Armin Hodžić mlad je i perspektivan političar bošnjačke nacionalnosti. Kreće kao aktivist, a potom već tijekom studija politologije započinje svoj politički put kao član Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Vijeću se pridružuje sa samo devetnaest godina, a četiri godine nakon postaje predsjednik Vijeća. Trenutno obnaša svoj drugi mandat, a svi njegovi angažmani i inicijative usmjereni na poboljšanje položaja Bošnjaka te posebice bošnjačke mladeži, naišli su na afirmaciju njegove zajednice. U našem razgovoru osvrnuo se na položaj bošnjačke manjine u Hrvatskoj, one probleme koje dijele i romska i bošnjačka zajednica te na vlastite planove u budućnosti.
Kada ste se počeli baviti politikom i što vas je motiviralo?
Dakle, s devetnaest godina ušao sam u Vijeće kao najmlađi vijećnik, a potom sam osvojio svoj prvi mandat u funkciji predsjednika, postavši time i najmlađi predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Moram napomenuti da sam bio najmlađi predsjednik Vijeća ako se uzmu u obzir sva vijeća nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Sve je započelo spontano. Kao mladog čovjeka, zanimalo me mnogo stvari. Već kao srednjoškolac, intenzivno sam se bavio književnošću, poviješću i umjetnošću. Nekako sam gravitirao ka tome i općenito pokazivao velik interes za društvene, humanističke znanosti. Birajući fakultet, prijavio sam se na studij povijesti i književnosti te turkologije na Filozofskom fakultetu. Spletom okolnosti, ima sam uspjeha i upao na listu fakulteta. Drugi izbor mi je bila politologija koju sam također uspio upisati. Budući da sam imao izbora, počeo sam se raspitivati. Raspitujući se o politologiji, shvatio sam da je politologija moj izbor. Ona obuhvaća međunarodnu politiku, javnu politiku, ekonomiju. Bila je splet svega onoga što mene zanimalo. Također, svidjela mi se atmosfera na tom fakultet, pristupačnost profesora i njihov prijateljski odnos sa studentima. Kada bih sada opet morao birati, ponovno bih izabrao politologiju. Naravno, nije samo struka utjecala na moj politički put. Kada sam godine 2015. kao vijećnik ušao u Vijeće, uključio sam se u projekte za mlade. Osobno sam inicirao četiri susreta bošnjačke mladeži tijekom kojih su se okupili ne samo oni iz Hrvatske, već iz cijele regije. Radio sam i na projektima dopunske nastave za učenike osnovnih i srednjih škola te sam bio idejni začetnik projekta sufinanciranja pripreme za državnu maturu. Nažalost, prekinut je odlukom Grada Zagreba s opravdanjem da ti projekti nisu u našoj nadležnosti, što smatram velikim propustom. Bio je to odličan projekt budući da je njegov rezultat upis mnogih mladih ljudi na željene fakultete i stoga sam veoma ponosan na tu našu inicijativu. Sudjelovao sam i na nizu drugih projekata koji su me etablirali unutar zajednice te mi omogućili da upoznam veliki broj ljudi koji su kasnije odigrali važnu ulogu u mojem životu.
Odlučio sam ući u političku stranku gdje sam započeo s medijskim nastupima koji su naišli na afirmaciju unutar moje zajednice. Nakon mnogo godina netko je istupio s političke pozicije. U našoj zajednici postoje pojedinci iz svijeta znanosti, umjetnosti i književnosti koji su medijski vidljivi, no oni ne govore o problemima koje tište Bošnjake u Hrvatskoj. Poglavito iz političke perspektive, budući da oni ne pričaju o odnosima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Probio sam taj led i nastupao u nizu respektabilnih emisija, dao intervju za mnoge tiražne tjednike i dnevne novine, a sa svega dvadesetak godina. Drago mi je da sam unatoč svojoj mladosti uspio upravljati Vijećem, sačuvati ga i podići ljestvicu. U tom smislu, istaknuo bih da smo bili nositelji kampanje za popis stanovišta koji je izuzetno važan u kontekstu nacionalnih manjina. Bio sam prvi koji je pozvao sve bošnjačke organizacije na zajednički sastanak te samo zajednički dogovorili nastup na izborima, osigurali sredstva i napravili kampanju za Bošnjake. Mnogi se sjećaju naših plakata s natpisima Josip će se izjasniti kao Hrvat, Dušanka kao Srpkinja, što će reći Emir? To je bilo doista važno jer mnogi ne razumiju nijansirane razlike, miješaju državljanstvo s nacionalnošću ili vjeroispoviješću.
Funkciju predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba obnašate od svibnja 2019. godine, koliko ste od svojih izbornih programa do sada uspjeli realizirati i koja su vam prioritetna usmjerenja do kraja ovog mandata?
Želio bih naglasiti da je ovo bio jedan od rijetkih mandata u kojem se Vijeće, odnosno društvo u cjelini, susrelo s mnogobrojnim izazovima koji su bili nepredviđeni. Pod time mislim na potres, a zatim i na pandemiju uzrokovanu COVID-19 virusom, što je rezultiralo drastičnim smanjenjem sredstava za rad Vijeća i posljedično se odrazilo na program rada. Pandemija je stopirala naše mogućnosti u realizaciji projekata na koje smo inače naviknuli, a istaknuo bih i promjenu gradske uprave koja je pokazala da je potrebno određeno vrijeme i razdoblje da bi se pronašao novi model suradnje s ljudima koji imaju drugačije ideje, vizije i metode rada. Samo u ovom mandatu, susreli smo se s više izazova nego u proteklih šesnaest godina rada Vijeća koje se oformilo 2003. godine, a uskoro slavi 20. obljetnicu. Posljednje četiri godine upravljali smo Vijećem unatoč krizi, zagrebačkom i petrinjskom potresu, a koji je devastirao naše prostorije koje smo nedugo renovirali. Volio bih naglasiti da smo unatoč pandemiji uspjeli realizirali, pa čak i intenzivirati provođenje svih projekata koje su nam ograničene mogućnosti omogućavale, a usprkos smanjenim sredstvima. U ovom mandatu imali smo i rekordan broj donacija, odnosno drugih izvora sredstava u odnosu na onaj primarni koji dolazi iz gradskog proračuna u iznosu od pola milijuna kuna. Godine 2021. u suradnji s turskom agencijom za razvoj i suradnju TIKA, renovirali sm naše prostorije, opremili ih najmodernijom opremom koje sada odaju dojam respektabilnog prostora. Na to sam izrazito ponosan. Budući da u svibnju održavaju novi izbori, neću se libiti svoj dosadašnji rad u Vijeću staviti na kušnju birača. Mislim da imamo razloga biti zadovoljni s ovim mandatom. Othrvali smo se svim iskušenjima i izazovima s obzirom i zato vjerujem da ćemo ponovno zadobiti povjerenje naših zagrebačkih Bošnjaka.
Jesu li, po vašem mišljenju, manjine u Republici Hrvatskoj dovoljno integrirane u društvo i koji su glavni problemi na putu njihova uključivanja?
Ono treba sagledati u odnosu na dvije razine. Jedna je zakonodavna koja se ogleda u pravnom napredovanju nacionalnih manjina, a Hrvatska je u tome visoko podigla ljestvicu. Zakonodavni okvir izuzetno je pozitivan te pripadnicima manjina pruža sve moguće mehanizme kojima oni ostvaruju svoja prava i njeguju svoj kulturno-nacionalni identitet. Druga razina se odnosi implementaciju tog okvira u društvu te posljedično, kako se ona reflektira u društvu. Primjerice, Bošnjake u Hrvatskoj opterećuju zategnuti odnosi između tih dviju država i vjerujem da smo u nekom stanju “grča”. Ukratko, zakonodavni okvir koji uključuje saborske zastupnike, članove Saveza nacionalne manjine i vijeća na lokalnim razinama te udruženja koja se bave nacionalnim i kulturnim identitetom, primjer je dobre prakse. Ipak, kada govorimo o implementaciji mjera unutar plana, smatram da ima prostora za pomak.
Postoje li sustavni problemi koji su zajednički i romskoj i bošnjačkoj zajednici?
Pogleda li se demografska slika Hrvatske, Romi i Bošnjaci u brojčanom i geografskom smislu žive u različitim sredinama. Međutim, postoje mjesta poput Gunje, Cetingrada i Vojnića gdje se Bošnjaci susreću s istim infrastrukturnim i socijalnim problemima koji muče i Rome u drugim dijelovima Hrvatske. U Gunji ljudi još uvijek nemaju priključak za struju i vodu, a sve je i manje mjesta na lokalnom groblju. Prema tome, postoje stavke koje bi se mogle detektirati kao zajedničke i kod jednih i kod drugih nacionalnih manjina, ali i kod većinskog stanovništva. Moram reći da smatram da je romska zajednica izuzetno napredovala za vrijeme višestrukih mandata saborskog zastupnika Veljka Kajtazija. Nažalost, bošnjačka nacionalna manjina taj tempo nije pratila, budući da smo izgubili svoje mjesto u Hrvatskome Saboru 2015. godine. U praksi, kada je riječ o nacionalnim manjinama, sve one dijele neke zajedničke probleme, a to su prije svega problemi sa zapošljavanjem i poteškoćama u obrazovanju. To su ključni problemi koji su zajednički i Romima i Bošnjacima i drugim nacionalnim manjinama.
Služe li se Bošnjaci jednako kao i pripadnici romske zajednice etničkom mimikrijom?
Smatram da se sve nacionalne manjine služe etničkom mimikrijom. Kod Bošnjaka je situacija sljedeća. Postoji materinji jezik koji se jako malo razlikuje od hrvatskog jezika budući da Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju najvećom kopnenom granicom u odnosu na druge susjedne države. Također, ti su ljudi uz granicu stoljećima živjeli zajedno. Kada se to sve uzme u obzir, mala je diferencijacija i ona se najčešće ogleda u vjeroispovijesti koja dijeli Bošnjake od većinskog stanovništva. Iz tog razloga, taj proces asimilacija kod nas možda teče ubrzano. U drugom, trećem koljenu, više nismo dijaspora. Primjerice, moji su roditelji dijaspora, no ja nisam budući da sam rođen u Hrvatskoj. Naravno, imam emotivnu, rodbinsku i svaku drugu poveznicu s BiH, međutim, sustav obrazovanja u cijelosti sam prošao na hrvatskom jeziku. Čuti i učiti bosanski jezik imao sam priliku samo u svojoj zajednici. Od 2018. godine kada je bosanski jezik po modelu C uveden u osnovne i srednje škole, tada sam već bio završio fakultetsko obrazovanje. Stoga nikada nisam imao mogućnost, osim vjeronauka koji se ne bavi nacionalnim već vjerskim pitanjem, imati dodir s aspektom matične domovine. Da, smatram da se sve nacionalne manjine služe mimikrijom i to u onom stupnju koji ovisi o društvenom kontekstu u kojem se nalazi pojedinac. Vjerujem da je ono kod romske nacionalne manjine izraženije, no tu treba uzeti u obzir i druge okolnosti koje na to utječu. Ipak, ni sami Bošnjaci nisu lišeni i zaobiđeni te pojave.
Postoji li suradnja između bošnjačke i romske zajednice te smatrate li da bi se ona mogla intenzivirati, primjerice u području kulture, umjetnosti, aktivizma i slično?
Suradnja postoji, nju je oživio upravo Veljko Kajtazi. Zadnja suradnja bila je ona prilikom organiziranja Ultramaratona Vukovar-Srebrenica, kada nam je SRRH „KALI SARA“ ustupio svoje kombi vozilo koje nam je bilo neophodno u logističkom smislu. Time smo poslali snažnu poruku, a do sada smo ostvarivali suradnju u skladu s našim mogućnostima. Ako se moram osvrnuti na suradnju nas i Saveza, onda je to suradnja bez premca za koju imam samo riječi hvale i zahvale za sve što smo do sada napravili. Znamo da su nam vrata Saveza uvijek otvorena za razgovor i suradnju te držim da će se ona nastaviti i u budućnosti.
Koji su po vama najveći problemi s kojima se trenutno suočava bošnjačka nacionalna manjina?
U Republici Hrvatskoj kada je riječ o nacionalnim manjinama, sve započinje i završava sa saborskim zastupnikom. On je motor pokretač koji daje snagu zajednici da kontinuirano radi i djeluje. Nažalost, spomenuo sam da već tri uzastopna mandata nemamo bošnjačkog saborskog zastupnika iz niza razloga, a što nas dodatno usporava i koči provedbu kapitalnih projekta koji su ključni kako bismo napravili značajnije iskorake potrebne našoj zajednici. Tu mislim na infrastrukturne projekte i rad s bošnjačkom mladeži. Nadamo se da ćemo na idućim izborima riješiti ovaj problem i da ćemo ponovno biti u mogućnosti davati svoj maksimalan doprinos hrvatskome društvu i državi.
S obzirom da samo ušli u Schengen i da je BiH postala vanjska granica, smatrate li da će pojačane kontrole na graničnim prijelazima biti problem?
Da i to se već vidjelo u prvim danima po ulasku u schengensku zonu. Vanjska granica koja se pomaknula uzrokovat će, ne bih to nazvao isključivo problemom, ali regularan proces koji će zahtijevati strože mjere i kontrole. To će tijekom prelaska granica od naših ljudi zahtijevati više vremena i strpljenja. Ipak, vjerujem da će se infrastruktura granične policije poboljšati i da će provjere ići brže, no za sada, svatko tko će putovati morat će se naoružati strpljenjem. Nadam se da će se ta granica uskoro pomaknuti te da će i BiH biti dio te zone.
Pripadnik ste nacionalne manjine koja je u prošlosti doživjela genocid. Zašto je važna kultura sjećanja na genocid i povezivanje memorijalnih centara s ciljem njegovanja kulture sjećanja?
Svaki put kada zaboravite, ne samo genocid već bilo koji zločin, on se ponovi u puno gorem obliku. Poslije Drugog svjetskog rata rekli smo: Nikada više, a dogodila se Srebrenica. Nakon Srebrenice, opet smo vjerovali da se takav zločin neće dogoditi, a dogodila se invazija na Ukrajinu. Dakle, povijest se ponavlja. Mladi ljudi koji nisu iskusili strahote rata, teško mogu razumjeti emociju i shvatiti što se dogodilo sve dok ne posjete ta mjesta. Mogao bih vam cijeli dan govoriti o Srebrenici, ali ako vi sami ne odete u Srebrenicu ili u Potočare te ne osjetite i ne vidite razmjer tog zločina, nikada neće osvijestiti što se tamo dogodilo. Shvaćam obvezom da se time bavim i kontinuirano o tome nastojim educirate sve ljude, posebice mladež. Ugraditi u njih svijest o važnosti njegovanja kulture sjećanja na sve žrtve rata, i to ne samo u Srebrenici, nego i u Jasenovcu i drugim ratištima gdje su život izgubile tisuće ljudi.
Kako održavate balans između privatnog i profesionalnog života i koliko ste u tome uspješni?
Kada se bavite politikom, nemate radnog vremena. U bilo kojem trenutku može se dogoditi da morate negdje otići, obaviti sastanak ili neku drugu obavezu. Ipak, osobno, veliki sam radoholičar. Moj dan započinje oko pet sati ujutro kako bi si u miru popio kavu i organizirao svoj radni dan. Potom se budi moj sin i kreće akcija. Odvodim ga u vrtić, suprugu na posao, a nakon toga slijede moje obaveze. Kada se sve zbroji, da bih uspješno odigrao sve svoje uloge, onu obiteljsku i profesionalnu, potrebno je i do četrnaest sati. Nerijetko se događa da se kući vratim i nakon 22:00 sata. Ono što je neosporno i radi čega sam u svemu toliko uspješan je podrška moje supruge i obitelji. Moja obitelj pruža mi unutarnji mir koji me pokreće u mom poslu. Ono je apsolutni preduvjet za bilo kakav angažman ove vrste. Politički posao vas tjera da budete najusamljeniji čovjek na svijetu. Zašto je to tako? Imate krug ljudi, suradnika s kojima ćete raspravljati o odlukama, međutim naposljetku, vi ste taj koji donosi odluku. Promišljate je li ona moralna, ekonomski opravdana, profitabilna i u konačnici progresivna, a takve odluke može donositi samo čovjek koji uživa mir i podršku obitelji u privatnom životu.
Imate li ambicije postati saborski zastupnik bošnjačke nacionalne manjine?
Bio sam kandidat na izborima 2020. godine, no tada nisam uspio. Unatoč tome, sav moj rad i djelovanje stavljaju me u poziciju da razmišljam o kandidaturi. Neprestano ističem da sam, prije svega, fokusiran na rad na projektima i aktivnostima Vijeća. Ukoliko sam pak ja čovjek koji bi trebao biti kandidat Bošnjaka za poziciju saborskog zastupnika, vjerujem da ću taj odgovor od svoje zajednice dobiti na vrijeme. Shvatiti i razumjeti njihovu poruku. Nikada nisam bježao od odgovornosti, pa ne bih ni u tom slučaju. Međutim, zasigurno nisam i neću biti ona osoba koja se nameće i koja će reći: Ja sam najbolji, najpametniji […], jer to ne vodi nikamo. Ukoliko mi moji suradnici i članovi bošnjačke zajednice budu sugerirali takvu odgovornost, spreman sam je i prihvatiti. Kada je riječ o funkciji saborskog zastupnika, nije samo bitno hoćete li moći obavljati tu dužnost, već i hoćete li biti izabrani budući da postoje osobe koje bi odlično obavljale taj posao, no na izborima ne mogu dobiti dovoljan broj glasova. Treba pronaći odgovarajući omjer podrške i sposobnosti.
