Iako su u početku Romi dobro primljeni u europskim državama i na njih se gledalo kao na prognane hodočasnike kojima treba pomoći u vršenju pokore u obliku lutanja, takav odnos nije dugo potrajao. Vlasti njemačkih gradova u prvoj polovini 15. stoljeća sve više donose odredbe kojima zabranjuju boravak Roma na njihovom području optužujući ih za razna kriminalna djela kojima ugrožavaju njihovu sigurnost. Takve optužbe protiv Roma proširile su se i na druga područja Europe, koja je sve više bila u stalnim unutarnjim i vanjskim ratovima, posebice sa sve jačim Osmanlijama, a s njima i povezanom gladi, pobunama stanovništva i sl. Optužbe protiv Roma upravo su u ovom razdoblju pokazivale kako su temeljene na stereotipnom prikazu Roma kao okorjelih kriminalaca i asocijalaca, koji svojim načinom života čine prijetnju za tadašnjeg “Europljanina”.
Ovakvoj negativnoj i stereotipnoj percepciji Roma ubrzo su pridodane i druge optužbe i sumnje da špijuniraju u korist Osmanlija. Na temelju ovakvog shvaćanja, vladari Španjolske i Njemačke krajem 15. stoljeća donose odredbe o sustavnom progonu Roma s njihovog područja. Tako Romi, kao i Židovi, u Španjolskoj bivaju sustavno protjerivani. Ubrzo su takve represivne odredbe prema Romima počele donositi i provoditi i druge europske države. Romi su živjeli u netolerantnoj Europi prepunoj straha prema strancima, a oni su se svojom fizičkom pojavom, jezikom, običajima i načinom života, savršeno uklapali u mentalni model “vječnih stranaca”. Razmjeri nasilja prema Romima stalno su se povećavali, te su ubijani u hajkama poput divljih životinja, vješani na početku određenog mjesta kao upozorenje drugim Romima da u to područje ne ulaze, korišteni u europskim kolonijama kao prisilna (robovska) radna snaga. Istodobno, u rumunjskim kneževinama Vlaškoj i Moldaviji Romi su bili porobljeni od strane države, plemića (bojara) i Crkve, a njihova kultura i jezik bili su im zabranjivani. Iznimka u ovakvoj represivnoj Europi prema Romima, bile su vlasti u Osmanlijskom Carstvu, gdje su oni poštujući zakonske i porezne obveze propisane miletskim društveno – političkim sustavom, imali određeni stupanj autonomije i nisu bili pod udarom politike i netolerancije.
Ovakva Europa nije bila ugodan dom za Rome, a tako ni tadašnja hrvatska područja nisu činila “oazu tolerancije” za Rome, već su naprotiv tamo sustavno progonjeni. Naime, hrvatska povijesna područja su se pod pritiskom osmanlijskih osvajanja svela na njen najmanji opseg poznat kao reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae (“ostatci ostataka nekoć velikoga i slavnoga kraljevstva Hrvatskoga”) i kao takva ušla su u novu državnu zajednicu – Habsburšku Monarhiju. Prve odredbe o Romima poznate su krajem 16. stoljeća, kada Hrvatski sabor donosi odredbu o reguliranju poreznih obveza Roma, nastojeći ih primorati na poštivanje zakona. U 17. stoljeću, Hrvatski sabor je donio brojne druge odredbe prema Romima, u kojima je propisao da se strane Rome (misleći ponajviše na one koji su vodili nomadski način života) treba prognati, a one domaće Rome prisiljavati na sjedilački način života. To je bila suština politike vlasti na hrvatskim područjima, a koja je bila samo preslika sličnih politika drugih vlasti na širem europskom prostoru.
Slijedilo je razdoblje 18. stoljeća koje je započelo povlačenjem Osmanlija s područja Slavonije, Baranje i Srijema, dogovorenim mirom u Sremskim Karlovcima (1699.) između njih i Habsburške Monarhije. Novooslobođeni hrvatski povijesni prostor bio je znatno osiromašen i još rjeđe naseljen. Bečke vlasti su ga odlučile sustavno naseliti, a dio stanovnika koji se doselio na to područje bili su Romi, kojima je bila davana zemlja i porezne olakšice kao poticaj za vođenje “urednog i moralnog način života”, misleći na sjedilački način života. Povijesni izvori od tada sve češće bilježe prisustvo Roma na hrvatskim područjima. Kako su hrvatska područja već od prve polovine 16. stoljeća bila dio Habsburške Monarhije potrebno je politiku vlasti prema Romima nužno gledati kao dio šire državne politike. I to je posebno bilo vidljivo za vrijeme vladavine carice Marije Terezije i njezinog sina, cara Josipa II. Ovi habsburški vladari vladali su u vrijeme prosvijećenog apsolutizma što bi se pojednostavljeno moglo shvatiti da su se oni smatrali “prosvijećenim” (obrazovnim) vladarima koji kao roditelji brinu i odgajaju svoj narod. Njihova prosvjećenost ih je poticala na donošenje brojnih gospodarskih, upravnih i političkih reformi, koje su prema njima kao prosvjećenim vladarima imale za cilj unaprijediti državu i društvo. U njihovoj reformatorskoj politici bili su obuhvaćeni i Romi. Habsburški car Karlo VI je 1724. donio posebnu odredbu o Romima kojom je nastojao poreznim i drugim mjerama ograničiti njihov nomadizam. Njegova kćerka i nasljednica Marija Terezija nastavila je s takvom politikom prema Romima donoseći nove odredbe. Fokus njezine politike, kao i njezinih prethodnika (i kasnije nasljednika), biti će na sprečavanju nomadskog načina života Roma, jer se nije uklapao u njezino promišljanje o državi koja kontrolira i upravlja svojim narodom (ili narodima). Tako je u prvoj odredbi iz 1758. odredila protjerivanje nomadskih Roma i njihovo stalno naseljavanje na određenim područjima, uz obavezna porezna i druga davanja državi, lokalnim feudalcima. Kako bi spriječila nomadizam kod Roma zabranila je posjedovanja konja i kola.
Tri godine kasnije uslijedila je nova odredba koja je na određeni način pokazala njenu politiku prema Romima kao represivni pokušaj asimilacije. Naime, tada je donijela odredbu u kojom je ime “Cigani” (“Zigani”) zabranila i odredila da se oni zovu “Neubauern” (“Novoseljaci” ili “Novi seljaci”). Zatim je istom odredbom odredila prisilno stalno naseljavanje Roma, njihovo obavezno vojno ili obrtničko obrazovanje. Time je željela u potpunosti nametnuti novi (etnički) identitet Romima i tako ih uklopiti u prosvijećeno društvo Habsburške Monarhije. Otpor ovim reformama ponajprije je dolazio od lokalnih vlasti, koje ih nisu dosljedno provodile, ponajprije jer nisu bile kontrolirane u njenom provođenju od strane državnih vlasti. Zato je novom odredbom iz 1767. nadležnost nad Romima, (što je značilo provođenje reformske politike) prenesena s državnih na lokalne vlasti, koje su bile obvezatne provoditi njihovo sustavno popisivanje. Carica Marija Terezija je posljednjom odredbom iz 1767. propisala oduzimanje romske djece i njihovo odgajanje u kršćanskim građanskim i seoskim obiteljima. Time je htjela dovršiti proces etničke asimilacije, jer je cilj bio da romska djeca budu odgajana bez romskog etničkog identiteta (kulture, jezika, običaja). Unutar ove odredbe bila je propisana zabrana romskih brakova te državno davanje miraza dobrim kršćanskim Romkinjama prigodom stupanja u brak s domaćim ne-Romima. To je u stvari značilo da su državne vlasti poticale asimilaciju Roma u većinsko društvo. Završni članci ove odredbe još su propisali već donesenu odredbu o obveznom vojnom i obrtničkom obrazovanju Roma te veću ulogu lokalnih vlasti u provođenju politike prema njima. Caričin sin i novi car Josip II donio je 1783. novu odredbu o Romima, koja je na određeni način nastojala uklopiti postojeće odredbe uz dodavanje novih i strožih odredbi. Tako je ovom odredbom popisana zabrana romskog naseljavanja u šumama, a pritom je strogo ograničio njihovo kretanje (zabranjena skitnja uz obvezno nošenje putovnice), određena zanimanja (sviranje), međusobnu ženidbu, prosjačenje i korištenje vlastitog jezika. Odredio je da se Romi bave poljoprivredom i ratarstvom, te propisao oduzimanje romske djece starije od četiri godine i njihovo odgajanje u kršćanskim obiteljima.
U dvadeset i pet godina habsburški vladari Marija Terezija i Josip II donijeli su zajedno ukupno pet odredbi o Romima. Nastojali su u svojoj prosvijećenoj maniri vladara izbrisati postojeći etnički identitet Roma i stvoriti novi, koji bi se kao takav uklopio u tadašnje društvo. No, kao i većina ovako nametnutih i represijom provođenih odredbi, one se uglavnom nisu provodile. Otpor reformama bio je prisutan kod lokalnih vlasti i ne-romskog stanovništva, jer nisu bili motivirani, niti kontrolirani u njihovom provođenju. Dio plemstva nije provodio ove odredbe, ponajprije zbog previsokih troškova za provođenje, koji su se odnosili na pitanje smještaja i obrazovanja Roma. Istodobno, kod Roma otpor je bio vidljiv u daljem održavanju nomadskog načina života, a njihova djeca koja su im bila nasilno odvođena na (pre)odgoj u drugim kršćanskim ne-romskim obiteljima često su bježala i vraćala se svojim obiteljima.
Kako su se ove reforme provodile na hrvatskim područjima?
Na temelju povijesnih izvora vidljivo je kako su državne i lokalne vlasti provodile spomenutu terezijansku i jozefinsku politiku prema Romima, uvođenjem naziva Novoseljaci, oduzimanjem djece, i sve većim brojem onih koji su živjeli sjedilačkim načinom života.
Romi su uspjeli “preživjeti” i ovo razdoblje prosvjećenosti u kojem im se nastojao u potpunosti izbrisati njihov identitet. No, pred njima je ubrzo slijedilo novo razdoblje, u kojem su vlasti su i dalje pokušavale donošenjem brojnih zakona regulirati njihov položaj u društvu, što je ustvari značilo (podrazumijevalo) njihovu asimilaciju.
Literatura:
Angus Fraser, The Gypsies. Malden, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing, 2006.
Becky Taylor, Another Darkness, Another Dawn: A History of Gypsies, Roma and Travellers. London: Reaktion Books, 2014.
Danijel Vojak, Neven Kovačev, “Teresian and Josephine reform efforts in the regulation of the socioeconomic position of Roma in Croatia and Slavonia”. Povijesni prilozi 55 (2018), str. 285 – 304.
Danijel Vojak, Neven Kovačev, “Romi na hrvatskom prostoru”, u: Ljudi 18. stoljeća na hrvatskom prostoru: Od plemića i crkvenih dostojanstvenika do težaka i ribara, ur. Lovorka Čoralić, Ivana Horbec, Maja Katušić, Vedran Klaužer, Filip Novosel, Ruža Radoš, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2016., 662 – 670.
