posjeda obrađuju drvo i iz njega izrađuju raznu drvenu opremu, korita, lopate, drvene žlice i sl. Ove drvene (kućanske) proizvode prodaju na području između rijeka Drave, Dunava i Save. Četiri godine kasnije zagrebačke Narodne novine objavljuju oglas osječkih podžupanijskih vlasti iz kraja veljače 1854. za vojnim dezerterima. Jedan od njih bio je Marko Kostić, za kojeg je navedeno da je zanimanjem “ciganin koritar” iz općine Valpova i mjesta Petrevci (Petrijevci). O Romima Koritarima više se moglo saznati u javnosti iz članka koji je Ferdo Hefele objavio 1890. u časopisu Vienac, navodeći kako Koritare narod smatra “ciganima” što njih same “vrlo vriedja, pa često i do suza gane”. Ovi Romi sebe smatraju “pravim Rumunjima” koji su se doselili “prije mnogo godina iz Rumunjske”, kada su ovamo došli “njihovi djedovi” prodajući “koritarsku robu” i živjeli su između rijeka Save i Drave. Hefele zatim spominje da se većina Koritara na hrvatskim područjima, ponajviše u virovitičkom i đurđevačkom kotaru, preziva Bogdan i Balog. Oni su rimokatoličke vjeroispovijesti, nomadski se kreću i borave privremeno ondje gdje nađu pogodnu šumu drveće topole i tamo izgrade privremene kolibe i šatore. Iz drveće topole zatim izrađuju “žlice, kuhače, tvorilca, zdjele, struganje, škripe i korita, ili kako oni vele, izradjuju; lingure, majeri, muždavi, trokuri i trocemari (molde)”. A kako oni prema njemu izgledaju, on piše:
…Koritari, većim dielom sirotinja, prikazuju nam se otrcani i dosta zapušteni ljudi romanskoga tipa, dugih vlasi i pletenica na mužkih glava. Poduga im brada nije pregusta, lice zagasito, oči crne i vatrene, stasa su i tiela vitka, ali jaka; odjeveni su u duge biele kabanice, što im prekrivaju dosta kratke gaće ljeti; nose opanke (opinš) na nogama, a pod malenim okruglim šeširom ili šubarom visi duga crna ili bar zagasita ispremiešena kosa, a medju njom i po koja pletenica. Na putu ide mužkarac naprid s batinom pod pazuhom ili općen ramena sa dva do tri korita, a žena ga u bielom kratko krojenom ruhu sliedi, pletenice si pokrivši odugačkom bielom maramom. Lulu zavalio mužkarac od navade u zube, a žena od dugog časa, pa će pod teretom izradjene svoje robe dospiti u grad ili od tržišta do pazara…” [Ferdo Hefele, “Koritari” [Koritari]. Vienac, 22/46 (1890.), str. 742].
Valpovački vlastelinski šumar Stjepan Hankonyi je iste godine kada Hefele objavljuje svoj rad, pisao o šumama u slavonskoj Podravini i tom prilikom je opisao Koritare i njihov način života. Tako on piše kako oni izrađuju osim korita i “lopate za pekare i gospodare” i “vretenca” za “domaće pučanstvo”. Koliko su dobri majstori bili Romi svjedoči i primjer koji se dogodio u listopadu 1914. u nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, a koje je tada bilo prenamijenjeno u vojničku bolnicu, budući da je prije nekoliko mjeseci započeo Prvi svjetski rat. Tamo je nakon oluje pao jablan i on je otežavao prolaz do bolnice te su taj jablan kupili Romi Bajaši i istodobno omogućili pristup bolnici. O tome su tada pisale novine:
…Za onoga velikoga ciklona, što je nemilice poharao našu okolicu, osobito šume, srušila su se i četiri ogromna debla u nadbiskupskom sjemeništu, načinivši dosta štete na ogradi i nasadima. Sad su došli Cigani koritari, koji će ta debla koristonosno upotriebiti. Debla su izpilili na veće i manje komade, te sad prave od toga korita. Kako imade u ‘om vrtu još nekoliko ovakih stabla koja su već uslied starosti trošna, to će oni i ova oboriti i iztesati u korita. Došlo je ovamo vise kola muškaraca, žena i djece, koji si načiniše u vrtu pravi logor. Cio dan čuješ odzvanjati udarce sjekire, tamo podalje pod čadorom kuhaju žene, djeca marljivo skupljaju trijeske i slažu u svežnje, te prodavaju po kućama. Kako je u nadbiskupskom sjemeništu sad pričuvna bolnica ‘Crvenoga Križa, to je ova idilička, u tom vrtu nimalo običajna slika, još šarenija. kad dodju po danu onamo ranjenici raznih pukovnija i narodnosti. Tuj vidiš pješaka, ondje se uz Bošnjaka šeće dalmatinski domobran, tamo se skupili magjarski vojnici, ovdje se sastali vojnici njemačke narodnosti, svi gledju sad te Cigane, koji upravo marljivo zaradjuju svoj kruh. Pripominjemo, da to nisu oni naši obični Cigani, kako ih poznajemo sa sajmova i okolice, već je to posve jedna druga, radina rasa, kojoj je specialitet ta izradba korita. Liep je prizor, kad na večer posjedaju pod Čadorima oko vatre, zapuše svoje lule pa počnu u svom jeziku živo razgovarati, odmarajući se od dnevna rada, dok i njima ne dodje san na oči i čas počinka, a onda liegaju po kolima, dok se na pogaslim ognjištima još dugo u noć svjetlucaju zadnje iskre pod pepelom… (“Cigani koritari u nadbiskupijskom smjeništu”, Jutarnji list 8.10.1914., br. 833, str. 5).
I uoči Drugog svjetskog rata pisalo se o Romima Koritarima kao cjenjenim obrtnicima, što pokazuje primjer Stjepana Vranješa, koji u kolovozu 1939. u zagrebačkom dnevnom listu Novosti piše o Romima Koritarima kao vrijednim radnicima. Zatim posebno opisuje kako bi oni zakupili određenu šumu, najčešće jablana ili topola, te bi pokraj te šume razvili šatore i tamo živjeli dok ne bi iscrpli svu drvnu građu i iz nje izrađivali korita, koja su bila poznata “kao dobra i trajna”. Tako je poznato kako su Romi Koritari 1919. od zagrebačkih gradskih vlasti za 17.000 kruna kupili šumicu kraj željezničkog mosta, gdje su si podignuli kućice i od tamošnjeg drva uspješno izrađivali i prodavali korita. Zanimljivo je zatim navesti kako su uoči Drugog svjetskog rata Romi Koritari s bjelovarskog područja dolazili radi kvalitetnog jablanovog drva u Zagreb, gdje su privremeno u ljeto 1940. živjeli na području Jaruna, a drvo obrađivali na Črnomercu. Slično su činili i Romi Koritari iz Srijema koji su čak do Zagreba (u Maksimir) dolazili radi jablana iz kojih su pravili koritara. Osim toga, seljaci su Rome Koritare unajmljivao kako bi od određenog dijela šume izrađivali svoje proizvode, nakon čega bi se oni u neposrednoj blizini samog mjesta rada privremeno ulogorili. Svoje proizvode su prodavali ili mijenjali za odjeću ili za živež na seoskim domaćinstvima.
No, onda je sve ovo prekinuo Drugi svjetski rat, u kojemu su i Bajaši stradali, posebno oni koji su živjeli izvan područja Međimurja i Baranje, koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata okupirala Mađarska. Velike bajaške zajednice u Srijemu, posebice u okolici Vinkovaca i Slavonskog Broda, bile su deportirane sredinom 1942. godine u jasenovački sustav logora, gdje su ubrzo po dolasku bili mučeni i ubijeni. Oni Romi Bajaši koji su živjeli na okupiranim područjima Međimurja i Baranje bili su sve do kraja 1944. pošteđeni ovakve genocidne politike, no tada na vlast u Mađarskoj dolaze pronacističke mađarske vlasti Strelasti križevi (Nyilaskeresztes Pàrt), slični po politici ustaškim vlastima, koji su tada započeli deportaciju Roma Bajaša u nacističke logore. Takva politika mađarskih vlasti prema Romima prestala je u travnju 1945. završetkom Drugoga svjetskog rata. Na međimurskom području mađarske su vlasti izgradile logore u Draškovcu i Čakovcu, u koje su od kraja 1944. do travnja 1945. deportirani Romi iz logora u Velikoj Kaniži. Poznato je kako se krajem prosinca 1944. odvijala deportacija Roma iz naselja kod Trnovca u logor Komárom. Vjerojatno je da su deportirani Romi i iz drugih dijelova Međimurja, poput Kotoribe i Kuršanca. Osim logora Komárom, deportirani su i u druge (tranzitne) logore, poput onoga u Nagykaniszi. Neki pretpostavljaju kako je krajnje odredište tih Roma trebao biti logor Dachau. Dio Roma stradao je na putu do logora i u njima. Poslije kapitulacije mađarskih vlasti u kasnu zimu i rano proljeće 1945., romski su zatvorenici iz njihovih logora oslobođeni te su se vraćali u svoja mjesta u Međimurju. Posebno je zanimljiv slučaj Roma koji su se krajem ožujka 1945. vraćali iz Nagykanisze, a dio ih je tada stradao u selu Draškovec tijekom bombardiranja. I ove romske žrtve bile su poput drugih zanemarene poslije rata i tek prije desetak godine im je u sjećanje na njih podignut križ na mjesnom groblju u Draškovcu i tamo se održavaju komemoracije.
Literatura:
“Cigani koritari u nadbiskupijskom smjeništu”, Jutarnji list 8.10.1914., br. 833, str. 5.
Danijel Vojak, U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. – 1941 [In the eve of war: Roma in Croatia 1918 – 1941]. Zagreb: Romsko nacionalno vijeće – Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”, 2013.
Danijel Vojak, “Suffering of the Bayash in Independent State of Croatia During World War II”. U: Boyash Studies: Researching ‘Our People’, ur. Annemarie Sorescu-Marinković, Thede Kahl, Biljana Sikimić. Berlin: Frank & Timme GmbH, 2021, str 353 – 378.
“Die Zigeuner in Ungarn und Slawonien.” Luna. Belletristisches Beiblatt der Agramer Zeitung, 14.12. 1850., br. 50, str. 200.
Ferdo Hefele, “Koritari” [Koritari]. Vienac, 22/46 (1890.), str. 742 – 743.
Stjepan Harkonyi, “Šume u slavonskoj Podravini”, Šumarski list, 1.7.1890, br. 6, str. 241 – 254.
