Nakon što je završetkom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu stekao akademski naslov magistra struke, Alen Tahiri je na istom fakultetu upisao poslijediplomski specijalistički studij ”Siguronosna politika Republike Hrvatske” na kojem je obranio završni specijalistički rad Međunarodna suradnja policije i organizirani kriminal. Već ga je tada zaokupljala povijest Roma u jugoistočnoj Europi te je uvidjevši da se radi o nedovoljno istraženom području, 2013. godine upisao poslijediplomski doktorski studij ”Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu 19. i 20. stoljeća” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zgrebu. Nedugo nakon toga počeo se intenzivno baviti istraživanjem stradanja Roma na području Nezavisne Države Hrvatske koja su trajala tijekom 2014, 2015. i 2016. godine te rezultirala objavljivanjem knjige Stradanje Roma u NDH 1941 – 1945.
Materijale za knjigu, ponajprije arhivsku povijesnu građu, prikupljao je zajedno s kolegama, Danijelom Vojakom, diplomiranim povjesničarom i profesorom povijesti te višim znanstvenim asistentom na Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar”, i Bibijanom Papo, magistricom edukacije povijesti i sociologije, s kojima je u koautorstvu 2016. godine knjigu i objavio.
Alen Tahiri, danas ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske opisuje kako je svaki svoj slobodni trenutak pa i godišnji odmor provodio istražujući spise u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu grada Zagreba. Uzeo bih kutiju sa spisima i među nekoliko stotina dokumenata pregledavao hoću li negdje pronaći i nešto zapisano o Romima, odnosno o Ciganima kako su ih tada nazivali, a sve što sam zajedno s kolegama pronašao bili su do tada zanemareni i neobjavljeni podaci. Na temelju prikupljene arhivske građe mogao sam napraviti analizu, a onda me to vuklo dalje sa željom da pronađem još jedan i još jedan novi dokument koji bi mi pomogli u rekonstrukciji povijesnih događanja.
Još je tada Tahiri pronašao dokumentaciju iz koje je vidljivo da su Romi živjeli na širem zagrebačkom području, na kojem se prvi puta spominju 1378. godine, a među spisima sačuvanim u fondu Upravne općine Stupnik u Državnom arhivu u Zagrebu pronašao je i popis općine Stupnik u kojem je evidentirano devet romskih obitelji s ukupno 27 članova. Rekonstrukcijom njihovog života te dubljom analizom podataka istražio je demografsku i socioekonomsku strukturu romskih obitelji u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata, a dobivene rezultate objavio je u svom stručnom radu Romi u Stupniku: primjer demografskog i socioekonomskog položaja Roma uoči Drugog svjetskog rata.
O stručnom radu
Iako sam ovaj rad napisao još 2018. godine, prošle su pune tri godine prije no što sam ga javno objavio. Zbog velikog broja obaveza u tom razdoblju, što privatnih, uslijed rođenja sina, a zatim i poslovnih koje sa sobom nosi položaj ravnatelja u ovom vladinom uredu, trebalo mi je vremena da ga stručno uredim i doradim za objavu. No, ove ga je godine Institut za migracije i narodnosti iz Zagreba objavio u knjizi ‘Migracije i etničke teme’.
Tahiri je ovim radom uvelike pridonio istraživanju stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obuhvativši demografsku strukturu, način života, odnos prema vjeri, državnim i lokalnim institucijama te ekonomsku strukturu ovih romskih obitelji, kao i podatke pomoću kojih je pokušao doznati što se s njima dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata.
Kako u svom radu navodi, o životu Roma u ranom srednjem vijeku malo je poznato, nešto bogatiji podaci dostupni su od druge polovine 19. stoljeća, a među njima se mogu pronaći dokumenti kojima se regulirao položaj Roma pa je tako 1888. godine Hrvatsko-slavonski gospodarski odbor predlagao sustavnu kolonizaciju Roma, ograničavanje njihova kretanja i obrazovanja te prisilne javne radove, a 1910. godine vlasti Grada Zagreba donijele su naredbu kojom se Romima zabranjuje ulazak u grad zbog pojačanog kriminaliteta među njima. Politika pritiska nastavila se i nakon Prvog svjetskog rata, a nakon što im je odlukom Zagrebačkog redarstva 1930. godine zabranjen dolazak na gradsko područje znatan dio Roma preselio se na rubna, prigradska područja kako bi se mogao baviti poljoprivredom i uzgojem hrane jer su stjerani na margine gospodarskog života što je za posljedicu imalo iznimno siromaštvo.
Na osnovu podataka iz popisa Roma iz općine Stupnik iz 1939. godine, čiju analizu u svom radu navodi Tahiri, vidljivo je da je prosječna dob Roma s ovog područja 26,9 godina. Devet romskih obitelji u prosjeku je imalo 3,5 članova, a čak tri obitelji nisu imale djece. Sva djeca bila su krštena, a temeljem podataka i njihovih odgovora iz upitnika općinskih službi može se zaključiti da se i na ovim prostorima, kao i u drugim krajevima Hrvatske gdje su živjeli Romi, radilo o sustavnom asimiliranju romske zajednice koja je većinom pripadala katoličkoj ili pravoslavnoj vjeroispovijesti, objasnio je autor. Većinom su se bavili poljoprivredom, uglavnom ratarstvom te je većina posjedovala neki, makar i maleni, komadić zemlje, a živjeli su sjedilačkim načinom života. Dio Roma služio je vojni rok, dok je drugi dio bio iz određenih razloga proglašen nesposobnim za vojsku, a što je također vidljivo iz upitnika koji je autor analizirao.
Nastavak politike kontrole kretanja Roma uslijedio je i nakon 1939. godine, a takve su mjere bile dio sustavnog reguliranja položaja Roma na području Banovine Hrvatske utemeljenog na naredbi Banske uprave od 9. rujna 1931. godine, kako nas podsjeća Tahiri koji je usporedio cjeloviti tekst naredbe vezane uz Rome s mjerama zagrebačke kotarske vlasti i općinske vlasti u Stupniku pri čemu je uočio da su izostavljene odredbe o poticanju sjedilačkog načina života, poput mjere pomoći u gradnji domova.
Do srpnja 1940. godine završen je popis romskog stanovništva na području zagrebačkog kotara koji je uključivao i navedeni popis Roma iz općine Stupnik, a sljedeći popis stupničkih Roma proveden je 1941. godine u sklopu odredbe Ministarstva unutarnjih poslova NDH o obaveznom popisu svih Roma u državi. U njemu je popisano ukupno devet romskih obitelji. Prema uvidu u arhivsku dokumentaciju iz 1942. godine Alen Tahiri u stručnom radu iznosi zaključak: Ti su popisani Romi na stupničkom području živjeli sve do 2. lipnja 1942. godine kada su ih zagrebačke policijske snage ‘silom odpremile’ u jasenovački logor. Zagrebačke kotarske vlasti zatražile su 12. lipnja 1942. točne podatke o broju ‘zaostalih’ Roma na svome području nakon njihove deportacije u jasenovački logor (HR-DAZG-1051, kut. 63/2, br. 15555, 1942). Pet dana poslije općinske vlasti u Stupniku izvjestile su kako na njihovu području više nema Roma, jer su svi ‘odpremljeni’ u jasenovački logor (HR-DAZG-1051, kut. 63/2, br. 4755, 1942). Imovinu koja je ostala razgrabili su mještani, a vlasnici Romi jednostavno su izbrisani iz vlasničkih knjiga.
Ova povijesno-demografska i socioekonomska analiza romske zajednice na području općine Stupnik značajno doprinosi boljem razumijevanju povijesti Roma u Hrvatskoj. Ista sudbina zadesila je gotovo sve Rome u Hrvatskoj, a jasenovački logor bio je njihova posljednja životna stanica.
Odvođenje u jasenovački logor – ista sudbina svih Roma u Hrvatskoj
U okviru svog znanstveno-istraživačkog rada Alen Tahiri se također bavio i istraživanjem povijesti Roma koji su oko 150 godina živjeli u Štitaru te koji su kao vrsni glazbenici i izrađivači glazbala, posebice gudačkih instrumenata i tamburica imali znatan utjecaj na razvoj tamburaške glazbe u Hrvatskoj. Pripadnici ove romske zajednice također su ubijeni 1942. godine. Sva njihova imovina je ‘muntana’, govori Tahiri, objašnjavajući kako se radi o svojevrsnoj licitaciji te dodaje da se radilo o iznimno vrijednoj ostavštini posebice što se tiče vrhunskih glazbenih instrumenata. Samo se jedna Romkinja vratila u Štitar nakon Drugog svjetskog rata, sjedila je uz cestu na nogostupu nakon što je uzaludno tražila svoju čergu, više ničega nije bilo.
Romska je zajednica vesela i taj duh u njoj je duboko ukorijenjen, ali koliko god da su Romi vjerovali u miran suživot i sretan kraj, dočekali su vrlo tužan i okrutan kraj, ističe Alen Tahiri na kraju razgovora te dodaje: Stoga, svojim radom nastojim doprinijeti rekonstrukciji povijesnih činjenica koje se ne smiju zaboraviti.
