Romi su se doseljavajući na europska područja u kasnom srednjem vijeku nastojali prikazati domaćem stanovništvu i vlastima objašnjivim, razumljivim. Zato su za sebe isticali da su prognani kršćani i hodočasnici. Jedan od elemenata takve romske strategija prilagodbe određenoj sredini je bila i ta da su se pojedini romski vođe određenih skupina nadjenuli plemićkim titulama, najčešće kneževima i vojvodama. Oni su tako nastajali postati dio europskog plemićkog društva. U kasnijim stoljećima, brojne plemićke obitelji pružale su zaštitu Romima od progona vlasti. Jedan od takvih primjera jest Josef (Josip) Karl Ludwig Habsburški, koji je bio sin nadvojvode Josefa Antona Johannesa i unuk habsburškog cara Leopolda II. On se u vojsci upoznao sa Romima te je od 1850. počeo proučavati njihov život i jezik. Napisao je 1888. romsku gramatiku na mađarskom jeziku Czigany nyelvtan. Romani csibakero sziklaribe, gdje u predgovoru, koji je 1888. preveden u zadarskim novinama Smotri Dalmatinskoj, opisao je kako se počeo zanimati za Rome:
…Proučavajući s osobitom ljubavlju istočne jezike a naročito indijska narječja, koja su postala od sanskrita, iznenadi me g. 1850 na jednom putovanju po Češkoj veliki broj rečenica, što ih razumijeh slušajući Cigane, koji putovahu. Zapodjenuh razgovor u kojem se mogah uvjeriti, da naši crni gosti govore jezikom udomaćenim narječjima Inda. Od toga doba upotrebio sam svaku priliku da se razgovaram sa Ciganima, a zalažah i u njihove šatore po raznim zemljama, sve dok im god nijesam jezika naučio. Uzeh k sebi Cigane, koji bijahu u stanju urediti rječnik u kojem bi bile navedene razlike megju narječjima i indijskim porijeklom riječi. Podhvat mi uspje time što sam u vrijeme od g. 1853. do 1856 služio u 60 pješačkoj pukovniji, u koju se unovačuju momci iz Szepsa, Abauja, Sárosa, Gömöra, Hevesa i Borsoda, tako da moji Cigani novaci govorahu trima narječjima Magjarske. Godine 1854 bijaše u mojoj pukovniji i vlaških Cigana. Kad bijah pošao na dopust u Njemačku, svratih se u ciganske naseobine u Muttershausenu (vojvodini Nasavskoj) i u Friedrichslohe (kraj Erfurta), najposlije dogjoh u magjarske posade, gdje su mi sve prilike išle na ruku da se u tom govoru uvjedžbam. U početku me je dosta truda stajalo dok sam stekao povjerenje Cigana, koji ne vole priučavati strance njihovome jeziku. Ali kad sam stao spretnije zboriti ciganski, većim me povjerenjem susretahu, a u krajevima gdje me poznavahu, Cigani me drugačije i ne zovijahu no romaness… [„O jeziku i povijesti Cigana. Po nadvojvodi Josipu“, Smotra dalmatinska, 28.4.1888., br. 34, str. 1 – 2].
Nadvojvoda Josip u ovom kraćem citatu navodi kako je on naselio Rome na svojim imanjima. Točnije, to su bila njegova imanjima u jugoistočnoj Mađarskoj, gdje je kao “utočište” ugostio 36 romskih obitelji. Zatim je zanimljivo istaknuti da je on okupljao oko sebe intelektualni krug pojedinaca koji su se zanimali za proučavanje povijesti, kulture i jezika Roma. Među tim intelektualcima bili su i oni iz Hrvatske, poput Mare Čop Marlet, naše prve etnografkinje, i Franje Kuhača, istaknutog etnomuzikologa i folklorista.
Na hrvatskim područjima Romi su često komunicirali s plemstvom. Tako je zanimljiv susret Roma s hrvatskom plemićkom obitelji Zrinski. Vojnici Jurja IV. Zrinskog 1596. zarobili su kod Pečuha dva Roma glazbenika iz Osmanlijskog carstva, koji su prije toga boravili kod Idris-paše u Papi. Prema postojećim povijesnim izvorima Juraj je ih zadržao kod sebe i oni su ga zabavljali svirkom, a on sam je hvalio njihovo sviranje. No, Romi nisu samo zabavljali Zrinske, već postoji podatak da su umalo uspjeli ubiti jednog od njih. Naime, pedesetak godina kasnije je jedan mađarski Rom, koji je pripadao mađarskoj konjici (husar), iznenada je napao Nikolu Zrinskog, tadašnjeg hrvatskog bana, te mu je razderao dio odjeće. No, Zrinski je uspio preživjeti, a Rom je brzom reakcijom jednog od prisutnih slugu ustrijeljen. Kao razlog atentata navodi se ljutnja toga husara jer je njemu i njegovim drugovima bilo zabranjeno boriti se protiv Osmanlija.
Zatim je zanimljivo opisati povezanost između grofova Feštetića i Roma. Plemićka obitelj Feštetić je od 17. stoljeća pripadala plemstvu Ugarske, gdje je imala posjede u više županija. Feštetići su od druge polovine 18. stoljeća nosili naslov ugarskih grofova, koji je Marija Terezija dodijelila Pavlu Feštetiću radi njegovog rada na unapređivanju narodnoga gospodarstva, voćarstva i svilogojstva. Oni su nakon gušenje Zrinsko-frankopanske urote 1671. preuzeli znatan dio današnjih posjeda Zrinskih u Međimurju. Sredinom 19. stoljeća izgradili su dvorac u Pribislavcu. Ključni pripadnik plemićke obitelji Feštetić u odnosu na Rome bio je Eugen Feštetić, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća naslijedio posjede u Međimurju od svog oca Jurja, koji je bio oženjen groficom Eugenijom Erdődy, a obavljao broje političke i upravne dužnosti (npr. veliki župan ugarske županije Zala). Grof Eugen je prema dostupnim povijesnim izvorima bio jako naklonjen romskoj glazbi i upravo zbog takve naklonjenosti nastala je „legenda“ kako je on sam bio Rom. O tome ponajviše piše Tomislav Đurić u knjizi o hrvatskim legendama, pritom navodi:
…grof Eugen gajio je veliku naklonost prema Ciganima, a osobito prema ciganskim ljepoticama, a nadasve prema ciganskoj glazbi. Nije bilo putovanja izvan Pribislavca a da grof nije pratila ciganska violina. Ni sam grof nije znao objasniti otkud mu tako velika ljubav prema svemu što je cigansko. Ali narod je to znao i šaputao o svom grofu tajnu po kojoj je on sâm bio – Ciganin. Legenda kaže da je Eugenov otac silno želio sina , Međutim, dok se nalazio na putu u Ugarskoj, žena je jedne noći rodila djevojčicu. Iste noći rodila je u selu pokraj Pribislavca jedna Ciganka – sina. Dvorjani su se snašli, predložili grofici zamjenu, na što je ona pristala i tako se mali Ciganin našao u grofovskoj postelji. Kada se vratio s puta i saznao da je dobio ‘muškog’ nasljednika, oduševljeni je grof priredio tako veliku gozbu i veselje kojoj je čak prisustvovao i bečki car Franjo Josip I… [Tomislav Đurić, Legende puka hrvatskoga, sv. 1 (Najstarije legende o Hrvatima. Junačke legende). Samobor: Izdavačka kuća Meridijani, 2007., str. 88.]
O tome kako su grofovi Fešteteći bili naklonjeni Romima pisao je Ivan Zatluka, hrvatski političar i saborski zastupnik, 1930. spominjući grofa Tasila Feštetića:
…Grofovi Feštetići osobito vole cigane. Grof Taislo rado je posjećivao cigane koritare, što su nastanjeni i Trniku kraj Gole i Ždali. Ciganima je dolazio sa suprugom i gostima. Cigani su mu se radovali. Donosio im je darove: hrane, kolute duhana i cigare; darivao je ciganke i njihovu djecu novcem…(…)…dok je grof Feštetić ciganima poklanjao simpatije, nije mario za domaću, ni madžarsku, ni hrvatsku sirotinju… [Ivan Zatluka, “Na granici Hrvatske i Madžarske”, Posavski lovac, 7 (1930.), br. 3, str. 47.]
Danas povjesničari sumnjaju u istinitost ove legende, no pritom navode kako je sam grof Eugen volio Rome i njihovu glazbu te ih je dovodio u svoj dvorac u Pribislavcu, gdje su ih oni zabavljali kao svirači. Feštetići su nakon Prvog svjetskog rata izgubili svoje posjede u Međimurju zbog Zakona o agrarnoj reformi, te su većinu svojih tamošnjih posjeda razdijelili seljacima, a ostatak prodali. Upravo su i Romi bili jedni od onih koji su nakon rata dobivali zemlju Agrarnom reformom i na području Međimurja. Vjerojatno je jedan dio takvih posjeda bio prethodno u vlasništvu grofova Feštetića, no to tek povijesna istraživanja trebaju precizno ustanoviti. Ukoliko se to pokaže točnim, kao i sama legenda o grofu Eugenu kao Romu, može se onda i objasniti zašto upravo danas na ovom području žive u najvećem broju romsko stanovništvo.
Literatura:
Ivan Zatluka, “Na granici Hrvatske i Madžarske”, Posavski lovac, 7 (1930.), br. 3, str. 47
Josip Črep, Feštetići: posljednji grofovi Međimurja: 1791. – 1923. Čakovec, 2010.
J. HABSBURG, “O jeziku i povijesti Cigana”, Smotra dalmatinska, 1/1888, br. 34, 1-2).
“O jeziku i povijesti Cigana. Po nadvojvodi Josipu”, Smotra dalmatinska, 28.4.1888., br. 34, str. 1 – 2.
Ured za blaga i misterije, “Grof Eugen Feštetić toliko je volio romsku glazbu da ga je na putovanjima Međimurjem često pratio orkestar zbog kojeg je narod počeo sumnjati”, dostupno ovdje
Tomislav Đurić, Legende puka hrvatskoga, sv. 1 (Najstarije legende o Hrvatima. Junačke legende). Samobor: Izdavačka kuća Meridijani, 2007.
