Dana 19. kolovoza 1936. godine, u godini kada je u Španjolskoj započela višedesetljetna fašistička diktatura Francisca Franca, ubijen je jedan od najistaknutijih španjolskih književnika ne samo 20. stoljeća, Federico García Lorca. Kao pjesnik, dramski pisac i kazališni redatelj, Lorca je u svojem opusu spojio brojne utjecaje, od slika i zvukova rodne Andaluzije i romske kulture preko tradicije španjolske književnosti do suvremenih mu simbolističkih, futurističkih i nadrealističkih tendencija u umjetnosti.
Počeci u Granadi
Lorca je rođen 1898. godine u gradiću Fuente Vaquerosu zapadno od Granade na jugu Španjolske. Otac mu je bio zemljoposjednik i pijanist, a majka učiteljica. Rani život u manjoj sredini ostavit će trajan i dubok trag na Lorci: odande je ponio zbliženost s prirodom i oduševljenost pučkom kulturom. Kada je Federicu bilo 11 godina, obitelj se preselila u Granadu gdje će on pohađati srednju školu i kasnije fakultet, na kojem će studirati pravo, književnost i skladanje.
Preseljenjem u grad, Lorca je dobio priliku bolje se upoznati s glazbom i jače razviti svoj afinitet koji je tada bio jači od zainteresiranosti za književnost. U jednom svom ranom eseju u zbirci Impresije i pejzaži, glazbu opisuje kao najsavršeniju umjetnost koja slušatelja prebacuje u svijet ideja i emocija koji je pjesniku samo djelomično dostupan. Dublji put u glazbu Lorca je započeo s jedanaest godina kada je krenuo na privatne poduke iz klavira. One će trajati šest godina, sve do 1916. godine i smrti njegovog učitelja Antonija Segure Mese, autora nekoliko neizvedenih opera i velikog štovatelja Giuseppea Verdija. U tom je periodu Lorca glazbenu inspiraciju najviše crpio iz skladbi Ludwiga van Beethovena, Frédérica Chopina i Claude Debussyja. Smrću Segure Mese, Lorca će odustati od ozbiljnog slijeđenja svog glazbenog talenta i intenzivnije će se posvetiti pisanju. Ipak, kasnijim upoznavanjem Manuela de Falle, velikog andaluzijskog skladatelja i pijanista, njegov glazbeni interes neće zamrijeti, nego će se s klasične glazbe više prebaciti na španjoski folklor.
Oko 1916. godine, Lorca je mnogo vremena provodio u društvu mladih intelektualaca koji su se sastajali po kavanama u Granadi. Osim toga, mnogo je putovao obišavši sjeverne pokrajine Kastilju, Galiciju i Leon. U pratnji mu je bio i profesor s fakulteta koji će ga ujedno potaknuti da napiše i objavi prvu knjigu, Impresije i pejzaže, zbirku proznih tekstova koji velikim dijelom počivaju na glazbenim analogijama i koji su još mladenački neautentični i nezreli. Tu će zbirku Lorca tiskati 1918. godine zahvaljujući novčanoj pomoći svog oca. Odmak od okruženja u kojemu se rodio Lorci će se dogoditi sljedeće godine kada će se na poticaj Fernanda de los Riosa, granadskog profesora i socijalističkog političara, preseliti u Madrid da ondje nastavi studij.
Preseljenje u Madrid i vrhunac rane faze
U Madridu se boraveći u čuvenom Studentskom domu (Residencia de estudiantes) upoznao s brojnim intelektualcima i umjetnicima koji će također ostaviti značajan trag u španjolskoj i svjetskoj kulturi. Radi se ponajprije o redatelju i scenaristu Luisu Buñuelu, slikaru Salvadoru Dalíju te pjesniku Juanu Ramonu Jimenezu. Lorcina će se umjetnička aktivnost u Madridu zahvaljujući poticajnoj okolini intenzivirati pa će 1920. godine, doduše prilično neuspješno, napisati i postaviti svoju prvu dramu, Leptirovo prokletstvo, a 1921. će objaviti i zbirku naslova Knjiga pjesama, svoju prvu zbirku poezije sastavljenu od 68 pjesama kojima je u temelju španjolski folklor. Premda mu je pisanje postalo primarni interes, Lorca je u Madridu završio i svoj studij stekavši diplomu iz prava i filozofije.
Godine 1922. Lorca se pridružio Manuelu de Falli u organiziranju festivala Concurso de Cante Jondo, prvog festivala posvećenog ‘dubokim pjesmama’ ili, kako ih zovu na španjolskom, cante jondo, pjesmama koje su vezane uz ples flamenco i uza život španjolskih, napose andaluzijskih Roma. Sam je Lorca u prethodnim godinama napisao mnogo takvih pjesama, a među njima treba izdvojiti Poemu duboke pjesme (objavljenu tek 1931. godine). Povodom festivala, Lorca je napisao esej o umjetnosti flamenca, a radio je ustrajno i na promoviranju samog festivala. Sljedeće godine, 1923., s Fallom je također radio na glazbenoj produkciji dječje predstave Djevojčica koja zalijeva bosiljak i radoznali princ, a iste je godine napisao još jednu zbirku poezije naziva Suite u kojoj su se nalazili tekstovi pisani između 1920. i 1923. Zbirka se sastoji od 39 kratkih pjesama koje su posvećene bilo prirodnom bilo od ljudi izrađenom fenomenu, a u svojoj će cijelosti biti objavljena tek pedesetak godina nakon Lorcine smrti. U toj zbirci, kao i u ranijima, Lorca obilno koristi slikarske i glazbene reference i efekte, a razlika spram prijašnjih zbirki nalazi se u tome što je izraz postao zagonetniji.
Pored toga što je odmah krenuo raditi na novoj zbirci, u sljedećim se godinama Lorca više uključio u aktualne avangardne pokrete u Španjolskoj. Skupina unutar koje se tih godina kretao a koju su pretežito činili pjesnici postala je poznata kao Generacija ’27. Svoj su prvi formalni susret imali u Sevilli 1927. godine povodom obilježavanja tristote godišnjice smrti velikog baroknog pjesnika Luisa de Góngore, a njihova je poetika, iako teško svodiva na jedinstven koncept zbog individualnih razlika, bila obilježena nastojanjem da se premosti jaz između španjolske popularne kulture i folklora, klasične književne tradicije i europskih avangardi. Tendencije, pak, unutar kojih su se kretali sezale su od čiste poezije koja je naglašavala glazbenost, nadrealističkih izraza nelogičnosti i nesvjesnog do reakcija na društvena i politička zbivanja, konkretno, na Španjolski građanski i Drugi svjetski rat koji su sa sobom donosili sve veću prijetnju zagovornicima progresivnih stavova. Svi ti aspekti učinili su Generaciju ’27 vrlo utjecajnom u književnosti Španjolske i Južne Amerike.
Lorcina iduća zbirka, jednostavnog naziva Pjesme i objavljena 1927. godine, predstavlja vrhunac njegove rane poezije. Radi se, kao i kod zbirke Suite, o kratkim lirskim tekstovima koji se mogu podijeliti u dvije skupine: dok se prva zaigrano bavi teorijskim pitanjima o ljudskom znanju, poput pitanja o tome zašto duga ima sedam boja, druga se bavi brojnim temama, od poetičkog univerzuma djece i andaluzijskih pejzaža do misterija umjetničkog stvaranja i frustracije neuzvraćenom ljubavi.
Paralelno s književnim djelovanjem, Lorca je sredinom 20-ih godina bio aktivan i kao slikar. Točnije, bio je pozvan 1927. godine da u Barceloni izloži seriju svojih crteža. Njegovi su crteži nastajali kao pratnja njegovim pjesmama i vizualno su izražavali iste ideje i motive, od onih andaluzijskih do onih avangardnih.
Ciganski romancero i Pjesnik u New Yorku
Godinu dana nakon izložbe u Barceloni, Lorca je objavio svoju danas možda najpoznatiju zbirku, Ciganski romancero. Zbirku čini serija od osamnaest balada pisanih između 1921. i 1926. godine čiju osnovnu nit čini fasciniranost životom španjolskih Roma. Balade su visoko stilizirane imitacije pjesama koje su se pjevale i govorile diljem Španjolske, a sam je Lorca zbirku opisao kao izrezbareni oltar Andaluzije s Ciganima, konjima, arkanđelima, planetima, s njezinim židovskim i romanskim povjetarcima, rijekama, zločinima, svakodnevnim dodirom krijumčara i nebeskom notom gole djece Córdobe. Knjiga koja jedva da uopće predstavlja vidljivu Andaluziju, no u kojoj nevidljiva Andaluzija drhti. O tome zašto je tako nazvao zbirku, govorio je, pak, ovako: iako se [moja knjiga] zove Ciganskom, knjiga kao cjelina jest pjesma Andaluzije i sjećam se da sam ju nazvao Ciganskom jer su Cigani najuzvišeniji, najtemeljniji i najaristokratskiji element moje zemlje, najdublji predstavnik njezinih manira, sâm čuvar vatrenih žeravica, krvi i alfabeta andaluzijske i univerzalne istine.
Zbirka je Lorci donijela priznanje diljem Španjolske i Južne Amerike i bila je tiskana sedam puta samo za njegova života. Međutim, uspjeh Ciganskog romancera označio je i prekid nekih Lorcinih dotadašnjih veza, prvenstveno udaljavanje od Salvadora Dalíja i raskid homoerotske ljubavne veze s kiparom Emiliom Aladrénom Perojom. S Dalíjem je Lorca bio izuzetno blizak otkako ga je upoznao 1923. godine. Kao što ga je Falla upoznao s pučkom tradicijom i kulturom, Dalí ga je upoznao sa suvremenom civilizacijom: fotografijom, kinom, plesom, sportom i dosezima suvremene znanosti. Prekid tih dviju veza snažno je pogodio Lorcu, osjećao se zatočenim između javne slike uspješnog književnika i autentičnog sebe kakvog je mogao pokazati samo privatno. Nakon što se 1929. godine Dalí zbližio s Buñuelom i nakon što su zajedno snimili film Andaluzijski pas, udaljenost između njih i Lorce se još povećala. Kako bi Lorcu izvukli iz teškog stanja, obitelj mu je organizirala putovanje u Ameriku.
Onamo je Lorca otputovao s Fernandom de los Riosom, dugogodišnjim prijateljem i socijalističkim političarem koji je u Americi nakanio držati predavanja, dok je Lorca krenuo pohađati predavanja iz engleskog na Školi općenitih studija na Sveulilištu u Columbiji. Više nego učenjem, bavio se pisanjem – u Americi su nastali materijali za njegovu čuvenu i posthumno objavljenu zbirku Pjesnik u New Yorku. U njoj je istraživao podvojenost između privlačnosti i odbojnosti prema golemoj metropoli. Ipak, zbirkom prevladava ton osude urbanog kapitalističkog društva i šokiranosti razinom rasne nepravde i društvene nejednakosti. O njima je u predgovoru zbirke ovako govorio: time što sam rođen u Granadi, stekao sam suosjećajno razumijevanje za sve one koji su proganjani – Rome, crnce, Židove, Maure – i svi Granađani to nose u sebi.
Prijelaz na teatar, rast fašizma i nerazjašnjena smrt
Prije povratka u Španjolsku 1930. godine, Lorca je još posjetio Kubu, a u matičnoj zemlji ga je dočekao pad diktature Prima de Rivere i uspostava Druge španjolske republike. Iduće godine dogodila se velika promjena u njegovom umjetničkom djelovanju: nakon što je imenovan ravnateljem studentske kazališne skupine, mnogo se više počeo baviti kazalištem. S njime je dotad kao autor najprije imao iskustva u ranoj mladosti neuspješno postavivši predstavu Leptirovo prokletstvo, a potom, mnogo uspješnije, 1926. i 1927. godine kada je napisao dvije drame od kojih je jednu postavio u Barceloni u suradnji s Dalíjem. Rad u studentsku teatru od 1931. godine imao je drugačiju namjenu: financiralo ga je ministarstvo obrazovanja s ciljem da se ruralne sredine po Španjolskoj upoznaju s tradicijom klasičnog španjolskog teatra. Smisao ovog teatra Lorca je ovako opisao: izvan Madrida, teatar, koji je u svojoj biti dio života ljudi, jest gotovo mrtav i ljudi zbog toga pate kao kad bi izgubili svoja dva oka ili uši ili osjet okusa. Mi [La Barraca] ćemo im ga vratiti. Iskustvo među osiromašenim američkim crncima i iskustvo putovanja s teatrom po Španjolskoj učinili su Lorcu snažnim zagovornikom teatra koji bi imao učinak društvene promjene. Na tragu tog uvjerenja, pisao je da je kazalište škola jecaja i smijeha, slobodan forum gdje ljudi mogu propitivati norme koje nisu u skladu s vremenom ili koje su pogrešne i gdje sa živim primjerima mogu tumačiti vječne norme ljudskog srca.
Za vrijeme rada sa studentskim teatrom La Barraca nastala je Lorcina čuvena „Ruralna trilogija“ koju čine drame Krvava svadba, Yerma i Kuća Bernarde Albe. Sve se te drame bave temom opiranja buržujskom španjolskom društvu, posebno ulogama koje se dodjeljuju ženama, tabuiziranju homoseksualnosti i zanemarivanju klasnih pitanja. Tijekom posljednjih šest godina života, Lorca se nije mnogo bavio poezijom: iako je pred samu smrt namjeravao izdati zbirku soneta, u tih šest godina nije objavio knjigu poezije. No, smatrao je da teatrom kompenzira taj manjak: teatar je, kaže Lorca, poezija koja izrasta iz knjige i postaje dovoljno ljudskom kako bi govorila i vikala, jecala i očajavala.
Nakon što je 1933. posjetio Buenos Aires i ondje režirao Krvavu svadbu i održao predavanje o teoriji umjetničkog stvaranja, rad s teatrom se počeo gasiti, osobito nakon rezanja novčanih sredstava dolaskom na vlast desničarske vlade 1934. godine. Posljednju predstavu imali su u travnju 1936. godine, a u kolovozu iste godine Lorca je bio uhićen i, pod i danas nepoznatim okolnostima, ubijen. Jedna pretpostavka o njegovoj smrti jest ta da su ga zbog njegovih socijalističkih uvjerenja i homoseksualne orijentacije ubili fašisti. Druga pretpostavka, pak, govori da razlozi nisu bili politički, već privatni. Iako se znaju dan i približna lokacija Lorcine smrti, njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
