Povijest Roma u Hrvatskoj i dalje je nedovoljno poznata u hrvatskoj javnosti. Ne predaje se u školama, već se o njihovoj povijesti saznaje tek u završnim razredima osnovne i srednje škole, unutar nastavne jedinice o stradanju stanovništva za vrijeme Drugog svjetskog rata kao usputni komentar da su i Romi stradali u tom ratu. O tome kako su Romi jedna od najstarijih manjinskih skupina u Hrvatskoj učenik ne može doznati iz udžbenika povijesti ili geografije. Istodobno, do danas nije izdana knjiga o povijesti ovog naroda u Hrvatskoj, već postoje objavljeni tek segmenti te povijesti. U brojnim razgovorima koje sam vodio s Romima, nebrojeno puta su isticali kako i sami ne znaju vlastitu povijest. Imajući to na umu, preda mnom stoji zadatak da u nekoliko članaka u ovom časopisu pokušam približiti određene segmente iz povijesti Roma u Hrvatskoj. Svakako je potrebno istaknuti kako su ovi članci tek konture povijesti jednog fascinantnog naroda, a nikako pokušaj da se njihova povijest „ugura“ u nekoliko stranica ovog časopisa.
Pisanje o povijesti Roma u Hrvatskoj započinjem, kao i svaki povjesničar, od početka i to ne od Hrvatske, već od šireg europskog područja. Tako povijesna priča o naseljavanju Roma u Europi započinje u srednjem vijeku, koji je za mnoge danas i dalje pogrešno nazivan “mračnim srednjim vijekom”. Srednjovjekovna povijest uključuje raspon od oko 1000 godina, što me nužno navodi na potrebu da ovu povijest točnije (uže) definiram u 14. stoljeću. Romi su se tada već više stoljeća iseljavali s područja njihove pradomovine Indije i migrirali u smjeru Zapada, tj. Europe, na čije su područje došli u devetom stoljeću. Razlozi zašto su se iseljavali iz Indije su brojni, a odnose se na ratove, glad, bolesti (crna kuga). Dakle, svi oni razlozi koji i danas uzrokuju masovne migracije stanovnika Azije i Afrike u smjeru Europe. Smjer romskog naseljavanja Europe bio je iz jugoistočnih područja prema zapadu, sjeveru i jugu. Povijesni izvori od 14. stoljeća bilježe prisustvo Roma na određenim područjima Grčke (Kreta 1322., Krf 1346.) i Srbije (Prizren, 1348.). Zatim je do kraja istog stoljeća slijedilo naseljavanje rumunjskih zemalja i Bugarske, a u prvoj polovini 15 stoljeća Romi su naselili područja Njemačke, Švicarske, Francuske, Španjolske. Do kraja istog stoljeća naselili su područja Velike Britanije i Skandinavije, čime je završilo prvo razdoblje njihovog masovnog naseljavanja europskog prostora.
Kako je izgledalo naseljavanje Roma u Europi?
Prema dostupnim dokumentima poznato je kako se većina Roma kretala europskim područjima u skupinama od nekoliko stotina, često su ih predvodili njihovi vođe koji su sebe nazivali raznim titulama, poput kneževa. Putovanje europskim zemljama u 14. stoljeću zasigurno nije bilo lako jer su postojale brojne granice država, pokrajina, gradova, sela, veleposjeda koje su Romi morali svakodnevno prelaziti. Osim tih granica, treba imati na umu kako je većina stanovnika Europe bila opterećena brojnim ratovima i njihovim posljedicama, razdobljima gladi i bolesti, bunama stanovništva. U takvu su se Europi naseljavali Romi, koji su tamošnjem stanovništvu izgledali drugačije radi tamne boje kože (upravo je tamna boja kože tada smatrana simbolom zla), govorili drugim jezikom i imali drugačije običaje i kulturu. Zbog toga ih je domicilno stanovništvo nazivalo Tatarima ili Saracenima i prema njima se u početku oprezno odnosilo kao prema egzotičnim strancima. Tamo gdje su ostajali neodređeno vrijeme, radili su kao obrtnici (kovači, postolari, kožari), trgovci i zabavljači (glumci, proricatelji sudbina, krotitelji životinja i sl.). Ujedno su Romi pokazali svoju iznimnu sposobnost „preživljavanja“, jer su se pred vlastima i stanovništvom predstavljali kao kršćani progonjeni od Osmanlija. Poznato je kako su neki Romi govorili o sebi kao da su preobraćenici s Islama na kršćanstvo radi čega vrše pokoru u obliku stalnog seljenja (lutanja), ili da su ih Saraceni primorali napustiti kršćansku vjeru, kojoj su se vratili nakon rekonkviste. To je važno jer su time nastojali da ih vlasti i drugi ljudi razumiju i shvate zašto se ne zadržavaju na jednom mjestu, već migriraju. Društvo je nastojalo shvatiti Rome, a posebno su se pritom interesirali za pitanje podrijetla Roma oko kojeg će se razviti mnoge teorije. Jedna od njih bila je da su oni tada smatrani potomcima bratoubojice Kaina koje je prokletstvo otjeralo u skitništvo. Zatim se Rome nastojalo povezati s Hamom, Noinim sinom u Africi, koji je pak bio simbol ljudske neciviliziranosti ili s Hamovim sinom Kušom iz Egipta. Takvim razmišljanjem o Romima dodatno je istaknuta njihova demonizacija u društvu. S druge strane, već je spomenuto kako je Europa tada bila prepuna granica što je otežavalo migracije Roma. No, u tome su im pomagali vladari pojedinih zemlja ili vjerski poglavari, poput papa, koji su im izdavali posebne propusnice u obliku pisama preporuke (lat. litterae promotoriae, njem. Schutzbriefe). Propusnice su davane kao putne isprave, a u njima im je bila garantirana određena sloboda kretanja. Sačuvana su brojna takva pisma, a jedno od njih je iz 1422. kada je papa Martin V. izdao pismo preporuke vojvodi Andriji iz Malog Egipta, koji je predvodio skupinu Roma. Tako je papa Martin V. odredio Romima kao vrstu pokajanja za ponovno ujedinjenje s pravom vjerom (misleći, naravno, na ujedinjenje ili vraćanje Roma u katoličanstvo) “lutalački život” i to navevši u samom pismu zabranu da oni koriste krevet u idućih sedam godina! Ukoliko izvrše pokoru, obećano im je da će dobiti “dobru i plodnu zemlju”. Slična pisma izdao je papa Bendekit XIII, ugarsko – hrvatski kralj Sigismund, njemački grof Gerhard iz Julicha i Berga, i dr.
Od prvog dolaska Roma u devetom stoljeću na europsko područje (misleći na područje Bizantskog Carstva) trebalo je proći još pet stotina godina do prvog spominjanja Roma u Dubrovniku. Točnije, to se dogodilo 5. studenog 1362. godine kada dvojca Roma Vlaho i Vita u kancelariji dubrovačkog kneza traže da im zlatar Raden Bratoslavić vrati osam srebrnih remena koje su kod njega založili. U arhivskim spisima ovu dvojicu naziva se “Egipćanima” što je tada bio naziv koji se koristio za Rome. Zašto Egipćani? Prilikom naseljavanje Roma na europsko područje dio njih se pred vlastima i lokalnim stanovništvom izjašnjavao da su s područja „Malog Egipta“, koji neki znanstvenici danas nastoje locirati na područje istočnog Mediterana (Siriju, Grčku, Cipar i susjedne zemlje, Peloponez). Sve do kraja 18. stoljeća među znanstvenicima je prevladavalo mišljenje kako Romi potječu iz Egipta, zato se u engleskom govoru nazivaju “Gypsy” kao izvedenica od engleskih riječi “Gyptian” i kasnije “Egyptian”. I danas u nekim zemljama postoje manjinske skupine koje se izjašnjavaju kao „Egipćani“, poput u Bugarskoj “Agupti”, “Egipćani” u Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji, “Yevgi” u Albaniji, “Gifti” u Grčkoj i dr. Odraz ovog imena prisutan je i u dubrovačkoj književnosti, točnije zbirci maskerata nazvanoj “Jeđupka”, koju je u 16. stoljeću napisao hvarski književnik Mikša Pelegrinović, a u kojoj jedna Romkinja (Jeđupka) gata i proriče sudbinu jednoj uglednoj gospođi.
Što znamo o Romima u Dubrovniku?
Smatra se kako su oni došli s prostora Grčke i Albanije, vjerojatno bježeći pred osmanlijskim vojnim prodorima. U samom gradu Dubrovniku živjeli su sjedilačkim načinom života, radili su kao trgovci, vojnici, a spominju se u arhivskim dokumentima i kao kućna posluga, glazbenici, obrtnici (rešetari, gostioničari, kovači). Ženili su se s domaćim stanovništvom i pripadali su većinom nižem društvenom sloju kasnosrednjovjekovnog i ranonovovjekovnog dubrovačkog društva.
Četrnaest godina kasnije, Romi se spominju u Zagrebu, točnije u Gradecu. U ovom slučaju spominje se sudski poziv Nikoli Ciganu. Romi se u Zagrebu spominju ponajprije kao obrtnici, većinom kao mesari i kožari. U dokumentima se bilježi kako oni prodaju i kupuju određene nekretnine, sudjeluju u sudskim parnicama. Zanimljivo je kako se mesar Nikola Cigan nalazi među stanovnicima Gradeca koje je 1397. godine ekskomunicirao zagrebački biskup Ivan jer su provalili na područje Kaptola, potpalili kanoničke kurije, provalili u biskupsku tvrđavu i katedralnu crkvu, istukli i ubili više kanonika i njihovih rođaka i ukućana. Zatim se u sačuvanim arhivskim izvorima spominje jedan Rom svećenik (“Blaž, sin Andrije Ciganičina”).
Iz sačuvanih arhivskih izvora može se zaključiti kako su Romi bili sastavni dio kasnosrednjovjekovnih gradova Dubrovnika i Zagreba, a svojim zanimanjima uspješno su se prilagodili ekonomskim potrebama tamošnjih gradskih sredina. No, što nam povijesni izvori dalje govore o Romima? Prisustvo Roma na hrvatskim područjima dalje se povezuje s Osmanlijama, koji se već od 14. stoljeća sve više približavaju sa svojim osvajanjima. Tako se spominju da je oko 2000 Roma bilo djelom osmanlijskih vojnih (pljačkaških) pohoda na širem području Like i Krbave 1469. godine. Iduće godine spominju se Romi kao dio osmanlijske vojske u prodoru prema Senju. Navedene ratne okolnosti uslijed čestih ratova ugarsko – hrvatskih vladara s Osmanlijama zasigurno su bile jedan od razloga zašto su se Romi nastavili seliti na druga hrvatska područja. Tako se krajem 15. stoljeća spominje prisustvo Roma u Puli i Šibeniku. I time završava prvo razdoblje povijesti Roma na hrvatskim područjima.
