DIJALOGIJA – pričajmo o tome! zajednički je naziv odgojno-obrazovnih programa Festivala tolerancije koji je objedinio dugogodišnje programe izvaninstitucionalnog obrazovanja za mlade. Važnost ovih programa, koji se provode od 2009. godine bio je povod za razgovor s Ivanom Meštrov, voditeljicom izložbenih i kulturnih programa Festivala tolerancije.
Kako je došlo do pokretanja programa Dijalogije?
Od samog početka, uz postojanje filmskog programa, uvidjela se važnost direktnog dijaloga na određene teme i mogućnost filma kao medija da posreduje sadržaje o kojima nužno ne mislimo, a doživljavamo ih, s kojima se možemo poistovjetiti i koje nas mogu potaknuti da otvorimo horizonte, razgovaramo, mijenjamo uvriježene percepcije. Ideja je bila usmjeriti dijalošku platformu ka djeci i mladima, posebice ciljanoj skupini mladih koji imaju između 13 i 18 godina. Oni su u razvojnoj fazi, gdje formiraju određena mišljenja prema svijetu, nažalost i grade određene predrasude, te je baš zbog toga bitno moći direktno razgovarati o njima.
Koliko je važno pokretati, odnosno imati otvoren dijalog na temu ranjivih skupina u suvremenom društvu?
Razgovrati o temama poput integracije manjina i izbjeglica, percepcije ljudi s invaliditetom u hrvatskom društvu, međuvršnjačkom nasilju offline i online pomaže u izgradnji stupova empatičnijeg i humanijeg društva, a u tome daljnju veliku ulogu imaju baš mladi, kako su starije generacije očigledno malo zakazale. Primjerice, poražavajuće je znati da Hrvatska jako loše stoji generalno u percepciji izbjeglica i migranata, a što se vidi i iz Gallup istraživanja iz 2020. godine.
Što vam se kao moderatorici dijaloga čini najzanimljivije i najvažnije u dosadašnjim Dijalogijama?
Ono što mi je najzanimljivije u takvim dijalozima je činjenica da se okupe sugovornici koji o temi mogu porazgovarati na jasan, ne stručno opterećen način, a najveća dodana vrijednost leži u tome da su uvijek prisutni i pojedinci i pojedinke-djeca ili mladi- iz te interesne skupine kojom se bavi tema i koji govore iz direktne pozicije vlastitog iskustva. I baš kroz taj susret jedan na jedan gdje se obraćamo jedni drugima iz pozicije naših vlastitih svakodnevnica može se jače i neposrednije doprijeti do drugoga, ukazati mu na specifičnosti vlastitih borbi, prepreke na putu. Tako mi je bilo sjajno čuti kada smo imali Dijalogiju na temu percepcije ljudi s invaliditetom, kako se djeca oslobađaju i pitaju pitanja, žele znati, kada je tim osobama bilo teško, kako gledaju na to kada im okolina pridaje pretjeranu pažnju, bilo pozitivno ili negativno intoniranu. Slično je bilo i kada smo razgovarali o integraciji Roma u hrvatsko društvo, kada su djeca pitala Talitu i Leu kako se osjećaju sada, nakon što su premostile put odrastanja, susrele se s određenim predrasudama, nadišle ih. Otvorila se primjerice, i potreba za daljnjim povezivanjem škola gdje se nalaze pretežito djeca romskog podrijetla te želja za jačom i sustavnijom razmjenom iskustava.
Što mislite o vaninstitucionalnom učenju odnosno o neformalnom obrazovanju koje se stječe izvan škola?
Generalno smatram da je vaninsitucionalno učenje jako bitno. I sama sam jako puno profitirala od njega kroz odrastanje, od debata, do mirovnih škola, edukacija za kustose i raznih edukacija u polju vizualne kulture i raznih vrsta volontiranja.
Velika važnost leži u dobro osmišljenim edukativnim platformama. One mogu biti sjajna nadopuna općem kurikulumu, koji ne može i ne mora nužno obuhvatiti sve te isto tako mogu biti i bitan drugi pogled – društveni korektiv. Još je veća sreća ako nakon nekog vremena neke vaninsitucionalne metodologije i teme uđu u oficijalni narativ i opći institucionalni tok.
Po struci ste povjesničarka umjetnosti pa bih vas zamolila da podijelite s čitateljima vlastita iskustva iz struke.
Baš sam nedavno vodila radionice likovne kritike i kritike vizualnih umjetnosti za studentice i studente humanističkih usmjerenja, i pozitivne reakcije polaznica i polaznika svjedoče o tome da su im takvi program važni jer im daju dodatan prostor za razvoj vlastita mišljenja na određenu temu, koja se vezuje uz njihovu struku i buduće profesionalno usmjerenje u nekim opuštenijim uvjetima, gdje primjerice, nemaš stigma ocjenjivanja i akademske produktivnosti.
Što u praksi znači kontekst izjave – različitosti obogaćuju svijet u kojem živimo?
To je taj neposredan interes i znatiželja za onog naoko ‘drugog’ koja gradi bolji svijet. Ali tu se desi i osnaživanje pojedinaca vezanih uz određene zajednice koje se suočavaju s predrasudama i diskriminacijom. I bitna je ta mogućnost razumijevanja različitih pogleda, jer kakvo bi bilo društvo da je homogeno i uniformno. Učmalo, dosadno i stagnirajuće, zar ne?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
