Nina Čorić je glazbenica, pjevačica i plesačica flamenca te organizatorica Flamenco Festivala Zagreb. U razgovoru za Radio KALI SARA, osvrnula se na svoju umjetničku karijeru, dosadašnje i buduće suradnje te na planove za flamenco festival, jedinstvenu manifestaciju tog tipa u Hrvatskoj. Kao zaljubljenica u flamenco na čiju su pojavu presudan utjecaj imali andaluzijski Romi, Čorić je govorila i o korijenima flamenca, njegovom razvoju i današnjoj raširenosti u kojoj su Romi i danas nenadmašivi majstori njegove autentične izvedbe.
Kada i kako si se prvi puta susrela s flamencom?
Susrela sam se s njime kao dijete. Moj brat se 1998. godine odselio u Španjolsku, a u to vrijeme nije bilo mnogo ljudi koji su pričali flamenco jer je bilo potrebno govoriti španjolski jezik. Jedna takva situacija dogodila se u Lisinskom kada se prijatelj mog brata koji se vratio iz Španjolske našao u ulozi prevoditelja. Tako je moj prvi susret s flamencom bio u vrijeme kada sam bila tinejdžerica. Ja sam se družila s tim ljudima i sjećam se da sam upoznala dečka koji je svirao kahon, vrstu udaraljka. Doduše, nisam ni slutila da ću toliko godina nakon toga ja postati dio te zajednice. Sjećam se da sam 2010. godine potaknuta svojom ljubavlju prema flamenco gitari otišla na jednu večer flamenca gdje su svirali Goran Žegarac iz Zagreba i Darko Nikčević iz Crne Gore. Tamo sam počela pjevati u sebi i shvatila da moj glas možda može proizvesti tonove koji su u flamencu jako zahtjevni. Tako sam počela. U početnoj sam fazi sama učila pjevati, a nakon što sam osnovala festival i kada su počeli dolaziti umjetnici iz Španjolske, oni su me dodatno ohrabrili. Taj moj put sada traje već puno godina.
Premalo ljudi zna da je flamenco potekao od Roma, ali i da je to način na koji su oni pokazivali sve ono što su proživljavali u svojoj svakodnevici.
Prvenstveno, stručnjaci se još uvijek bave istraživanjima porijekla flamenca jer o tome zasad svjedoči samo usmena predaja. Tek se krajem 18. stoljeća pojavljuju prvi zapisi o tome. Ipak, upravo su Romi dolaskom u Španjolsku u 15. stoljeću bili pokretači ključnih kulturnih promjena. Oni se 1462. godine doseljavaju u Andaluziju i tamo nailaze na već postojeću maorsku i sefardsku kulturu. U tom su razdoblju Sefardi već bili istjerani iz Španjolske, a Maore je pobijedila katolička Crkva. Romi su u tom trenutku imali neko svoje naslijeđe s kojim su doputovali u Španjolsku, a tada su u glazbu i ples uključili i elemente kulture koja ih je tamo dočekala. Romi su radi toga zaslužni za nastanak flamenca kakvog poznajemo danas, no na njegov razvoj kao glazbe i plesa nije utjecala samo isključivo romska kultura. Pod time prije svega mislim na naslijeđe Arapa koji su tamo obitavali nekoliko stoljeća, a koji su svoj utjecaj ostavili i na arhitekturi.
Dotaknuli smo se činjenice da je kultura i njezina različitost ta koja obogaćuje našu povijest i sadašnjost. Koliko je bitno da poznajemo različite kulture i budemo otvoreni prema njima?
Mislim da je osim poznavanja kulture potrebno poznavati i povijest. To je bitno za nekakvo poznavanje i razumijevanje, ali i općenito funkcioniranje u društvu. Ponekad mi se čini da smo mi mala sredina i kada čovjek dođe u veću zemlju, pa i veći grad, da bi se integrirao, ključno je da poštuje različitosti, u suprotnom neće biti prihvaćen. Što se tiče Roma, nedugo sam pročitala da postoje dvije teorije kako su Romi došli na jug Španjolske. Jedna od njih kaže da su došli preko sjevera, a to potvrđuje i zapis koji svjedoči da su dobili dozvolu za kretanje. Zapisi govore i da su se Romi predstavljali kao hodočasnici kako bi zadržali slobodu kretanja. Vjerojatno je da su u Španjolsku došli u 15. stoljeću, a razlog zašto su se toliko dugo zadržali u Andaluziji stoji u zabrani njihova kretanja. Ostali su tamo jer su takva bila vremena i nisu imali nikakva prava. Generalno se slažem da treba više pričati o utjecaju Roma i razbiti predrasude o njima. U inozemstvu, to je drugi svijet. Izgradila sam velika prijateljstva sa španjolskim Romima i nikada od njih nisam doživjela neugodnost niti imam ikakvo negativno iskustvo. Ipak, na našim će se prostorima oni još uvijek susreću s predrasudama.
Nije nam poznato postoji li u Hrvatskoj još neka pjevačica i plesačica flamenca, no činjenica je da si ti jedina koja se bavi njegovom popularizacijom i promocijom.
Godine 2010. počela sam pjevati flamenco i dvije godine kasnije uspjela sam organizirati međunarodni festival flamenca u Zagrebu koji traje do danas. Željela sam njime okupiti sve umjetnike s našeg područja i vidjeti koliko nas zapravo ima, ali i kako bi se svi oni koji se bave flamencom mogli upoznati i držati zajedno. Također, ne okupljamo samo ljude s našeg područja, već i umjetnike koji se bave flamencom diljem Europe. Primjerice, ako imamo izvrsne plesače flamenca u Sloveniji, ključno je da festival bude prilika da oni nastupaju, a to vrijedi i za iznimne flamenco gitariste u Austriji, Slovačkoj, Češkoj i Slovačkoj. Bitno je da se kroz festival scena poveže. Što se mene tiče, osim što pjevam flamenco, imam ga želju popularizirati u Hrvatskoj kako bi publika imala priliku čuti kako on zvuči i izvan Španjolske.
Kako se razvija festival iz godine u godinu, ali i kako se ti motiviraš i pronalaziš renomirana imena koja će nastupati?
Prije je festival trajao tri dana, no za vrijeme pandemije skratili smo ga na dva dana, a tu su problem i financijska sredstva. Ipak, posljednjih nekoliko godina festival se održava u Maloj dvorani Lisinski, a gostuju zaista jaka glazbena imena iz Španjolske. Na zadnjem festivalu nastupala je pjevačica Montse Cortés. Ona je andaluzijskih korijena, no rođena je u Barceloni. Njezina romska obitelj otišla je u Barcelonu koja je poznata po brojnim sjajnim pjevačicama, a Montese je godinama pjevala na turnejama Paco de Lucíaea, flamenco gitariste. Sjećam se da sam je dočekala na aerodromu, a prije toga joj poslala nekoliko pjesama koje sam radila s grupom Balkan Zoo. Pitala me: Ti pjevaš na mom jeziku? Rekla sam joj: Da, pjevam flamenco, a ona mi je odgovorila: Ne, ne. Ne mislim na to. Ti pjevaš na mom, romskom jeziku. Bila je fascinirana time što netko tko nije Rom toliko voli romsku kulturu i glazbu da se čak potrudio pjevati na njihovom jeziku. Treba spomenuti da je doista tužno što su njima zabranjivali da pričaju svoj jezik, a kazne su bile stravične. Zbog toga u Španjolskoj tako malo Roma govori svoj jezik.
Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” s tvojim se umjetničkim radom prvi puta susreo u proljeće 2022. godine kada si gostovala povodom obilježavanja Svjetskog dana Roma. S tobom je nastupao slovenski ansambl Coraviento i pjesač Mitja Obed čiji je nastup bio impresivan, ali i zahtjevan. Kako si se osjećala?
To je bilo prekrasno iskustvo, prije svega nastupiti na daskama Hrvatskoga narodnoga kazališta, a tim više što je prigoda bila zaista svečana. Bila sam oduševljena time što je događaj bio u kontekstu migracije Roma kroz povijest, a čime je bio inspiriran kulturni program. Pod tim mislim da smo mi svojim nastupom željeli pokazati kako je dolazak Roma u Andaluziju pokrenuo neka kulturna strujanja, a onda je nekoliko stoljeća kasnije nastao flamenco. Svojim smo nastupom upravo to željeli pokazati. A što se tiče nastupa, mi smo kao jedno malo pleme, obitelj. Ovisno smo jedni o drugima. Ta se sinergija događa samo kada radimo zajedno. Bitno je da ja plesača inspiriram pjesmom, a tada on mene “diže” plesom. Tu je bitan i gitarist koji mora poznavati i elemente pjesme i plesa kako bi pružio podršku plesaču i izvukao iz njega maksimum.
Romski jezik je godine 2015. UNESCO zaštitio kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a isto je tako i s flamencom koji je zaštićen 2010. godine.
To je zaista bilo potrebno. Flamenco je tako doživio svoju prvu kulturnu zaštitu, a njegovi prvi ambasadori bili su Federico Garcia Lorca i Manuel de Falla. Oni su 1922. godine u Grenadi organizirali prvi festival flamenca kako bi svoju umjetnost sačuvali od degradacije. Mislim da se stvarno svatko treba boriti za svoje, jer ako ne voliš svoje, tada te neće ni drugi poštovati. Flamenco ima, barem tako kažu teorije, sličnosti s katakom. To je jedan od osnovnih indijskih plesova, a što se poklapa s time da je Indija pradomovina Roma, ali i svjedoči da su Romi itekako utjecali na genezu flamenca. Evo, flamenco je doista nematerijalna baština čovječanstva, a 2010. godine dobio je to priznanje i službeno. Prvi flamenco festival održan je u Japanu prije sto godina, odnosno Japan je paralelno sa Španjolskom gradio flamenco scenu. Umjetnost doista nema granica.
Snimila si svoj album s grupom Balkan Zoo naziva “Recycle”. Što slušatelji na njemu mogu pronaći?
Balkan Zoo bend je Marina Rašića koji je basist benda Majke i pozvali su me da surađujemo. Radi se o popularnim romskim pjesmama s Balkana koje smo napravili u world music izričaju. Oduvijek sam slušala narodnu romsku glazbu s naših područja, no samo je biLo pitanje vremena kada će doći netko dovoljno kreativan da tim pjesmama da novo ruho, da ne budu izvedene stereotipno, u izlizanoj formi. Album je izdala Croatia Records, a promocija albuma održala se na jazz.hr-u. Znam da se album se sluša od Makedonije do Crne Gore.
Ostvarila si još zanimljivih suradnja, poput one s Hrvatskom narodnom televizijom.
Radi se o projektu naziva “Flamenko u ozračju tambure”. Riječ je o starim španjolskim pjesmama koje je Lorca 1931. godine izveo na klaviru i koje je na taj način sačuvao od zaborava, budući da je bio sakupljač tih napjeva. On je to napravio na klaviru, a ne na gitari, što daje veliku slobodu čovjekU da se u njihovom izvođenju poigra s različitim instrumentima. Budući da oni imaju mandoline, instrument sličan tamburi, a mi ovdje imamo tambure, napravili smo projekt od dvanaest pjesama. Radi se o tamburaškom orkestru HRT-a predvođenom Sinišom Leopoldom, a taj je koncert u konačnici emitiran na HRT-u. Na kraju smo odlučili da snimimo album tako da imamo jedan trajni zapis, a tome je pripomogla i ambasada Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj. Uskoro idem preslušavati prvi miks i to je odlična stvar jer s jedne strane imamo Hrvatsku, a s druge Španjolsku, a ja sam taj most koji je spojio te dvije lijepe tradicije.
Što smatraš svojim osobnim karijernim uspjehom?
Prošle smo se godine po prvi put maknuli iz naše regije i nastupili u Češkoj gdje smo odradili mini turneju. Oni su htjeli da pjevam flamenco, ali i romsku glazbu. To je bilo odlično jer sam shvatila da smo mi njima potpuna egzotika. Mislila sam dotad da svi znaju što je makedonska glazba, sevdah, bečarac, no za njih, mi smo jedan balon u kojem oni ne mogu uvidjeti razlike. Tu osvijestiš da dolaziš s područja koje je kulturno jako bogato. To je bila odlična turneja, no najvrjednija je ta spoznaja da smo traženi i zanimljivi, pogotovo u Europi. Čak i vani postoje skupine koje sviraju balkansku glazbu, no imaju problema s izgovorom. Na toj je našoj turneji nastupao i Mitja i Morenito de Triana, odličan gitarista romskih korijena. Kad je Mitja počeo plesati, došlo je do nevjerojatnih ovacija. Još kada za taj doživljaj dobiješ novac, ne može bolje.
Tko je tvoja publika?
Imamo publiku koja nas prati, no svojevremeno se dogodio jedan boom. Kada sam počela surađivati s Balkan Zoo-om i pjevati romske pjesme, to je završilo na CMC programu. Stvorila se estrada i taj neki krug ljudi koji nas nisu otprije poznavali. Dogodilo se to da me je sve više ljudi počelo prepoznavati, no mislim da flamenco uvijek iznova privlači publiku. Mnogi ne znaju da se bavim tom vrstom glazbe, no vjerujem da će mnogi doći na festival flamenca jer ih on privlači, bez obzira na moj lik. Što se pak tiče Balkan Zoo-a, imamo publiku, slušaju nas oni starosti od 5 do 55 godina. Naša je glazba univerzalna.
Može li se od izvođenja flamenca živjeti i koji je primarni prihod tih umjetnika?
Flamenco zaista fascinira i ima jako puno talentiranih umjetnika u Španjolskoj. Tamo nije pitanje tko je bolji ili talentiraniji, već tko je uporniji i tko ima više sreće. Taj će uspjeti. Odlično je što ti umjetnici mogu doći u ovaj dio Europe i pokazati što znaju, a između ostalog, oni od toga i žive. To je njihov kruh. Jedno je ono što se radi amaterski, a nešto sasvim drugo kada se radi profesionalno. Tada se od toga može živjeti. Znam da mnogo umjetnika nije željelo riskirati, pa iako su izvrsni u tome što rade, imaju svoj posao od 8:00 do 16:00 i flamenco smatraju hobijem. Ima nas nekoliko koji živimo samo od glazbe, no nužno je imati i prihode sa strane. Bez novaca nažalost, nema napretka. Bila to glazbena produkcija ili podučavanje plesa, odnosno za mene, organizacijski posao. Ipak, može se, no teško. Takva je generalna situacija na našoj glazbenoj sceni. Ukoliko to nije nekakav vrhunski komercijalni proizvod koji ima masovnu publiku, gotovo je nemoguće opstati.
Već sada teku pripreme za novi Flamenco Festival u 2023. godini. Što će publiku iznenaditi ove godine?
Festival će se održati samo ako uspijemo dobiti pokroviteljska sredstva. Sve ovisi o tome. Interesa i publike ima, no ništa još nije gotovo. Ipak, trenutno radimo na organizaciji večeri flamenca dana 26. ožujka 2023. godine u 20:00 sati u Klubu Kazališta Komedija. Nastupit će španjolski plesač Ángelo Muñoz te plesač flamenca Mitja Obed, plesačica Mihaela Wabra Kucler te ja i glazbenik Morenito de Triana. Želimo da ljudi imaju prilike uživati u tome i da Zagreb obogatimo s novom turističkom ponudom. Smatram da imamo premalo mjesta gdje je moguće uživati. Mnoga su kazališta stradala u potresu, sve je manje jazz klubova i treba iskorištavati preostale funkcionalne prostore koji privlače ljude te tamo ponuditi kvalitetan sadržaj.
Možeš li zamisliti svoj život bez flamenca?
Vjerujem da će flamenco uvijek biti dio mene. U jednom trenutku kad sam bila zaposlena, doživjela sam ogroman stres i ostala bez glasa na dva tjedna. To je bio trenutak kada sam obavila sve pretrage i na kraju sam se zapitala: Što ako više nećeš moći pjevati? Čovjek mora shvatiti da neovisno o tome čime se bavi, to nije njegov identitet. Ti si osoba koja jesi, a sve drugo je tvoje stvaralaštvo. Flamenco je i bit će uvijek dio mene, no on nije samo pjevanje, nego jedna cijela industrija koja nudi pregršt mogućnosti.
