Ruth-Gaby Vermot-Mangold je političarka i antropologinja te pokretačica mreže mirovnih aktivistica “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005.“, uključujući one iz Hrvatske i regije. Od 1995. do 2008. bila je zastupnica u švicarskom parlamentu i Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u Strasbourgu, gdje je, među ostalim, bila i glasnogovornica za konfliktna područja Južnog Kavkaza. U ime Vijeća Europe, Vermot-Mangold istraživala je femicide u Meksiku i slučajeve trgovine organima i ljudima te ilegalnog posvajanja djece u istočnoj Europi. Koautorica je Konvencije Vijeća Europe o suzbijanju trgovanja ljudima čiju je provedbu pratila u raznim zemljama. Nakon studija antropologije i sociologije, nekoliko sam godina radila u različitim afričkim zemljama na ženskim i ljudskim pravima. U Švicarskoj sam se udala i postala majka dviju kćeri. Profesionalno sam vodila obrazovni ured ‘Treći svijet’, razvijala školske materijale i uvela ovu temu u obuku i daljnje obrazovanje nastavnika. Godine 1988. osnovala sam konzultantski ured ‘Hekate’ i savjetovala žene u profesionalnim sukobima i procesima donošenja odluka, započinje naš razgovor Vermot-Mangold. Danas je predsjednica udruge nasljednice “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005.” feminističke organizacije “PeaceWomen Across the Globe”. Organizacija je fokusirana na ulogu žena u transformaciji sukoba i njihovom konkretnom sudjelovanju u mirovnim procesima.
Imajući na umu da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek 1971. godine i da su morale čekati gotovo 15 godina na ukidanje propisa o zapošljavanju uz izričito odobrenje svojih supruga, kako vam je tada bilo biti mlada žena?
Uskraćivanje ženama prava glasa značilo je da su žene godinama bile lišene svojih ženskih prava i ostale isključene iz procesa političkog odlučivanja. Činjenica da su se žene godinama borile za svoju političku participaciju ima posljedice i danas jer i sada isključivo muški pogled na političke odluke i zbivanja oblikuje društvo. Štoviše, prljave izborne bitke tog vremena, u kojima je političko sudjelovanje žena bilo u pitanju, stvorile su duboki jaz među spolovima koji se još uvijek može osjetiti. Imala sam trideset godina 1971., spremala sam doktorat, bila sam politički lijevo orijentirana, a oblikovala su me i ograničenja siromašnog doma. Roditelji su mi bili nadničari, novca jedva da je bilo dovoljno za veliku obitelj i svakodnevne potrebe. Nisu slijedili politička ograničenja kojima su žene bile izložene u svakodnevnom životu, radili su kad god je to bilo moguće. Moja je majka vodila nas djecu u tvornicu u kojoj je moj otac radio kako bi podignula plaću. Ona je upravljala novcem i skrivala ga od mog oca, koji se ponekad opijao u obližnjoj krčmi. Jednostavno sam znala za zakonska ograničenja za žene, ali i za mnoge druge otegotne okolnosti u Švicarskoj, a kao studenti smo sa zadovoljstvom raspravljali protiv njih. Ionako sam kao studentica radila pa sam znala sve začkoljice da dobijem posao jer mi je o tome ovisila karijera.
Spomenuli ste utjecaj majke na vaš život, druženja s njezinim prijateljicama i razgovore uz čaj o ravnopravnosti žena i socijalnoj pravdi. Kako je djetinjstvo odredilo vaš put razvoja političke svijesti?
Majka nam je uvijek iznova objašnjavala svoj politički zadatak, što radi, koje političke zahtjeve donosi zajedno s prijateljicama u našoj kuhinji, kako postupaju i što pišu na letke i javno objavljuju. Uglavnom se radilo o bolje plaćenim poslovima, plaćama, troškovima zdravstvene zaštite, boljim školama, stanarinama, ženskom pravu glasa. Političke razmirice bile su dio naše svakodnevice. Ne mogu, a da ne razmišljam o razvoju i događajima u političkom smislu. Kako siromaštvo obično ne čini ljude privlačnima, morala sam se – ili sam mislila da moram – tući u školi, braniti se od učitelja. Završetak srednje škole za mene nije bio moguć. Bez novca nema daljnjih mogućnosti za obrazovanje. Nisam imala šanse! Moje iskustvo iz djetinjstva naučilo me da mogu preživjeti samo ako sam politički aktivna.
Zanima me vaše putovanje koje vas je od stažiranja u Švicarskoj dovelo do središta nekih od najsukobljenijih područja na svijetu. Kako biste saželi svoj put?
Moj izbor zanimanja je bio katastrofa, nisam mogla birati jer sam bila mlada žena i jer sam dolazila iz “skromne obitelji”. Iz ekonomskih razloga trebala sam se obučiti kako bih postala tajnica. Odvjetnik me zaposlio kao pripravnicu, morala sam tipkati dopise, ali sam ih mijenjala po svom osjećaju, za što sam bila opomenuta. U razgovoru sam izrazila želju da idem na fakultet, da studiram. Poslodavac je obavijestio moje roditelje o mojoj “beskorisnosti” kao tajnice i predložio mi da završim srednju školu. Obećao je da će mi nastaviti isplaćivati pripravničku plaću, o kojoj je ovisila moja obitelj, sve do mog premještaja na sveučilište. Moja je zahvalnost bila ogromna. Uslijedio je studij, doktorat te nekoliko godina istraživanja u Togu (Afrika) o pravima žena. Susrela sam se sa zanimljivim stilovima života, drugim kulturama i iskustvima žena, ali i sa siromaštvom, diskriminacijom i nasiljem – vlastitim ili tuđim – u svim životnim fazama. Odluka o ulasku u politiku bila je logična. Bila sam zastupnica u parlamentu grada Berna, moga kantona, a 1995. izabrana sam u nacionalni parlament i ujedno u parlamentarnu delegaciju Vijeća Europe (COE). Moja funkcija potpredsjednice Povjerenstva za migracije i izbjeglice Vijeća Europe odvela me na mnoga zaraćena područja u Europi: Armeniju, Azerbajdžan, Gruziju, Čečeniju, Osetiju te u Bosnu i Hercegovinu Srbiju, i Kosovo, gdje sam svjedočila neljudskom položaju izbjeglica i prognanika koji su me više puta molili da djelujem.
Žene se organiziraju i uzimaju život u svoje ruke čak i za vrijeme rata i sukoba. Svjedočili ste nekim primjerima, kao recimo u Togu, u zapadnoj Africi gdje su se žene borile protiv svojih supruga koji su ih koristili kao jeftinu radnu snagu na poljima pamuka, pa su štrajkale. U Gruziji su žene pregovarale s ruskim vojnicima za odlazak u polja po krumpir kako bi prehranile obitelj. U Čečeniji su se žene organizirale kako bi školovale djecu u ratnoj zoni. Smatrate li da su ženska strana rata te isprepleteno žensko iskustvo traume dovoljno vidljivi?
Ne, nikad nije dovoljno vidljivo. Iz razloga što je ženski rad na obnovi i briga u ratnim i poratnim vremenima rijetko vidljiva i nadasve podcijenjena.
Vidimo to i danas. Nedavno je održana druga konferencija o obnovi Ukrajine. Tko je sjedio za stolom i pregovarao o milijardama potrebnim za obnovu zemlje nakon rata? Žena gotovo da i nije bilo. Na mnogim mjestima one su se brinule za ratne ranjenike, djecu bez roditelja, starce i bolesne, pokušavale doći do hrane i lijekova. Obnova nije samo tehnička stvar, ne predstavlja samo stvaranje infrastrukture, cesta, vojske, industrije, stanova, škola, vrtića, parkova itd. Tu je i obnova društva. Obnova također znači i izgradnju zdravstva, omogućavanje obrazovanja, znači i smanjenje straha, liječenje trauma, normalizaciju svakodnevnog života i drugo. Sve to zahtjeva sredstva, a nečuveno je da su žene već sada odsječene od tijeka novca u trenutnim pregovorima. Jer muškarci se bore za dobar, zdrav život znajući da “žene to mogu podnijeti” i da im je dovoljno stalo. Novac uvijek teče i također pripada ženama.
Posjetili ste i izbjegličke kampove u Bosni i Hercegovini. Kakva ste sjećanja od tamo ponijeli, osobito vezana za žensko iskustvo?
Posvuda je bilo isto: muškarci su pušili i čekali me na vratima logora, namrgođeni, uplašeni i zahtjevni. Ali prvo sam htjela posjetiti žene koje su se brinule o svemu unutar često oronulih i prljavih kampova bez odgovarajuće infrastrukture. Gradile su škole, vodile šivačnice i male ambulante, održavale nastavu, razgovarale s vlastima, zahtijevale lijekove i dovoljno hrane, brinule se da se bolesni i ozlijeđeni dovoze u bolnice – ukoliko su iste još uvijek postojale. Pregovarale su s vlastima i obično ostajale čvrste u svojim zahtjevima. U logorima nisam srela nijednu ženu koja je sebe doživljavala kao žrtvu. Bile su snažne, maštovite, konstruktivne, odlučne i neustrašive. Muškarci su sami sebe puno češće predstavljali kao žrtve.
Posjete takvim kampovima uvijek su me jako dirnule, ali i naljutile, jer uvijek ih je bilo sagrađeno premalo. Ni ljudi, ni mir nisu u fokusu zaraćenih strana, već moć, profit, oružje, naoružanje i uništenje. Vidimo to svaki dan. To što pojedinci i društva pritom godinama bivaju uništavani zapravo je samo kolateralna šteta u rječniku ratnih huškača. Ove slike i iskustva u svim kampovima koje sam posjetila dale su mi ideju da učinim vidljivim tihi i nevidljivi, ali nedvojbeno važan i snažan rad žena, te da pokrenem inicijativu “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005.”.
Kako se razvijala ideja o inicijativi “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005.”?
U svom radu više puta sam se susrela sa ženama koje su se pobunile protiv nepravde i borile za svoja prava. Ali njihovi prosvjedi uglavnom su prošli nezapaženo. Kao nacionalna parlamentarka i članica Vijeća Europe, bila sam i glasnogovornica izbjegličke krize na Južnom Kavkazu. U izbjegličkim kampovima upoznala sam mnoge žene koje su s malo novca i velikim osobnim trudom rješavale teške svakodnevne zadatke. Tijekom putovanja u Čečeniju, upoznala sam mladu ženu, Laru, koja je podučavala djecu u bombardiranom podrumu. Želja joj je bila da uz “lijepe” knjige djeci pokaže miran svijet. Kad sam sljedeći put dolazila u posjet, ponijela sam neke knjige, ali Lara je bila mrtva, pogođena snajperom. Ovo i druga strašna iskustva su me dirnula. I tada se rodila ideja da se nominira tisuću žena za Nobelovu nagradu za mir.
Nominacija je bila veliki pothvat. Tim je radio danonoćno u našem malenom uredu. Tražili smo koordinatore u različitim regijama svijeta, osnovali međunarodnu udrugu i razvili stroge kriterije za odabir žena mirotvorki. Glavna poruka je bila: Gledajte – vidite i učite iz neumornog i nespektakularnog rada na obnovi, brizi i miru žena u zemljama sukoba, ali i u takozvanim mirnim zemljama. Učite od ovih žena. Dajte njima i njihovim iskustvima i zahtjevima važno mjesto u mirovnim pregovorima i vladama.
Uslijedila su popratna događanja, ali i sama odluka o Nobelovoj nagradi.
Željeli smo te mirotvorke, te predane feministice, učiniti vidljivima. S knjigom “1000 PeaceWomen Across the Globe” (“1000 mirotvorki diljem planete”), filmom “1000 Women and a Dream” (“1000 žena i jedan san”) i mnogim medijskim izvješćima dali smo im veću vidljivost. Naša izložba “1000 Faces of Peace” (“1000 lica mira”) prikazana je tisućama puta diljem svijeta – u školama, na sveučilištima, u crkvama i po selima.
Na kraju, 1000 mirotvorki nije osvojilo nagradu! Nobelovu nagradu dobio je Mohammed el-Baradei, direktor UN-ove agencije za atomsku energiju. Naravno, bili smo razočarani i htjeli smo odustati. Ali odmah su uslijedili prosvjedi: trebamo nastaviti podržavati ženski mirovni rad, jer “mir bez žena” jednostavno nije moguć – imperativ je da žene sudjeluju u mirovnim procesima i vrše svoj politički utjecaj. To nas je uvjerilo. Stvaranje nove organizacije iz ovog prekrasno živahnog, divljeg sestrinstva i omogućavanje projekata nije bio lak korak. Ali uspjeli smo.
Ideja je potaknula nešto – tisuću žena, koje su sve preuzele zadatak stvaranja mjesta mira od podijeljenog i ranjenog svijeta i brige za traumatizirane žrtve rata. Ali dobra ideja nije dovoljna da se zauvijek promijeni svijet. Potreban je fokusirani mirovni rad feminističkih ženskih organizacija. Potreban je iznova ženski neumoran i snažan rad. Pritisak ženskih mirovnih organizacija uvjerio je međunarodne organizacije da je bez žena trajan mir nemoguć. Rezolucije poput “Rezolucije UN-a 1325 o ženama, miru i sigurnosti” pozivaju na sudjelovanje žena. Međutim, napredak je spor. Ali u svakom slučaju, mirovni rad je politički rad u ovo vrijeme sve većeg broja ratova diljem svijeta, masovnog naoružanja, užasnog razaranja i ogromnog kretanja izbjeglica.
Između 1992. i 2019. žene su činile u prosjeku 13 posto pregovarača, 6 posto posrednika i 6 posto potpisnika u velikim mirovnim procesima diljem svijeta. Ove brojke nisu ohrabrujuće unatoč činjenici da, prema izvješću UN-a, prisutnost žena znatno povećava vjerojatnost stabilnog sporazuma. Čemu pripisujete tu kontradikciju?
Naravno, poznata mi je ova statistika i čujem “stari” uzdah američkog predsjednika Billa Clintona, koji je nakon neuspješnog prekida mirovnih pregovora između Izraela i Palestine u Camp Davidu 5. srpnja 2000. rekao da da su žene sudjelovale u razgovorima, ishod bi bio uspješniji. U mirovnim pregovorima često sudjeluju muškarci i nekoliko žena koji se ne razumiju i, prije svega, ne mogu dogovoriti. Svakako, treba biti više žena – ali možda bi također trebalo biti više muškaraca koji ne razmišljaju o ratu i odmazdi, već koji su spremni na kompromise i razmišljaju o bezuvjetnom miru. Za to bi, međutim, morali biti spremni usmjeriti pozornost na ratom iscrpljeno civilno društvo i ono žena koje su žrtve seksualnog ratnog nasilja. Pregovarati o dobrim rješenjima. Ljudski. Dostojanstveno.
Tijekom 20. stoljeća uloga i angažman žena u svrhu izgradnje mira vidljivi su u brojnim inicijativama, koje su i danas aktivne, u (re)konstrukciji post konfliktnih društava. Međutim, svi napori na razini civilnog društva često ne uspijevaju utjecati na vlade, donošenje odluka i pregovore. Što mislite zašto je to tako?
U usporedbi s pregovorima u Camp Daviesu, danas je više žena uključeno u mirovne pregovore, kao posrednice, savjetnice i voditeljice. To su žene iz “grassroots” pokreta (op. prev. pokreta iz naroda, samonikle inicijative), žene iz organizacija i sa sveučilišta. Žene u Kolumbiji bile su članice komisija za istinu koje su bile dio mirovnog procesa, a u Senegalu su žene iz “Platforme za mir” imale pristup članovima parlamenta i vlade kao glasnogovornice za mirovna pitanja. Poznati su mnogi primjeri. No, kao što vidimo, broj ratova je u porastu, ali mirovni procesi stagniraju. Zašto? Mnogo je faktora uključeno.
Željela bih dodati kao pitanje što žene trebaju da bi sudjelovale u mirovnim procesima kao priznate partnerice? Pritom ne mislim samo na fazu konkretnih pregovora, nego na cijeli mirovni proces od početka do kraja.
U patrijarhalnim i visoko militariziranim društvima, primjerice, žene se ne uzimaju u obzir kao moguće pregovaračice. Jedna od najvažnijih prepreka je masivna patrijarhalna, a time i mizogina struktura mnogih visoko militariziranih zemalja, što dovodi do toga da se žene smatraju bezvrijednima. Žene moraju srušiti puno društvenih zidova kako bi ih se čulo i vidjelo. Takve strukture moraju biti zamijenjene demokratskim strukturama u kojima se poštuju ženska i ljudska prava.
Žene također često imaju vrlo različite stavove o pitanjima rata i mira, i moraju biti spremne na kompromise ako žele razviti razuman zajednički put do mira koji je transparentan za sve. Teški sporovi se vode između različitih aktivistica. Žene kao mirovne aktivistice su često u opasnosti. Kada se Ruskinje i Ukrajinke sastaju na mirovnim pregovorima, moraju to moći učiniti u zaštićenom okruženju ako žele izbjeći da budu označene kao izdajice. Ovo zahtijeva puno vještine i brige. Mnoge ženske organizacije nemaju predstavnika u politici ili nemaju sredstava za političko predstavljanje; moraju ići zaobilaznim putem i često koristiti mnogo vještina kako bi se njihov glas čuo u centrima moći. Govorili smo o novcu koji često odlazi u pogrešne ruke, jer su korupcija i nepotizam, nasilje i kriminal usko povezani s ratnim akcijama.
Kao pregovarač morate vrlo dobro poznavati zakone, prethodne dogovore i moguće kompromise, u protivnom, nećete biti saslušani i biti ćete potjerani. Dok etablirani mirovni pregovarači – uglavnom muškarci – imaju cijele odjele koji rade na specifikacijama, zakonskim zahtjevima, izjavama i mišljenjima, žene obično nemaju dovoljno novca i jedva da imaju podršku u svojim zahtjevima i traženjima. Ovo je značajna razlika. Ali žene su također dobre u umrežavanju i vješte su u razmjeni ideja. Gdje nas to vodi? U mnogim zaraćenim zemljama ne postoje funkcionalne političke strukture ili parlamenti i zastupnici kao partneri u raspravi. Kome se žene trebaju obratiti? Upravo stoga PeaceWomen Across the Globe organizira mirovne stolove s partnerskim organizacijama, gdje se rade analize, ali i razvijaju strategije kako bi se doprlo do političkih lidera.
Među najvažnijim mjerama je umrežavanje ženskih organizacija s onima u drugim ratom zahvaćenim zemljama. Ženske organizacije u Nepalu, Kolumbiji i na Filipinima redovito razmjenjuju informacije o svom radu u komisijama za istinu i o temama kao što je tranzicijska pravda. Takvo prekogranično učenje i razmjena iskustava predstavljaju temelj, a ujedno i osnažuju žene. Međutim, ženske organizacije također moraju učiniti sve kako bi povećale svoju sferu utjecaja, kako unutar zemlje tako i izvan nje. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 o “Ženama, miru i sigurnosti” instrument je na koji se žene u ratnim zonama mogu pozvati jer je ova rezolucija obvezujuća za mnoge države.
Mirovni pregovori su dugi, beskrajni. Postavlja se toliko pitanja, žene moraju biti pametne i razmišljati strateški. Žene u crnom, primjerice, imaju veliko iskustvo u dugoročnom mirovnom radu. Znaju da je briga o sebi važna kao odgovor na potencijalnu iscrpljenost te potiču žene da paze da ne odustanu od borbe zbog umora ili frustracije.
Na događanjima nazvanima Women’s Peace Tables (Ženski pregovarački stolovi) koje organizira “PeaceWomen Across the Globe” raspravljalo se o strahu da se mijenjaju igrači, ali ne i igra, odnosno da uključivanje žena treba ići paralelno s promjenom sustava. Koliko je rodna dimenzija važna u izgradnji mira?
Dugoročni mir moguć je samo ako se promijene prethodno poremećeni sustavi koji su pokrenuli rat te ponude rješenja za strukturalne probleme. Već ugroženi sustavi ne mogu se koristiti kao osnova za novi mir. Politika, društvo, gospodarstvo i zakoni moraju se ponovno promisliti i raspraviti – na rodno odgovoran način. Za to su potrebni i žene i muškarci – koji imaju jednaka prava, pa makar i različite uloge u društvu.
Ženama je godinama bilo zabranjeno sudjelovanje u mirovnim pregovorima. Danas su ljudi svjesni potrebe za njihovim snažnim instinktima. Za to je, međutim, potrebno slušati žene i naučiti kako su i kojim strategijama preživjele rat, nasilje, gubitke, glad i hladnoću. Njihove priče nisu proizvoljni narativi već pokazatelji kako bi novo, mirno društvo moglo izgledati. Organizacija “PeaceWomen Across the Globe” je organizirala mirovne razgovore s partnerskim organizacijama u raznim ratnim i sukobljenim zonama. Ovo je samo jedan primjer. Ne radi se samo o istupanju, plakanju i ljutnji, već o skupljanju iskustava i spoznaja, formuliranju istih kao zahtjeva i razmišljanju kako ih dovesti na političku pozornicu, na koje tijelo, na koju razinu, pred koju vlast – te kako žene moraju paziti da se ne izgube ili da ih se sustavno ne zaboravi u tom procesu. Žene moraju naučiti biti pametnije, problematičnije i uvijek biti vidljive ako žele svojom prisutnošću utjecati na mirovne procese.
