Das Verborgene Museum (Skriveni muzej) u Berlinu, koji je u nekoliko desetljeća djelovanja predstavio javnosti više od 150 umjetnica, zatvara se zbog nedostatka financijskih sredstava, javlja The Art Newspaper.
Skriveni muzej osnovan je u Berlinu 1986. godine s ciljem objavljivanja i promoviranja životnih djela i biografija umjetnica koje su pale u zaborav. Tijekom proteklih 30 godina Skriveni je muzej skrenuo pozornost javnosti na oko 100 umjetničkih opusa na izložbama i publikacijama, te je postavio temelje za njihovo uključivanje u akademski diskurs i evaluaciju na tržištu umjetnosti kroz specijalističke publikacije. Razvoj suradnje i dijaloga s drugim muzejima, arhivima i sveučilišta, doveo je do otkrića zaboravljenih djela drugih umjetnica.
Lou Albert-Lasard, Maria Austria, Eva Besnyö neke su od umjetnica o kojima je moguće čitati i učiti na stranici Muzeja. Tako je izložba o fotografkinjama u Europi između 1914 i 1945. godine između dva svjetska rata i Španjolskog građanskog rata, postavljena 2017/2018 u Muzeju, prikazala fotografije žene koje su sudjelovale kao ratne dopisnice, bilo kao profesionalne (ili amaterske) fotografkinje i novinarke, bilo kao medicinske sestre s fotoaparatima. Fotografkinja amaterka Käthe Buchler prikazala je 1916. godine žene u ulogama kondukterke u tramvaju, poštarice ili noćne čuvarice. Tu valja spomenuti i Gerdu Taro, Germaine Krull, Evu Besnyö, ali i Natalyju Bode i Olgu Lander.
Na svojoj web stranici Muzej je napisao da je prestao s radom od 1. siječnja 2022. godine, a da su slijedom toga zatvorene i sobe u berlinskom Charlottenburgu. Arhiv muzeja i njegovu misiju preuzela je Berlinische Galerie.
U Europi postoji nekoliko inicijativa “ženskih muzeja” odnosno muzeja koji se bave temama rodne (ne)ravnoteže u prezentaciji umjetnosti izlažući djela umjetnica iz prošlosti, a istovremeno promovirajući današnje umjetnice i njihov opus i rad. Neki muzeji tako predstavljaju “žensku povijest” ne usredotočujući se nužno na umjetnice nego općenito na život žena tog određenog podneblja. Tako u regiji valja istaknuti digitalni Muzej žena Crne Gore koji je moguć samo kako navode kao zajednički poduhvat svih žena i građana Crne Gore. Odbačena kao “istorijski beznačajna”, kao efemerna ili “suviše privatna” – dokumenta o životu žena u prošlosti Crne Gore rasuta su po privatnim albumima i zatvorena u lične i porodične uspomene. Ta dokumenta se moraju učiniti vidljivim i značajnim. Tu valja spomenuti i digitalnu (i printanu) inicijativu #ŽeneBIH koja sadrži biografije više od 50 bosanskohercegovačkih žena koje su u društvu pomicale granice, naizgled nevidljive, ispisujući povijest u svojim sredinama. Među njima našle su se i Adela Behr, prva bosanskohercegovačka umjetnica koja se nakon školovanja u Beču vraća u Sarajevo gdje pokreće slikarski tečaj za žene te Mica Todorović koja je sudjelovala u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika BiH 1945. godine.
Kada je riječ o Romkinjama umjetnicama već smo imali priliku pisati o tome na Phralipenu ističući upravo glas umjetnica koje izazivaju posjetitelje i gledatelje u njihovoj unaprijed stvorenoj slici o romskoj zajednici, opovrgavaju stereotipe koristeći vlastito iskustvo, strastveno i snažno iznoseći perspektive suvremenog romskog feminizma.
