Od 2010. godine na hrvatskoj glazbenoj sceni djeluje Oridano Gypsy Jazz Band koji profilira poseban stil jazz glazbe čiji je osnivač svjetski poznati romski glazbenik Django Reinhardt. S članovima banda Orjenom Riđanovićem i Milivojem Majdakom razgovarali smo povodom njihovog koncerta koji će se 8. veljače održati u zagrebačkom Vintage Industrial Baru.
Glazba koju izvodite je jazz glazba, ali već u samom nazivu benda profilira se zapravo specifičan stil koji se naziva gypsy jazz. O kakvom se stilu jazz glazbe radi?
Orjen: U nazivu Oridano Gypsy Bend nalazi se i ime glazbenog žanra koji izvodimo. Valja napomenuti da je gypsy jazz samo jedan od naziva tog specifičnog glazbenog stila. Nazivaju ga i gypsy swing-om, jazz manoucheom, hot club jazz-om te po čuvenom romskom osnivaču ovog glazbenog stila Djangu Reinhardtu, nazivaju ga i Django Reinhardt jazz. Željeli smo upravo u naziv svoga benda uvrstiti i ime glazbenog stila koji sviramo kako bi ljudima bili prepoznatljivi i kako bi odmah znali koju glazbu izvodimo.
Kada i kako ste se upoznali s gypsy jazzom?
Orjen: Imao sam tu privilegiju da 2009. godine budem sudionik jazz kampa u Grožnjanu kojeg je vodio Boško Petrović. Tu sam se po prvi puta susreo s jazzom i meni se to uistinu svidjelo, no kako svaka glazba ima svoj “jezik”, na početku mi je bilo teško prihvatiti ga jer sam u to vrijeme više bio rocker i heavy metalac pa mi je ta glazba bila bliža. Opet, imao sam tu čast da mi mentori budu Ante Gelo i Elvis Penava. Kako sam s Elvisom svirao jazz, često sam u njegovoj pratnji improvizirao na gitari, a on me jednom zaustavio i rekao: ‘Zvučiš kao Django!’ Tada sam prvi puta čuo za njega. Elvis se oduševio i dao mi je CD Rosenberg tria iz 1993. godine i od tog trenutka, kada sam ubacio CD u player, pa do dana današnjeg, traje moja fascinacija tim stilom. Django je pionir jazz glazbe, po mom osobnom stavu on je zasigurno najveći romski umjetnik, bez njega ne može postojati ni jedna enciklopedija ili bilo kakvo štivo o jazz glazbi. U samo 43 godine koliko je živio, dakle, za to kratko vrijeme snimio je više od 900 kompozicija. Za života je bio plodan stvaratelj, skladatelj i interpretator jazz standarda, ali i svojih vlastitih kompozicija. Kako sam se sve više informirao o njemu i tom glazbenom stilu, on me u potpunosti preuzeo, upoznao sam Djangovo nasljeđe i saznao da svaka europska metropola ima hot club jazz koji slavi njegovo stvaralaštvo.
Profesore Majdak, vi ste krenuli s klasičnom glazbom, no završili ste na jazzu, kako je tekla vaša glazbena priča?
Milivoj: Ja sam od malena slušao jazz i već sam kao klinac svirao gitaru. Mnogo sam ‘skidao’, primjerice Bacha, klasičnu glazbu, no nisam to mogao zapamtiti. Odlučio sam se upisati u glazbenu školu kako bi naučio note i mogao zapisati skladbe koje sam dotad svirao po sjećanju. Kasnije sam završio glazbenu akademiju i radio kao profesor glazbe u glazbenoj školi, petnaestak godina. Zaposlio sam se u Big bandu HRT-a, a usporedo s tim, svirao sam u nekim rock i folk bendovima, u Hrvatskom narodnom kazalištu i kazalištu Komedija. Doista, bavio sam se svim glazbenim žanrovima, no jazz mi je posebno prirastao srcu.
Kada i kako je došlo do osnivanja Oridano Gypsy Jazz Benda?
Orjen: Naš kolega klarinetist Aldo Foško iz Pazina i ja upoznali smo se 2009. godine na seminaru u Grožnjanu. Mene je u to vrijeme počeo zanimati gypsy jazz, a on je tada vodio grupu mladih glazbenika pod imenom Hot Club of Istria koja je gajila ljubav prema Djangu i njegovoj glazbi. Tako smo se upoznali, a on je uskoro došao studirati muzikologiju na Akademiju u Zagrebu i odlučili smo osnovati Oridano Gypsy Jazz Band. Od tada, od 2010. godine do danas, bend je imao puno postava, no Aldo i ja, kao osnivači, ostali smo do danas, a tu je i Milivoj Majdak. Trenutno kontrabas svira Vjekoslav Crljen, a surađujemo i s brojnim drugim glazbenicima kao što su Hrvoje Sudar i Franjo Strahović. Na našim je albumima kroz ovih 13 godina sudjelovalo mnogo glazbenika, pa se tako možemo pohvaliti lepezom krasnih glazbenih suradnji kao što su one s Mladenom Barakovićem, Miroslavom Navračićem i Tomijem Novakom.
Objavili ste četiri albuma, ali i dosta singlova, kakva je glazbena scena kad je u pitanju ovaj stil glazbe?
Orjen: Naš prvi album bio je sastavljen isključivo od autorske glazbe i to je bilo nešto revolucionarno na našim područjima. Scena postoji, no ona je mala, radi se o svega nekoliko sastava koji gaje ljubav prema ovakvoj glazbi i to rade dobro. Ono što nas je izdvojilo od drugih je to što smo radili autorski jazz unutar Djangova izričaja. Ono što smo postigli je to da smo izdali album pod vodstvom norveškog Hot Club Recordsa koji je pod pokroviteljstvom Jona Larsena. Tamo je snimljena cijela diskografija naših idola i heroja, pa smo tako i mi tamo izdali svoj prvi album, a onda i drugi naziva Swing ’14. Opet se vraćamo na Djangovu nomenklaturu jer je Django svoje kompozicije nazivao po godinama kada su stvorene. Broj označava godinu kada je Swing stvoren. Preostala dva albuma i svi singlovi izdani su za našu izdavačku kuću Hitchtone Music & Promotion koju smo osnovali 2015. godine. Na singlovima je, kako smo i planirali, uvijek naša autorska glazba, a na albumima je i glazba Djanga Reinhardta koja je nepresušan izvor informacija i inspiracije, ali kako je on imao više od 900 kompozicija nemoguće ih je sve snimiti.
Gypsy jazz u sebi nosi snažne emocije, kakve su reakcije domaće i strane publike?
Orjen: Gypsy jazz je izuzetno plesnog karaktera zbog svog ritma koji se zove la pomp, pumpa. Recepcija publike, koliko sam uspio doživjeti, a vjerujem da će to potvrditi i Majdak, uistinu ovisi o prilici. Ne bih dijelio ljude na domaće i strane, kao što ne bih rekao ni da je recepcija publike vani ili kod kuće bolja ili lošija. Sve ovisi o prilici. Ako svirate tu glazbu na bini, recepcija publike će biti izvanredna, ali to isto nećete doživjeti ako ju stavite u restoran gdje je fokus na jelu. Ipak, generalno, recepcija publike nikada nije bila negativna.
Iza vas su i brojne suradnje sa svjetskim glazbenicima biste li neke izdvojili?
Milivoj: Najdraže mi je svirati s Oridanom, a svirao sam s velikim svjetskim imenima kao što su Stochelo Rosenberg i Florin Niculescu, jedan od najvećih violinista sadašnjice. Uvijek je to poseban doživljaj.
Planirate li objaviti novi album?
Orjen: Planiramo i paralelno se odvijaju te naše studijske aktivnosti, a to je preslika naših osjećaja i razmišljanja. Moja je želja da album Swing iz 2014. godine dobije nastavak kao Swing 24, a ove godine planiramo autorski singl i spot, no to je tek početak.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od glazbe jer to znači tome posvetiti glazbi svo svoje vrijeme?
Orjen: Definitivno, svatko od aktualnih članova našeg benda ne radi nikakav drugi posao, dakle, to nam je istovremeno i posao i način života. Mi smo tome posvećeni kompletno, kako studijskoj aktivnosti, tako i koncertnoj. Posvećeni smo radu na sebi, kao glazbenicima i kao osobama. To je jedno sazrijevanje i spoznaja da je to put koji je čovjek odabrao, da bude glazbenik. Ponekad u šali kažem da je to poziv, ne odabir. Može se živjeti od toga, no mora se uporno raditi i stvarati prilike da se radi.
Može li se i gdje u Zagrebu redovno slušati ovaj stil glazbe jer po reakcijama publike čini se da interes postoji, što mislite je li premalo propagande za ovakve klubove?
Orjen: Puno toga ovisi o promoviranju i marketingu jer se ne može u potpunosti osloniti na organizatore i njihovo oglašavanje, kao ni na to hoće li njihov način promoviranja odgovarati događanju i glazbeniku. Ali, često se dogodi da od mnogih aktivnosti ni mi sami ne stignemo odraditi promotivni dio posla pa nam se zna dogoditi da nas pitaju zašto neki koncert nismo najavili, a mi smo, primjerice svirati tri dana zaredom i jednostavno nismo stigli. Važno je postići i pravu mjeru, da budemo ažurni, a da opet našu publiku ne ‘bombardiramo’ s previše privatnih momenata. Ipak, kada radimo ozbiljan koncert, prati ga i ozbiljna promocija, a dio promocije je i današnji intervju.
Kako se pripremate za koncerte i kada imate sljedeći koncert?
Orjen: Nađemo se sat vremena ranije i odradimo tonsku probu. To je najvažniji dio koncerta, da sve štima s tehničke strane. Jedva čekamo da krenemo svirati, a ponekad se događa i da premašimo planirani period trajanja pa smo tako znali u komadu svirati i po dva sata. Pogotovo kada su s nama naši suradnici ili cijeli sastav. Imamo fundus kompozicija iz kojeg biramo što ćemo odsvirati, no događaju se i improvizacije. Posljednjih godina prakticiramo to da krećemo s repertoarom skladbi s kojima se zagrijavamo za one zahtjevnije izvedbe koje slijede tijekom koncerta. Prvi naš sljedeći koncert je 8. veljače 2023. godine u 21:00 sat u Vintage Industrial Baru.
Kako dogovarate koncerte?
Orjen: Kalendar je cijele godine otvoren i on se neprestano popunjava. Imamo tu sreću da smo se tijekom trinaest godina etablirali na domaćoj i stranoj sceni. Doduše, vani je ta scena doista fantastična, primjerice u Parisu, koji je prijestolnica gypsy jazz-a. Kako mi intenzivno sviramo, od samog osnivanja benda, postali smo prepoznatljivi i ne moramo nuditi svoje usluge, već nas pozivaju.
Kako vidite nastavak svoje profesionalne karijere, biste li išta mijenjali u odnosu na dosadašnji glazbeni put?
Orjen: Bio bih najsretniji kada se ništa ne bi promijenilo. Želja mi je da sve ostane tako kako je sada. Trebamo ostvariti ono na čemu već radimo, prioritete koje smo si postavili, a to su da završimo album i autorske singlove, i eto, neka nas posluži zdravlje i sreća pa neka bude nastupa pred publikom.
Milivoj: Ma želimo i dalje živjeti s glazbom, ne možemo mi bez nje, to je poput infekcije.
