Austrijska katolička teologinja i povjesničarka Anna Maria Gruenfelder već pedeset godina živi u Hrvatskoj gdje je prije umirovljenja aktivno sudjelovala u javnom i društvenom životu. U svojoj knjizi “U radni stroj velikoga njemačkoga Reicha” piše o radnicama i radnicima što ih je Nezavisna Država Hrvatska kao saveznica Hitlerove Njemačke morala staviti na raspolaganje njemačkoj ratnoj privredi. Oni su ustvari dobili “status” prisilnih radnika, a neki, upućeni u koncentracijske logore u Njemačkoj, pretvoreni su u “robovske radnike” (ukupno je NDH između 1941 i 1945 .godine izgubila procjenjenih 4500 stanovnika, a vratilo se najviše 1500), navodi Gruenfelder.
Druga velika tema njezinog historiografskog rada su strane židovske izbjeglice u Jugoslaviji koji su izmakli u Njemačkoj, a kojih je neutvrđen broj stigao na područje NDH, u Srbiju, u današnju Republiku Kosovo i u Sjevernu Makedoniju. Od procjenjenih 55.000 progonjenih Židova iz svih europskih zemalja okupiranih i(li) anektiranih od Njemačke, a koji su na putevima spasa ili za Palestinu ili preko oceana između 1933. i 1941. prolazili kroz teritorij bivše Jugoslavije, između 4 i 5 tisuća ostalo je u Hrvatskoj i dijelilo sudbine hrvatskih Židovki i Židova – onih u NDH, ali i onih sretnijih koji su se uspjeli spasiti pod talijanskom okupacijom, ističe Gruenfelder u svom istraživanju. Neutvrđen broj njih je nakon kapitulacije Italije i njemačke okupacije talijanskih teritorija nastradalo između 1943. i 1945. godine. Dramatične, tragične sudbine onih koji su završili u njemačkim koncentracijskim logorima, ne u logorima smrti, morali su u zimu 1945. krenuli na marševe iz Auschwitza prema Zapadu, marševi obesnaženih, onemoćalih, bliži smrti nego životu pretvorili su se u marševe smrti, uzduž i poprijeko Njemačke. Dakako, da sam se bavila sudbinom tih žrtava nakon urušavanja nacističke vlasti, jer je 8. svibanj 1945. bio istovremeno nulti čas, ali i nastavak pokušaja da se izmakne smrti i traži put u domovinu. Svoja saznanja Gruenfelder je objedinila u knjizi pod nazivom “Sustigla ih Šoa: strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)” u izdanju zagrebačkog nakladnika “Srednja Europa” (2007-2018), te bečkog nakladnika nekoliko godina nakon (2010, 2013).
Pitanja repatrijacije preživjelih u Jugoslaviju i stranih Židova iz Jugoslavije u Njemačku, Austriju, Poljsku, Češku i Palestinu, obrađivala je u radu “Preživjeli Holokausta: displaced persons repatrijacija u bivšoj Jugoslaviji od 1945. godine”, a u sklopu njemačkog Instituta “Südostforschung” (Regensburg). Rad je nagrađen prvom nagradom “Ženi Lebl” na 59. nagradnom natječaju Saveza Jevrejskih općina Srbije za 2015. godinu.
Jugoslavija je repatrijaciju svojih žrtava rata iz inozemstva provodila selektivno, pridržavajući si pravo slijediti svoj – neizrečen, ali prepoznatljiv interes zaustaviti “nepoželjne elemente”, neprijatelje naroda, tj. neprijatelje komunističkog poretka. I jugoslavenske Židove Zemaljska je komisija za repatrijaciju podvrgnula takvim političkim interesima. Bez obzira na Holokaust i na kolektivni progon Židova, bez obzira na traume preživjelih zbog toga, oni su stradali u “čišćenju”. No, s druge strane, Jugoslavija se trudila repatrirati i Židove, omogućavala ih povratak u svoju sredinu i u svoj prijašnji stil života, doprinijela uspješnoj integraciji – pojedinih Židova. Međutim, Jugoslavija nije iskazivala pijetet i potrebni obzir prema specifičnim uvjetima progona Židova, prema njihovim patnjama i traumama te preživjelii Židovi nisu nastavljali živjeti u jugoslavenskom društvu od 1945. godine na dalje kao Židovi, premda je nekima bila priznata zasluga za doprinos pobjedi Oslobodilačkog rata. Doprinos ih, međutim, nije zaštitio od posljedica gotovo paranoičnog straha (svojstvenog svim komunističkim režimima) i lova na (umišljene) neprijatelje. Na Golom otoku i u Dachauškim procesima stradali su i jugoslavenski Židovi, ističe Gruenfelder u svom radu, te zaključuje: Doprinos Jugoslavije za evakuaciju istočnoeuropskih Židova pred novim antisemitskim izgredima, iako su masovni tranziti kroz jugoslavenski teritorij ugrožavali jugoslavenski vanjskopolitički interes “igrati na sve strane”, tj. održavati dobre odnose sa Sovjetskim savezom i sa Zapadom. Na neki način Jugoslavija je ipak igrala i malo “macchiavellistički”, “poslavši vrući krumpir brže-bolje” preko granice, u također ratom oštećenu Italiju.
Gruenfelder je svoje istraživanje nastavila kroz temu opljačkanog židovskog blaga u Hrvatskoj za čija je otkrića dobila nagradu Saveza jevrejskih općina Srbije. Provodeći svoje vrijeme u raznim arhivima došla je do vrijednih podataka. Razne židovske pokretnine poput stilskog namještaja, porculana, antikviteta i glazbala pronašla je u zgradama vlade i raznih ministarstava te knjige i tiskovne raritete u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Nešto je prebačeno u inozemstvo pa je danas potpuno izgubljeno. Jugoslavija je podnosila restitucijske zahtjeve, no bezuspješno.
U istraživanju se oslanjala na arhivsku građu kojom Hrvatski državni arhiv obiluje, te kazuje: Krenula sam od Kraljevine Jugoslavije preko NDH, pa državni arhivi u Rijeci i Splitu za talijanske predjele bivše Jugoslavije i okupirane regije u NDH (Dalmacija, Primorje). Potom sam imala izvore iz Gorice i Trsta, pomoć iz Venecije i Rima. Literature dakako nema, barem ne one koja se bavi samom temom jugoslavenskog egzila. No, tu su biografije i autobiografije poput Branka Polića koji je napisao trilogiju i teško da će se naći šarmantniji, a ujedno informativniji izvor. Također, važno je spomenuti svjedoka vremena i duhovitog “pripovjedača” Slavka Goldsteina sa svojim djelom ‘1941: Godina koja se ponavlja’, te mog zemljaka, njemačkog generala u NDH Edmunda Glaise von Horstenaua koji je doprinio svojim sjećanjima na život u Zagrebu i svojim, pa može se reći, “duhovitim”, ironičnim i zajedljivim obraćanjima Poglavniku.
Vlasti su računali na to, kazuje autorica u svom radu “Pravo umjesto pravednosti: Židovska imovina pod narodnom vlašću”, da će imovina oduzeta prijašnjim vlasnicima 1941. i 1942. godine, imovina Srba, Židova, ali i romska imovina, te ona od progonjenih u ustaškom režimu, kao “napuštena imovina”, ostati kao “startni kapital” za obnovu zemlje; drugim riječima nisu očekivali povratak prijašnjih vlasnika ili zahtjeve za naknadu. Jugoslavija se, nastavlja autorica, nije smatrala dužnom pružiti zadovoljštinu Židovima koji su nakon ustaške pljačke imovine svoja prava na naknadu ili povrat još jednom izgubili u tijeku izgradnje nove Jugoslavije. Intervencije stranih zemalja, gdje su progonjeni našli utočište i novu egzistenciju, nisu polučili uspjeha.
Hrvatska je ove godine preuzela predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA), a početkom godine usvojene su i tri radne definicije IHRA-e – antisemitizma, antiromskog rasizma i diskriminacije te ona o poricanju i iskrivljavanju istine u Holokaustu. Službena Hrvatska se iskreno trudi, a stari elementi – “nostalgičari za NDH” ne daju se, kao što se nigdje po Europi ne daju stari i novi nacisti. Svaka europska zemlja ima svoje naciste i (neo)fašiste, bitno je, kako se prema njima postaviti. Meni se nerijetko, kad govorim o tome, zamjeri: ‘Nemoj ti, ti si ipak rođena u Hitlerovoj rodnoj zemlji!’ Eh sada, da uzvratim: ‘Kao što ste se vi rodili u Poglavnikovoj rodnom kraju’, iako mi je preglupo ovakvo natezanje, komentira Gruenfelder, te zaključuje: Mladi malo znaju o tom razdoblju, no vide kako se stari šokiraju, pa im je to sve zanimljivo već zbog toga. Prosvjećivanje je važno, no nije čudotvorno. Hannah Arendt je duboko sumnjala u ljudsku sposobnost učenja iz prošlosti – i kad čujem, prigodom raznih manifestacija “Da se tako nešto nikad ne ponovi“, dođe mi da glasno viknem: “A Vijetnam, a Sirija, Srebrenica, Buča….?”
