Iako se među romskom zajednicom u Europi upotrebljavaju razni termini za najtragičniji period njihove povijesti obilježen genocidom za vrijeme Drugog svjetskog rata, poput porrajmos (uništenje), kali trash (crni strah) ili berša bibahtale (tragične godine), najbolje ga opisuje riječ samudaripen koja znači masovno ubojstvo. Upravo je samudaripen naziv i službeno priznatog romskog praznika Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida tijekom Drugog svjetskog rata koji se svake godine obilježava 2. kolovoza.
Vrlo često se genocid nad Romima naziva “zaboravljenim holokaustom“, što naglašava zaborav na dvije različite razine. Genocid nad Romima dugo je bio zanemaren i prešućivan od strane glavnih povijesnih diskursa gdje je ova tema obrađivana vrlo šturo ili gotovo nikako. Osobnija razina zaboravljanja tiče se samog tretiranja događaja među žrtvama i preživjelima, među samom romskom zajednicom.
Više je razloga zašto je tome tako, zašto je genocid nad Romima povijesna činjenica koju je lakše zaboraviti nego upamtiti i prenijeti. Prije svega riječ je o događaju u čijem središtu se nalazi marginalizirana skupina, navikla da se nalazi na rubu društva tj. njegovog interesa. Genocid koji je počinjen predstavlja izuzetno traumatičan događaj iz čega pak proizlazi činjenica da se o njemu ionako vrlo teško govori. Priča o genocidu nad Romima također se na neki način natječe s pričama o stradanju drugih društvenih skupina, čiji je utjecaj jači. Iz perspektive povijesnog diskursa imamo priču čiji glavni akter je “nezanimljiv“ većini, a ujedno je i “nevoljan” ispričati svoju priču te nema mogućnost izboriti se za „pričanje“ s drugima.
Romi do nedavno nisu zapisivali svoju povijest, kultura su koja se oslanjala na usmeno prenošenje znanja i informacija. Prostorno su raseljeni te nemaju centralnu vlast koja bi poticala zapisivanje usmene predaje. Ovo su glavni unutarnji razlozi zašto romske zajednice nisu uspjele prenijeti svoje kolektivno sjećanje na genocid. Kao marginalizirana skupina nisu imali potrebnu snagu niti mehanizme da prenesu svoju priču o genocidu na način na koji su to uspjeli drugi stradalnici, posebice Židovi.
Da bi priča o stradanju Roma zaživjela u kolektivnoj europskoj povijesti i postala dio europske svijesti te bila prihvaćena kao ravnopravna drugim pričama o stradanju potrebno ju je stalno nanovo iznositi i ponavljati. Upravo bilježenjem i iznošenjem individualnih sjećanja i životnih priča, sjećanja pojedinaca na ovo tragično razdoblje, priča o genocidu na Romima dobiva svoj opipljivi oblik i postaje prepoznatljivi dio opće povijesti. Zabilježena svjedočanstva o žrtvama, svjedočanstva preživjelih i ona svjedoka, čak i svjedočanstva počinitelja neiscrpan su izvor priča, slika i osjećaja iz kojih se konstruira jedna nepravedno “zaboravljena” epizoda povijesti.
Prema procjenama stručnjaka u nacističkim logorima stradalo je između 250.000 i 500.000 Roma, između 25 posto i 50 posto europske populacije. Prema popisu stanovništva iz 1933. godine na tlu Banske Hrvatske živjelo je oko 17.000 Roma. Razmjere stradanja romske populacije na tlu tadašnje Nezavisne Države Hrvatske najbolje ilustrira podatak da na prvom poslijeratnom popisu stanovništva nalazimo samo 405 osoba romske pripadnosti. U skladu s tim je i poimenični popis žrtava najvećeg ustaškog koncentracijskog logora, onog u Jasenovcu, na kojem se nalazi 16.174 Roma, od toga dvije trećine žena i djece. Mnogi od njih bačeni su u masovne grobnice u obližnjem selu Uštica, gdje se danas nalazi romsko groblje.
Suhoparni su ovo statistički podaci koji jedva da daju naslutiti razinu stradanja. Osim imena na spomenutom popisu koji vodi Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, malo toga je poznato široj javnosti o Romima kojima je Jasenovac bio zadnje odredište. Oskudna muzejska i arhivska građa, svega nekolicina fotografija i novinskih članaka, ipak obiluje tragičnim ljudskim pričama, jer Romi koji su u Jasenovcu i ostalim logorima završili svoje putovanje, bili su prije svega, kako i sam naziv “Rom” kaže, ljudi. Svrha je izložbe “In Memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma” da široj publici približi ne samo stradanje Roma u NDH, nego stradanje Roma iz posve novog kuta, bazirajući se na osobnim pričama i svjedočanstvima žrtava te svjedoka ovog razdoblja. S obzirom da Jasenovac nije jedini logor u kojem su završavali Romi iz Hrvatske cijela priča ima i širi opseg, prati sudbine Roma koji su završili u susjednoj nam Mađarskoj ili u zloglasnom Auschwitzu.
Iako izložbe slične tematike nisu novost hrvatskoj publici, stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu, posebice na tlu NDH, još uvijek je svojevrsna “taboo” tema, dio naše povijesti o kojem se izuzetno malo zna ili priča. A sudbine individualnih Roma prava su “terra incognita”, otvaraju cijeli jedan zaboravljen, ili budimo precizniji, uništen svijet. Upravo je izložba “In Memoriam… Osobna sjećanja Roma i ne-Roma”, svojevrsni iskorak prema ponovnoj personalizaciji depersonaliziranih žrtava, a publici nudi novi, ljudski pogled, ne samo na romske žrtve, nego na Rome općenito.
Izložba će biti otvorena u Romskom edukacijsko-kulturnom centru u Zagrebu potkraj srpnja uoči Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
