Kao i u književnosti, Romi su ubrzo nakon doseljavanja u Europi bili prikazivani na brojnim likovnim djelima. Tako su danas poznati prvi prikazi Roma u njemačkim likovnim djelima krajem 15. st., kada je nastala slika koja prikazuje majku koja drži svoje dijete, a iznad njene glave je natpis ‘Ziginer’. Romi su zatim bili prikazivani u kronikama raznih gradova i regija, u kojima je bilježen njihov dolazak i život na tim područjima. Zanimljivo je da su se već u 15. stoljeću Romi prikazivali kao dio sakralne umjetnosti, kao što to prema nekim znanstvenicima pokazuje primjer triptiha “Entombment Triptych” iz 1420. godine, kojeg je naslikao flamenski umjetnik Robert Campin (poznat pod imenom Master of Flémalle). Vidljivo je kako se negativna percepcija Roma u europskim društvima, primjetna ubrzo nakon njihova doseljavanja, odražavala i na prvim likovnim djelima u kojima su prikazi Romi. Upravo je tamna (crna) boja kože Roma smatrana simbolom zla i oni su prikazivani kao nevjernici i neprijatelji vjere i kršćanstva. Takvi prikazi Roma vidljivi su u likovnim djelima nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha s kraja 15. stoljeća i početka 16. stoljeća, a u njima su Romi prikazani i kao varalice. Zatim su Romi prikazivani kao proricatelji sudbine, povezivani s magijom i vještičarenjem, ali i kao divlje i primitivne osobe, povezne s prirodom i seksualnošću. U 18. stoljeću u nekim europskim zemljama mijenja se prikazivanje Roma u likovnoj umjetnosti. Posebno je zanimljiv primjer Mađarske u kojoj se tada Romi nastoje romantizirati u likovnim djelima te je upravo prikaz romskih glazbenika postao dio vlastite slike (poimanja) mađarskog naroda (nacije). Romantizirani prikaz Roma, primjetan posebno u europskoj književnosti krajem 18. i u 19. stoljeću, bio je prisutan u brojnim likovnim djelima. U kasnijim likovnim smjerovima Romi su ostali motiv brojnih likovnih umjetnika, pa tako i hrvatskih.
U ovom kratkom povijesnom osvrtu kako su Romi bili prikazivani u hrvatskoj likovnoj umjetnosti potrebno je istaknuti nekoliko likovnih umjetnika. Među prvima je Rome slikao Nikola Mašić u drugoj polovini 19. stoljeća, a jedna od njegovih poznatijih slika “Ciganka” iz 1876. danas se čuva u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Nakon Mašića, potrebno je istaknuti Josu Bužana, koji je poznat po slikanju portreta „slavnih“ pojedinaca, no često je slikao elemente folklora i povijesti sela. Vjerojatno je iz Bužanovog umjetničkog fokusa u prikazu motiva iz seljačkog života u Slavoniji, proizašao njegov interes za slikanje romskog stanovništva i prizora iz njihovih života. Bužanove najpoznatije slike o Romima jesu “Cigani na telefonu” i “Ciganka vračara”, u kojima je interpretirao prizore iz svakodnevnog romskog života i njihovog susreta s modernim (građanskim) svijetom. Bužan je sa slikom “Ciganka vračara” 1927. postigao velik uspjeh na izložbi u New Yorku, a od drugih njegovih slika o Romima izdvaja se djelo “Ciganska madona”, na kojoj je prikazana Romkinja s djetetom kao Sv. Marija kako drži u naručju malog Isusa. Proces Bužanovog likovnog stvaranja opisan je u novinskom članku naslovljenom “Ciganima u pohode”, kojeg je objavila Antonija Cvijić u travnju 1925. u Jutarnjem listu. Ona opisuje kako je Bužan znao organizirati dolazak dijela romskih “modela” u svoj zagrebački atelijer, prethodno se pobrinuvši o izdavanju redarstvenih propusnica:
…kad je nedavno naše društvance usred žestokog vihora i lomljave prolazilo preko savskog mosta niže Zagreba, opazilo je na desnoj obali ‘izvidnice’ ciganske kolonije. Tamo su znali, da ćemo im danas doći, pa nam poslali u susret poznate mlade Bužanove modele, Ljubicu i Dragicu…(…)…ti mladi modeli doletjeli su gonjeni vjetrom kani tankokrili kolibri, živim sa smijehom i čavrljanjem vrzali oko majstora slikara, htjeli ga i smjesta napastovali, da li im je donio ‘cedulje’. Ovo za njih znači sloboda, kretanje preko ograničenog teritorija i dopušten ulaz u Zagreb. Bužan je zato vrlo oprezan, kad za njih kod redarstva traži legitimacije, što glase na direktivu do njegova stana. Cigani su mu za to vrlo zahvalni – radi zarade. Kada smo prošli pod željezničkim mostom, a izvidnice zvučnim zviždukom naviještale naš dolazak, pričinilo nam se kano da smo zašli na pusti Zapad, medju divlje pleme. Ponajprije kano da se niz pjeskovitu stepu naglo primiče šaren oblak, a onda se pretvori u živu rulju, mnogobrojne lepršave krpe oko garavih, gotovo nagih tjelesa, unatoč osjetljivoj studeni. Sve goni u trku napred vičući, kličući, otkrivajući bezbrižno čitavu anatomiju strojnih uda. To su žene, momčići, djevojke i djeca, njih preko trideset, što zastanu u letu pred majstorom slikarom, koji ih kroz ljeto slika u plein airu, pa ga sad krikom i vikom pozdravljaju s njem se porukuju. Ali onda nas ostale pridošlice prekose lažnim pogledom, stanu instinktivno gledati naše krzno, ispituju nas, da li smo slikarice, treba li nam modela. Nudjaju se, tužeći na glad i golotinju, a hvale svoju ljepotu, bijele zube, oble i garave rike, a medju pletenicima nanizane srebrne petkrunaše. Ne možeš da ih se otreseš! Onda nas dopratiše do svojih šatora. Svaka porodica imade svoj, ali se često sastaju, gdje god im zamiriše jelo. Mi smo se skanjivali da udjemo, ali nas ošine mnogorječni Bužanov pogled, pa smo se pokorili. Pravi indijanski Wigwam! Za čas su u sredini postavili začasno mjesto za majstora slikara, škrinjicu a na njoj crveni jastuk, dok smo mi ostali morali da sjednemo na mekanu hrpu gunjeva i blazina…(…)…ni vino što ga je naš slikar naručio nije moglo da nam otkrije njihovih duša. Zanimljiva je bila ta napetost i bojaznost na svim ciganskim licima, hoće li poslani drug to vino uistinu donijeti ili novac potrošiti ili vino putem sam popiti. Ta oni ni medju sobom ne vjeruju nikome. Iza dugog čekanja napokon se žaču prodirljiv krik izvidnice, koji znači da dolazi! A sad je nestalo veselo gibanje. Bužan odredi najstairjem gazdi, neka vino dijeli, ali nas i sebe ispirčao, da ne pijamo ništa do vode (!)…(…)…ispivši vino, sve se diglo na noge, pa se opet sjatilo na ledini. Naš majstor vadio iz džepa krunu po krunu, zamatao u njih po kamenčić, i ciljao tako daleko, da samo cigansko oko može u trnju i pijesku da spazi bezbojni zamotak. Sad je nastala utrka najmanjih Cigančića kao dresiranih pasa…(…)… naš posjet kod Cigana nije ostavio u našim dušama ama nijedne prijatne uspomene. Naprotiv proživjeli smo jedan sukob, recimo izmedju civilizacije i praprirode. Doista i mi varamo, lažemo, otimamo, ubijamo ali na elegantniji način, pa smo vični, da našu savjest mirimo ‘višim ciljevima’ i ‘diplomatskim trikovima’ XX. vijeka…. (Antonija Cvijić, “Ciganima u pohodima”.Jutarnji list, 11.4.1925., br. 4737, str. 29).
Može se primijetiti kako je Bužan doživljavao Rome kao osebujan narod sa svojim načinom života i običajima. Osim Bužana, potrebno je spomenuti Slavka Tomerlina, koji je u svojem prikazu seljačkog života, nerijetko slikao Rome. Tako su poznata njegova likovna djela “Cigani” (1916.), “Ciganka s djetetom” (1920.), i dr. I nakon njega brojni drugi hrvatski umjetnici su u svojim dijelima prikazivali Rome, a tu je svakako potrebno reći kako se u ovom razdoblju na likovnoj pozornici hrvatske umjetnosti pojavljuju romski umjetnici, poput Kasuma Cane.
O Romima kao vrsnim glazbenicima zarana se znalo u hrvatskom društvu. Jedna potvrda tome je članak naslovljen “Svirajući cigani u Ugarskoj” koji je u ožujku 1862. napisao nepoznat autor pod pseduonimom Dalibor u zagrebačkom časopisu Naše Gore list. U članku se navodi kako su se od sredine 16. stoljeća prvi Romi na ugarskom (mađarskom) području započeli baviti glazbenom umjetnošću, jer su oni tada izgubili svoju samostalnost i svoje vođe – vojvode. Romi se navode kao vrsni glazbenici koji sviraju na “guslama” i “cimbalima”, a zatim se navodi sedam istaknutih romskih umjetnika: Barian, Czinnka Panna, Matinovi, Banyák, János Bihári, Marko Rozsavölgyi i Bén Egresim. Zanimljivo je kako su krajem 19. i početkom 20. stoljeća romski glazbenici u Banskoj Hrvatskoj smatrani promicateljima mađarizacije te su nerijetko bili napadani i sprečavani u sviranju po raznim hrvatskim gradovima. Potrebno je napomenuti kako su književnici i likovni umjetnici u svojim djelima prikazivali Rome s određenom fascinacijom i percepcijom, koja je često bila na tragu prevladavajuće negativne percepcije o Romima kao okorjelim kriminalcima i asocijalcima (besposličarima). Slična percepcija bila je uočljiva prema Romima i u hrvatskoj glazbenoj kulturi. Franjo Kuhač kao jedan od istaknutijih hrvatskih glazbenih pisaca, folklorist i etnomuzikolog, među prvima je u Hrvatskoj prikupljao glazbenu baštinu romskog stanovništva. On je u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća zapisivao romske običaje, promišljao o njihovom odnosu prema slobodi, vjeri, odnosu prema radu i umjetnosti. Kuhač je pjesme o Romima objavio u četverosveščanom djelu Južno-slovjenske narodne popievke. O romskoj glazbenoj tradiciji pisao je i u djelima Porietlo i umieće hrvatskih pučkih pjevača i glazbara, Iz zbirke jugoslavenskih narodnih napjeva, Budnica Trenkovih pandura (po glasbovanju bosanskih cigana u kajde stavio i za glasovir priredio Franjo Š. Kuhač) i Pjevanka: sto dječjih popievaka za jedno grlo. Zanimljivo je i Kuhačevo djelo Narodne osebine u gestama i karakteristika pojedinih naroda u kojem se osvrće i na Rome. On je u svojim proučavanjima (glazbene) kulture Roma surađivao s tadašnjim istaknutim romolozima, poput nadvojvode Josipa Habsburškog i Mare Čop Marlet, prve hrvatske etnografkinje.
Stradanje Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj nadahnulo je Vlatka Pavletića koji je 1949. napisao poemu “Ciganski koncert”, koju je uglazbio Lovro Županović.
…Ciganski koncert
1.
Zakrenu pijan Miloš pištolj oko
prsta:
A ti, stari, skupi bandu,
da pile ćemane!
Svetog vam krsta i nekrsta,
tu za svakog ima jedno tane…
Pištolj praskom splaši njorke
što lebde nad rijekom.
Zidovi i mrak baraka
odgovara jekom.
2.
Svirao je dok je živio
i sad svira
Ciganin stari.
Nekada su svirku tražili ljudi,
a sada – jamari.
Leluja se
svirka
ko dim hanova
dok vjetrovi pušu
u sumrak
i cmari
na žeravi
krepala
gema.
‘Hej, ciganska bol je pregolema,
pregolema bol je nijema…’
To Ciganin svira
život svoj nomadski,
skitnički,
bez rada.
Čerge svira i čemer seoba
od grada do grada.
Prašne su ceste stranice knjige,
koju su pisali konji i ljudi
nogama krvavim.
Kiše i vjetrovi nisu izbrisali
proročke riječi Akosa Lorita:
‘Ciganka ne rađa konje već Cigane
i nema spasa,
jer ciganski život je rijeka bez korita’.
Ko da crnu pređu suče
iz gusala
Ciganin
život izvija.
Već mu druga strana puče
(a srce tuče, srce tuče)
strana najmilija.
3.
‘Ciganin je sebi
i gospodar i sluga.
On ni boga svoga nema.
Ima kljuse, slijepa draga.
Klupko djece, čador, ženu,
taljige, i bič i vojke,
garavuše, eh…djevojke…
No, Ciganinu cijene nema,
i psu je tek – poruga.
Ciganin je ciganin
-i gospodar i sluga.’
4.
Kćerka je ko cvijeće
u naručju noseći,
pjevala je Ciganka,
plačući,
život plaćajuć…
‘Čergo, moja, čergice,
od šarena platna.
Ćerko moja, ćerkice,
suzo moja zlatna’.
No pjesma nije mjenica,
Karmenlajka,
ni suza to nije,
i samo je čovjek
razumije.
Pred ždrijelima pušaka,
o Karmenlajka,
pjesma ne pomaže:
Srce dželata
za nju je zatvoreno
gvozdenim katancem.
…(…)….
11.
I poče žetva, žetva krvava…
A krv, krv, krv je krv:
Židovska, a ciganska,
srpska i hrvatska,
-krv je čovjeka.
‘Akos, Akos Lorita
već teku, teku rijeke
krvi
rijeke bez korita,
no ti dolaziš,
uho me ne vara,
nazirem tvoj lik…’
Posljednju strunu
povuče
Ciganin umirući
i ona
-puče…!
*
A tamo negdje
gromorom mužara
narod pregovara,
narod – Osvetnik! …
(“Predsjednik Sabora dr. Vlatko Pavletić 1949. napisao je poemu o Jasenovcu!”, Globus, 1.5.1998., br. 386, str. 31).
Literatura:
Antonija Cvijić, “Ciganima u pohodima”. Jutarnji list, 11.4.1925., br. 4737, str. 29.
Dalibor, “Svirajući cigani u Ugarskoj”, Naše Gore list: zabavno- poučni časopis, 25.3.1862., br. 9, str. 70.
Mercedes Porras, “The Roma in the visual arts”, dostupno ovdje
Predsjednik Sabora dr. Vlatko Pavletić 1949. napisao je poemu o Jasenovcu!“, Globus, 1.5.1998., br. 386, str. 31.
Timea Junghaus, “Towards a New Art History: The Image of the Roma in Western Art”, dostupno ovdje
