Triana, četvrt na zapadnoj obali rijeke Guadalquivir u gradu Sevilli, posjeduje jedinstven identitet. Osim što je riječ o četvrti rođenom s druge strane rijeke, odvojenoj od Seville, upravo su u Triani ukorijenjene dvije umjetnosti – bogata keramička tradicija i flamenko ples.
Triana je bila središte za glavne vodene prometnice grada pa je tradicionalno bila naseljena pomorcima i lončarima, zanatlijama, ali i borcima s bikovima, flamenco pjevačima i plesačima, te majstorima izrade keramike. Na svakom koraku vidljive su tipične pločice ugrađene u fasade kuća i zgrada, keramički obrti i trgovine, a u njoj je i smješten muzej Centro Cerámica Triana sa svrhom očuvanja uspomene na jednu od posljednjih keramičkih tvornica koje su do nedavno radile u Sevilli.
Triana je uz sve to bila i dom velike populacije Roma, španjolskih Gitanosa, koji su živjeli u zajedničkim takozvanim corrales de vecinos, napučenim stambenim zgradama raspoređenih oko višenamjenskog dvorišta koji je služio kao prostor za druženje, ali i radni prostor, praonica rublja i slično. Najveći broj Roma živio je u ulici zvanoj Cava de los Gitanos, kasnije preimonovanoj u Pagés del Corro. Danas su te iste korale uglavnom modernizirane, a romska zajednica raseljena tijekom projekata obnove 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u druga gradska predgrađa.
S te strane rijeke nekoliko je simbola tadašnje inkvizicije. Valja podsjetiti da je u Španjolskoj inkvizicija bila na djelu skoro četristo godina, a upravo se u Sevilli nalazio jedan od uspostavljenih tribunala. Tako se u u Triani može posjetiti muzej smješten na ostacima Dvorca San Jorge, a koji je posvećen tim vremenima, kada je inkvizicija kao institucija bila u službi krune.
Španjolski Romi jedna su od najbrojnih romskih zajednica u Europi, a gotovo polovica ih živi upravo u Andaluziji. Za vrijeme vladavine španjolskog kralja Ferdinanda VI. provodila se tajna operacija hapšenja Roma na cijelom teritoriju Kraljevstva. Ferdinandov polubrat i nasljednik Karlo III naredio je 1765. godine da se svi zatvoreni Romi puste na slobodu. On se poput svog suvremenika, habsburškog cara Josipa II, odlučio za mjere asimilacije pa je Romima bilo zabranjeno lutanje, uporaba materinskog jezika i nošenje specifične odjeće. Te mjere imale su poguban učinak za romsku zajednicu, osobito u kontekstu jezika pa se u zadnje vrijeme radi na programima njegovog osnaživanja, osobito među mlađom populacijom kroz obavezni školski sustav.
