Kada gledamo izazove današnjice, ali i skorije budućnosti, poput primjerice, globalizacije, internacionalne mobilnosti i migracije možemo zaključiti kako će višejezičnost u budućnosti sve više određivati jezičku svakodnevicu. Također, brojne znanstvene studije, posebice od sredine 20. stoljeća pa do danas, sve se više bave ulogom i utjecajem materinjeg jezika pri učenju i podučavanju drugog jezika, a što je slučaj kod svakog romskog djeteta. Materinji, romski jezik za njih predstavlja sistem znakova koji im pomaže pri izražavanju i razumijevanju, ali i jezik koji ih povezuje sa zajednicom kojoj pripadaju, doprinosi osjećaju pripadnosti i sigurnost te je poveznica između kuće i škole. To je osobito važno za uključivanje djece u najranijoj dobi u predškolski sustav obrazovanja.
U studiji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – obrazovanje i zapošljavanje koju je 2020. godine izradio i objavio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH konstatira se kako podzastupljenost djece pripadnika romske nacionalne manjine u predškolskom odgoju ima višestruke uzroke, od neosviještenosti roditelja o važnosti predškolskog odgoja, preko nedostataka financijskih sredstava u proračunima lokalnih samouprava i kontinuiranog financiranja programa predškole, nedostatnih kapaciteta u dječjim vrtićima, do neosviještenosti o potrebi dugoročnog planiranja uključivanja romske zajednice na lokalnoj razini. Podaci su pokazali da se Romi u predškolski odgoj i obrazovanje u većem broju uključuju tek u fazi predškole, što je suprotno preporukama stručnjaka koji preporučaju uključivanje već u dobi od 3 godine, a kao neki od bitnih razloga navode se bolje razvijanje jezičnih vještina te usvajanje koncepata koji će im biti potrebni u daljnjim fazama obrazovanja.
Već u predškolskoj dobi kroz sustav predškolskog obrazovanja djeca započinju svoj obrazovni put kroz radionice koje potiču osvještavanje različitih vještina, od onih bliskih kulturi i tradiciji zajednice iz koje dolaze pa sve do onih redovnih, primjerice, predčitalačkih vještina.
Upravo je stimulacija razvoja jezika, kao temeljne vještine potrebne za učenje čitanja i pisanja, vrlo jednostavna kroz radionice pričanja priča. Na taj se način djeca navikavaju na redovito slušanje, a u budućnosti i na samostalno čitanje, priča. Potiče ih se na prepričavanje priča i događaja, postavljanje pitanja i davanja odgovora te ih se uči vještini komuniciranja. Uvođenjem novih kompleksnijih riječi i rečenica obugaćuje se njihov riječnik, a sve to može se obogatiti raznim prstovnim igrama, brojalicama i pjesmicama.
Kod takvog pristupa iznimno je značajno da tematika priča bude poznata i bliska djeci pa priče mogu biti povezane s romskom tradicijom i kulturom, ispričane na njihovom materinjem jeziku čime bi se potaknuo i jači razvoj sposobnosti za učenje te bi lakše učila i drugi jezik na kojem će kasnije tijekom školovanja pratiti i druge predmete.
Kako se u suvremenom obrazovnom sustavu sve više traže rješenja kojima se zadovoljava individualnost svakog djeteta i učenika razmatra se i korištenje različitih pomagala, primjerice glazbenih instrumenata, u savladavanju nastavnog plana i programa. Za predškolski uzrast mogu se primjerice koristiti gitara ili lutnja ili jednostavne šuškalice, a koje u okviru radionica djeca mogu i sama izrađivati.
Zahvaljujući naporima Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i saborskog zastupnika Veljka Kajtazija broj romske djece koja sudjeluju u programima predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj se povećava, iako je još uvijek ispod razine zadovoljavajućeg, ali kontinuiranim osvješćivanjem zajednice i osiguravanjem uvjeta za realizaciju ovog segmenta obrazovanja taj broj bi iz godine u godinu mogao rasti.
